Poseban izazov predstavljalo je zbrinjavanje muslimanske djece zbog specifičnosti prehrane u skladu s islamskim propisima. Središnji zemaljski odbor u Zagrebu iz tog je razloga u Vinkovcima uredio posebnu zgradu, u zvaničnim spisima nazvanu Muslimansko sirotište ili Kolonija muslimanske djece. U njoj je zbrinuto više od 800 dječaka i djevojčica iz Bihaća, Cazina, Travnika, Foče, Rogatice, Livna i Glamoča. Za njih je otvorena i posebna četverorazredna osnovna škola, a upravitelj i učitelj bio je čuveni historičar Hamdija Kreševljaković, čiju je plaću osiguravala Zemaljska vlada, dok je Rijaset Islamske zajednice plaćao ekonoma i kuhara. Da bi se djeca ugrijala tokom oštre zime, Zemaljska vlada je iz rudnika Kreka slala posebne vagone uglja u Vinkovce

U jesen 1917. godine, dok je Prvi svjetski rat ulazio u svoju treću, najiscrpljujuću godinu, Bosna i Hercegovina se suočila s humanitarnom katastrofom nepodnošljivih razmjera. Ratna mašinerija Austro-Ugarske Monarhije već je regrutirala gotovo sve radno sposobno muško stanovništvo, ostavljajući njive neobrađenim, dok su konstantne vojne rekvizicije žita i stoke temeljito ispraznile seoske spreme. U Hercegovini i pojedinim dijelovima Bosanske krajine situaciju je dodatno dramatično pogoršala dugogodišnja, surova suša. Ljudi su umirali od iscrpljenosti i gladi, a najranjiviji među njima, djeca, bili su izloženi patnjama koje su prijetile zbrisati čitavu jednu generaciju.

U tim najmračnijim trenucima rodila se jedna od najplemenitijih i najopsežnijih humanitarnih akcija u historiji ovih prostora: organizirano privremeno izmještanje gladne bosanskohercegovačke djece na prehranu u rodne i bogate krajeve Slavonije, Srijema i Bačke.

Pokretač ove velike akcije bio je dr. Josip Šilović, profesor Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika. Vidjevši razmjere tragedije u susjedstvu, Središnji odbor uputio je poziv vjerskim zajednicama i kulturnim društvima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj narodnoj zajednici, HKPD Napredak, Islamskoj vjerskoj zajednici, MKPD Gajret te Srpsko-pravoslavnoj crkvi, da prikupe najugroženiju djecu i pošalju ih na prehranu u Hrvatsku.

Prvi koji se bez oklijevanja odazvao i energijom narodnog tribuna pokrenuo akciju bio je direktor Franjevačke gimnazije u Širokog Brijegu, fra Didak Buntić. Zadaća nije bila jednostavna. Trebalo je obići kršna, nepristupačna sela, uvjeriti osiromašene i prestrašene majke da svoju djecu, pa makar i nakratko, povjere nepoznatim ljudima i pošalju ih u daleki, nepoznati kraj.

Svojom nepokolebljivom vjerom i ugledom, fra Didak je uspio prebroditi početno nepovjerenje. Već početkom septembra 1917. godine u Mostaru je sabrano prvo veliko jato od 346 dječaka i djevojčica iz najteže pogođenih kotara, Ljubuškog, Konjica i seoskih općina Mostara.

Zemaljska vlada u Sarajevu odmah se uključila u projekat. Za organizaciju i operativno provođenje vožnji imenovani su vladin savjetnik dr. Georg Grassl i podtajnik dr. Eugen Sladović pl. Sladovički. Vlada je osigurala besplatne kompozicije takozvanih „dječijih vlakova“ duž cijele bosanskohercegovačke pruge, dok su na stanicama usputni domaćini pripremali tople obroke za mališane.

Prva grupa djece krenula je iz Mostara rano ujutro 11. septembra 1917. godine. Pratile su ih historijske ličnosti: uz fra Didaka Buntića, tu su bili profesor fra Bernard Smoljan, župnik fra Serafin Dodig, učiteljice i ljekari. Dr. Eugen Sladović detaljno je u nastavcima u Sarajevskom listu bilježio ove dirljive i potresne događaje.

Kada je prvi specijalni vlak stigao na stanicu u Sarajevu u sedam sati navečer, dočekali su ga predstavnici vlasti i brojni građani. Prizor je bio potresan: stotine mršave djece u poderanoj odjeći, sa skromnim torbicama u kojima je bila tek mrvica hrane. Neka od djece nikada ranije nisu vidjela grad. Nakon prenoćišta u školskim prostorijama na Marijin Dvoru i kratkog razgledanja grada, mališani su nastavili put prema Bosanskom Brodu.

Nakon dvodnevnog putovanja, vlak je stigao na granicu, gdje su djeca u vojnim stanicama prošla dezinfekciju, kupanje i šišanje, a potom pješice prešla savski most u Slavonski Brod. Tamo su ih dočekali predstavnici Središnjeg odbora i lokalnih odbora koji su ih srdačno prihvatili i razmjestili po obiteljima u Vinkovcima, Vukovaru, Iloku i okolnim slavonskim selima.

Ono što ovu humanitarnu akciju čini jedinstvenom u historiji Prvog svjetskog rata jest njen izraziti ekumenski i nadkonfesionalni karakter. Iako je akcija započela spašavanjem katoličke djece iz Hercegovine, vrlo brzo se proširila na djecu svih vjeroispovijesti i iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.

Već u petom transportu, u novembru 1917. godine, obuhvaćeno je 145 srpsko-pravoslavne djece iz Nevesinjskog, Trebinjskog i Bilećkog kotara, koje je po nalogu mitropolita dabrobosanskog Eugena Letice sakupio mitropolit Ilarion Radonić. U narednim kolonijama masovno su se priključivala djeca iz Krajine, centralne i istočne Bosne.

Poseban izazov predstavljalo je zbrinjavanje muslimanske djece zbog specifičnosti prehrane u skladu s islamskim propisima. Središnji zemaljski odbor u Zagrebu iz tog je razloga u Vinkovcima uredio posebnu zgradu, u zvaničnim spisima nazvanu Muslimansko sirotište ili Kolonija muslimanske djece. U njoj je zbrinuto više od 800 dječaka i djevojčica iz Bihaća, Cazina, Travnika, Foče, Rogatice, Livna i Glamoča. Za njih je otvorena i posebna četverorazredna osnovna škola, a upravitelj i učitelj bio je čuveni historičar Hamdija Kreševljaković, čiju je plaću osiguravala Zemaljska vlada, dok je Rijaset Islamske zajednice plaćao ekonoma i kuhara. Da bi se djeca ugrijala tokom oštre zime, Zemaljska vlada je iz rudnika Kreka slala posebne vagone uglja u Vinkovce.

U takvim okolnostima pokrenuta je opsežna humanitarna akcija privremenog izmještanja gladne djece iz Bosne i Hercegovine na prehranu u rodnije krajeve, Slavoniju, Srijem i Bačku. Izmješteno je ukupno 12.216 dječaka i djevojčica. Međutim, dok su katolička i pravoslavna djeca uglavnom smještana po seoskim porodicama širom regiona, zbrinjavanje muslimanske djece zahtijevalo je specifičnu organizaciju zbog strogih vjerskih i prehrambenih propisa (halal ishrana). Iz tog razloga, Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Zagreba donio je odluku da se u Vinkovcima formira poseban internat i škola, u zvaničnim dokumentima vođen kao Muslimansko sirotište ili Kolonija muslimanske djece.

Prva dječija grupa muslimanske vjeroispovijesti upućena je na put početkom jeseni 1917. godine. Prema podacima iz Arhiva Bosne i Hercegovine, odlasci su tekli u nekoliko sukcesivnih grupa: prva dva djeteta otputovala su još 3. oktobra, a potom su uslijedili masovniji transporti, 13. novembra (145 djece), 20. novembra (269 djece), 5. decembra (202 djece) i sedmog decembra (200 djece). Ukupno je do kraja 1917. godine u Vinkovcima zbrinjeno 818 muslimanske djece u dobi od 6 do 17 godina.

Putovanja nisu uvijek tekla glatko. Najdramatičniji bio je deseti transport, planiran za 28. decembar 1917. godine, u kojem je bilo 437 djece, uglavnom pravoslavne vjere iz Gacka, Nevesinja i Trebinja.

Strahovita snježna vijavica zamela je puteve i pruge u Hercegovini, nanijevši smetove visoke i do dva metra. Vojni kamioni nisu mogli upaliti motore, a željeznički promet preko Ivan-planine potpuno je obustavljen. Više od 400 promrzle djece ostalo je zarobljeno u Mostaru danima, smješteno u prostorijama osnovne škole gdje su ih lokalne vlasti i građani hranili dok se pruga ne očisti. Tek 1. januara 1918. godine vlak je uspio krenuti prema Bosanskom Brodu, donoseći spas promrzlim mališanima.

Do februara 1918. godine, u ukupno 11 organiziranih transporta, u Slavoniju je odvedeno i spaseno čudesnih 12.216 djece u dobi od 6 do 17 godina.

Djeca su stizala iz svih krajeva zemlje. Najveći dio poticao je iz Bosanske krajine (posebno iz Bihaća i Cazina), a kasnije su im se pridružili i mališani iz istočne Bosne (Foča, Rogatica) te srednje i zapadne Bosne (Travnik, Livno, Glamoč).

Za smještaj ove djece Središnji zemaljski odbor zakupio je zgradu predratne svilare u Vinkovcima. Iako je zgrada posjedovala instalacije za centralno grijanje, njen prostorni raspored bio je izuzetno nepovoljan za internatske uslove. Rano nastupila i izuzetno oštra zima 1917/1918. godine dodatno je otežala boravak, jer se prostrani objekat teško zagrijavao.

Spoznavši ozbiljnost situacije, kotarski predstojnik u Vinkovcima uputio je 19. oktobra 1917. godine hitan dopis gradskoj upravi u Sarajevu sa zahtjevom da se bez odlaganja pošalju vagoni uglja za zagrijavanje sirotišta. Reagujući na apel, Zemaljska vlada u Sarajevu je već 14. novembra 1917. godine iz rudnika Kreka bosanskohercegovačkom željeznicom uputila poseban vagon uglja za Vinkovce.

Kako djeca ne bi gubila školsku godinu tokom boravka u izbjeglištvu, u januaru 1918. godine u prostorijama Vinkovačke gimnazije otvorena je posebna četverorazredna osnovna škola prilagođena nastavnom planu i programu za muslimansku djecu.

Gimnazijska zgrada bila je udaljena oko jedan kilometar od zgrade svilare u kojoj su djeca spavala. Kako su mnoga djeca iz Bosne stigla slabo obučena i bez adekvatne obuće, svakodnevno pješačenje po snijegu i ledu predstavljalo je veliki rizik za njihovo zdravlje. Zbog toga je već naredne zime čitav internat preseljen u istu zgradu u kojoj se nalazila i škola, čime je problem pješačenja trajno riješen.

Funkcioniranje sirotišta bio je kompleksan poduhvat u kojem su uloge bile jasno podijeljene između državnih i vjerskih institucija. Za upravnika Kolonije muslimanske djece i učitelja u novootvorenoj osnovnoj školi postavljen je mladi Hamdija Kreševljaković, kasniji doajen bosanskohercegovačke historigrafije. Njegov rad i plaću u potpunosti je finansirala Zemaljska vlada za BiH.

Kako bi se osiguralo da hrana bude spremljena u potpunosti po islamskim propisima, angažovani su ekonom i glavni kuhar porijeklom iz Bihaća. Njihove plaće, kao i troškove nabavke odgovarajućih namirnica, snosio je direktno Rijaset Islamske zajednice u Sarajevu. Kotarski predstojnik iz Vinkovaca višekratno je apelovao na sarajevske vlasti da se za naredne transporte djece obezbijedi bar dvostruko preoblačenje, toplije odijelo i čarape. Međutim, zbog opće ratne nestašice platna i obuće u Bosni i Hercegovini, te uslove bilo je izuzetno teško ispuniti, pa se odjeća prikupljala kroz razne dobrovoljne akcije građana u Sarajevu i drugim gradovima.

Kada su djeca u kasnu jesen 1917. godine šalju u Slavoniju, prvobitni plan vlasti bio je da tamo provedu samo zimnicu i da se vrate kućama nakon žetve u ljeto 1918. godine. Međutim, dramatični historijski događaji, slom Austro-Ugarske, završetak Prvog svjetskog rata i stvaranje nove države (Kraljevstva SHS), potpuno su blokirali promet i administrativne aparate, pa je organizirani povratak odgodio na duže vrijeme.

Dok su se druga bosanskohercegovačka djeca iz slavonskih sela počela postupno vraćati tokom ljeta 1919. godine, udomljena u grupama ili u pratnji roditelja, situacija sa Vinkovačkim sirotištem bila je složenija. Zbog potrebe da se školsko obrazovanje ne prekida naglo i da se osigura siguran grupni transport, sirotište u Vinkovcima nastavilo je sa radom sve do sredine 1920. godine.

Zemaljska vlada u Sarajevu angažovala je podtajnika dr. Eugena Sladovića da u saradnji sa vlastima u Zagrebu i upravom u Vinkovcima pripremi teren za zatvaranje kolonije. Naređeno je da se svim štićenicima i njihovim pratiocima izdaju zvanične potvrde na osnovu kojih su dobijali besplatne vozne karte II i III razreda na relaciji Vinkovci-Bosanski Brod, a odatle bosanskohercegovačkom prugom do stanica najbližih njihovim domovima.

Ljeta 1920. godine Muslimansko sirotište u Vinkovcima zvanično je rasformirano i zatvoreno. Preostala grupa djece je, u pratnji svojih nastavnika i odgajatelja, besplatnim transportima sretno vraćena svojim porodicama u Bosnu i Hercegovinu, čime je stavljena tačka na jednu od najhumanijih i najorganizovanijih epizoda brige o djeci u ratnim uslovima na našim prostorima.

Akcija spašavanja bosanskohercegovačke djece od 1917. do 1920. godine ostaje jedan od najsvjetlijih primjera solidarnosti, organizacijske sposobnosti i međusobnog pomaganja u najtežim historijskim vremenima. Zahvaljujući viziji dr. Josipa Šilovića, neumornom radu fra Didaka Buntića, angažmanu brojnih prosvjetnih i vjerskih radnika, te prije svega neizmjernoj dobroti slavonskih i srijemskih porodica koje su otvorile vrata svojih domova, izbjegnuta je demografska i humanitarna katastrofa nezapamćenih razmjera.

(Za tekst korišten materijal iz istraživačkog rada Mine Kujović pod naslovoma: “PRIVREMENO IZMJEŠTANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKE DJECE U SLAVONIJU (1917-1920) PREMA GRAĐI ARHIVA BOSNE I HERCEGOVINE”)