Postignuti pogodak izrekao je smrtnu kaznu omladinskom treneru u nacističkom logoru, natjerao predsjednika kluba u izbjeglištvo i obrisao njegovog strijelca sa spiska živih.

Lopta je zatresla mrežu 12. juna 1932. godine u Nürnbergu, osiguravši Bayern Münchenu njegovu prvu titulu prvaka Njemačke — i donijevši klubu opaku nacističku uvredu: Judenklub (Jevrejski klub).

Skoro stoljeće kasnije, mete su se promijenile, ali se politika isključivanja vratila u njemački fudbal.

Ovaj put, jedan od klubova na meti je turski.

Osnovan od strane turskih imigranata 2009. godine, Türkgücü München se probijao kroz niže lige Bavarske, samo da bi privukao neželjenu pažnju ekstremno desničarske grupe Der Dritte Weg (Treći put).

Ono što je počelo distribucijom bjelačke nacionalističke literature eskaliralo je u fizičko zastrašivanje, nasilje i pokušaje da se utakmice potpuno obustave.

Odjeci Bayernovog progona iz nacističke ere teško se mogu ignorisati. Još jednom, minhenski fudbalski klub našao se na udaru — ne zbog načina na koji je igrao, već zbog onoga koga je predstavljao.

Prelijepa igra, ali prljava politika

Politika i dalje prožima njemački fudbal poput šavova na fudbalskoj lopti — isprepletena, nevidljiva i naizgled nemoguća za uklanjanje.

„U Njemačkoj je prirodno bojno polje za politiku upravo fudbal, jer ovdje možete uticati na mlade ljude“, kaže popularni njemački fudbalski analitičar Stephan Uersfeld. „Ovdje navijači osjećaju da zaista imaju moć da naprave promjenu.“

Nakon Drugog svjetskog rata, njemačka krajnja desnica potisnuta je na margine, dok su njeni saveznici u fudbalu uglavnom djelovali ispod radara. Sada se ovaj sport suočava s najvećim usponom ekstremističke politike u zemlji od 1945. godine.

Na glasačkim mjestima, Alternativa za Njemačku (AfD) ostvarila je velike dobitke u regijama kao što su ruralna Saksonija-Anhalt i Meklenburg-Zapadna Pomeranija na obali Baltika.

Na tribinama, njene ideološke pristalice sve su odvažnije, a neprijateljstvo usmjereno prema Türkgücü Münchenu nipošto nije ograničeno na niže lige.

Na samom vrhu fudbalske piramide, AfD je pokrenuo opšti napad na reprezentaciju zbog navodnog nedostatka „bjeline“. Zamjenik lidera ove stranke, Kay Gottschalk, izazvao je burne reakcije objavivši dvije fotografije na društvenim mrežama — suprotstavljajući potpuno bijeli tim Njemačke iz pobjedničkog Svjetskog prvenstva 1990. godine i noviji sastav u kojem većinu čine tamnoputi igrači.

„Osobine karaktera, određene vrline i timski duh su kulturne vrijednosti koje se razvijaju stoljećima i oblikuju ih zajednička historijska iskustva“, stajalo je u objavi, uz potpuno ignorisanje posljednje dvije katastrofalne kampanje Njemačke na svjetskim prvenstvima, u kojima su nastupali pretežno bijeli sastavi.

Ali sve je ovo stvar vizuelnog utiska, a ne taktike.

Jürgen Klopp poveo je kontranapad, reagujući oštro na lažni nacionalizam AfD-a.

„Ideja da njemački tim nije dovoljno bijel je potpuna besmislica“, poručio je Klopp. „U svakodnevnom životu imam malo vremena za gluposti, a još manje na društvenim mrežama.“

Ta glupost, ironično, prethodi društvenim mrežama i potiče od njemačkog ratnog neprijatelja — Engleske.

Tamo su fudbalski navijači tokom 1970-ih i 1980-ih dolazili u kontakt s vrbovateljima stranke Nacionalni front (NF) i grupe Combat 18, ekstremno desničarske borbene formacije koja je ime uzela prema inicijalima ratnog lidera Njemačke, Adolfa Hitlera.

Ovakav engleski model prihvatili su i njemački navijači, posebno na prostoru bivše Istočne Njemačke. Klub iz Saksonije, Chemnitzer FC, brzo se popeo na sam vrh tabele ekstremne desnice.

Njegove navijačke grupe Kaotic Chemnitz i HooNaRa („Hooligans-Nazis-Racists“) klub je osudio, ali one i dalje ostaju vidljive.

Sretno s pokušajima da na ovom mjestu razdvojite fudbal od politike.

Nakon postignutog gola, napadač Daniel Frahn podigao je crnu majicu s motom „Podržite svoje lokalne huligane“.

Frahn je tvrdio da nije bio svjestan povezanosti majice s ekstremnom desnicom, ali je kažnjen. Nekoliko mjeseci kasnije, izbačen je iz kluba nakon što je viđen u društvu desničarskih ekstremista tokom jedne utakmice.

Ove tvrdokorne skupine jedva su vidljive u kontrolisanom, televizijski pokrivenom svijetu prve dvije njemačke lige. Ovdje većina navijačkih grupa naginje ulijevo. Stadioni su vesela, bučna mjesta. Porodice su dobrodošle, pivo teče u potocima, a tribine su pune — prosječna posjećenost u elitnoj Bundesligi među najvišima je na svijetu i iznosi oko 42.000 gledalaca.

Međutim, ekstremno desničarska ideologija pronašla je utočište u dva uglavnom neregulirana prostora: nižim ligama i društvenim mrežama.

I ima milijarde navijača.

Elon Musk, vlasnik platforme X, izjavio je da „samo AfD može spasiti Njemačku“ i upozorio da multikulturalizam prijeti razvodnjavanjem njemačkih vrijednosti. Obraćajući se na skupu AfD-a, čak se požalio da je Njemačka previše fokusirana na svoju nacističku prošlost. „Iskreno mislim da postoji preveliki fokus na prošlu krivicu“, rekao je pristalicama.

Za zemlju čiji fudbalski klubovi i dalje nose ožiljke te prošlosti, to je bila zastrašujuća intervencija.

Gdje drugdje građani mogu izraziti tako neobuzdanu radost, zajedništvo, bijes i patriotizam? Fudbal privlači fašiste, svakako — ali i liberale, baštovane, sakupljače poštanskih markica i Jarčeve u horoskopu.

Nacisti su se vratili

Još jednom, krajnja desnica raste dok Bayern München dominira njemačkim fudbalom, sada sa 35 titula nacionalnog prvaka. Počasni predsjednik kluba, Uli Hoeneß, osudio je AfD i prizvao u sjećanje prošlost koju Bayern nikada ne smije zaboraviti.

Tu pobjedu od 2:0 protiv Eintracht Frankfurta pred 55.000 navijača 1932. godine.

Čovjek koji je dao prvi gol, Oskar Rohr, kasnije je od strane nacista proglašen nepoželjnom osobom (persona non grata) dok se borio u francuskoj Legiji stranaca. Preživio je i dočekao da Bayern osvoji još devet nacionalnih titula.

Predsjednik kluba Kurt Landauer bio je prisiljen na izbjeglištvo nakon Kristalne noći i 33 dana provedena u koncentracionom logoru Dachau. Vratio se da vodi Bayern nakon rata.

Trener omladinskog tima Otto Beer nije bio te sreće. On i njegov sin Ernst, igrač Bayernovog podmlatka, stradali su u nacističkom logoru u Litvaniji.

Skoro stoljeće kasnije, još jedan minhenski klub progoni se zbog svog identiteta.

Tada je Bayern blaćen jer je bio „previše jevrejski“. Danas je Türkgücü na meti jer je „previše turski“.

Drugačije žrtve. Ali isto otrovno pitanje: ko ima pravo da pripada?

Izvor: Turkiye Today