Obilježavanje godišnjice imenovanja Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića za prvog reisu-l-ulemu podsjećanje je na važan historijski trenutak iz 1882. godine, kada su Bošnjaci u kompleksnim političkim okolnostima austrougarske uprave utemeljili autohtonu i samostalnu Islamsku zajednicu. Njegovo vizionarsko djelovanje i reformatorske fetve sačuvale su vjerski identitet i zaustavile demografsko pražnjenje domovine, ostavljajući trajni nauk o važnosti očuvanja institucija i države

Kada je 17. oktobra 1882. godine austrougarski car Franz Joseph I potpisao dekret kojim se sarajevskog muftiju Mustafu Hilmi-ef. Omerovića imenuje za prvog reisu-l-ulemu u Bosni i Hercegovini, historijski točak na Balkanu okrenuo se u sasvim novom, do tada nezamislivom pravcu. Sam dokument, sastavljen na bosanskom jeziku i ispisan latinicom, formalizirao je institucionalni preobražaj koji će trajno obilježiti vjerski, kulturni i nacionalni identitet Bošnjaka. Bilo je to rađanje jedinstvene vjerske autonomije i funkcije po kojoj se bosanskohercegovački muslimani i danas prepoznaju u islamskom svijetu.

Od te sudbonosne 1882. godine do savremenog doba, na čelu Islamske zajednice smjenjivali su se alimi čije su sudbine bile nezaobilazno isprepletene s burnim društvenim i geopolitičkim lomovima jugoistočne Evrope, a prvi među njima morao je prokrčiti put kroz potpuno nepoznat historijski teren.

Pitanje pravnog položaja, unutrašnje organizacije i uloge vjerske zajednice muslimana u Bosni i Hercegovini otvorilo se naglo i traumatično nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Tokom više od četiri stoljeća osmanske uprave na ovim prostorima nije postojala potreba za zasebnim organiziranjem vjerske zajednice. Osmanska država bila je islamska imperija utemeljena na konceptu dīn ve devla (vjera i država). Vrhovni autoritet pripadao je sultanu, koji je istovremeno nosio titulu halife, vjerskog poglavara svih muslimana svijeta.

Unutar te imperijalne strukture postojala je visoko razvijena i strogo uređena hijerarhija uleme (ilmijja), na čijem se čelu nalazio šejhu-l-islam u Istanbulu. Tu hijerarhiju činili su obredoslovni službenici (imami i hatibi), obrazovna ulema (muderrisi) te pravna ulema (kadije), od kojih su svi primali zvanične dekrete i djelovali unutar precizno definisanih rangova.

Odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Bosna i Hercegovina je od osmanske pokrajine preko noći postala okupirana teritorija pod upravom Beča. Za Bošnjake, koji su stoljećima živjeli kao dio vladajuće konfesionalne zajednice u islamskom carstvu, dolazak nove, dominantno katoličke vlasti predstavljao je duboki egzistencijalni i psihološki šok. Stanovništvo se suočilo s teškim nedoumicama i nesigurnošću: da li je muslimanima uopće vjerski dozvoljeno živjeti pod upravom nemuslimanskog vladara, da li će biti izloženi pokrštavanju i kako očuvati vjerski identitet bez islamske države. Ta masovna nesigurnost pokrenula je val iseljavanja (hidžre) prema preostalim teritorijama Osmanskog carstva, čime je prijetila opasnost od potpunog demografskog pražnjenja i slabljenja muslimanskog tkiva u Bosni i Hercegovini.

Diplomatski pokušaji da se ublaži ova kriza rezultirali su potpisivanjem Carigradske konvencije 21. aprila 1879. godine, devet mjeseci nakon Berlinskog ugovora. Tym sporazumom bošnjačkim muslimanima zajamčeno je pravo da održavaju duhovne veze sa šejhu-l-islamom u Stambolu, kojem je priznata ovlast da imenuje vjerske službenike u Bosni i Hercegovini iz reda domaćeg stanovništva. Međutim, politička stvarnost na terenu ubrzo je krenula u drugom smjeru.

Austrougarske vlasti smatrale su trajne i direktne veze bosanskih muslimana s Istanbulom ozbiljnom prijetnjom za vlastitu stabilnost i dugoročne interese na Balkanu. Beč je po svaku cijenu nastojao prekinuti duhovnu i upravnu pupčanu vrpcu koja je Sarajevo vezivala za Stambol te pod svoju direktnu kontrolu staviti prvenstveno bogate vakufske posjede i obrazovni sistem. Okupacijska vlast je preko generala Josipa Filipovića i fra Grge Martića organizirala slanje predstavki i odlazak delegacija uglednih muslimana koji su, pod velikim pritiskom i taktičkim navođenjem, izrazili lojalnost habsburškoj kruni i potpisali zahtjeve za samostalnim uređivanjem vjerskih poslova.

Kada je osmanska vlada u Istanbulu, u želji da zadrži svoj utjecaj, 18. juna 1880. godine imenovala Ahmeda Šukri-efendiju za muftiju u Bosni, austrougarske vlasti reagirale su oštro i svim raspoloživim sredstvima spriječile njegov dolazak u Sarajevo. Uvidjevši da Beč neće dozvoliti direktno uplitanje izvana, šejhu-l-islam je devetog februara 1882. godine povukao mudru diplomatsku figuru: posebnim dekretom autorizirao je tadašnjeg sarajevskog muftiju Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića da vodi sve vjerske i šerijatske poslove, postavlja kadije i predsjeda Vrhovnim šerijatskim sudom.

Istovremeno, unutar same bošnjačke uleme sazrijevala je svijest o potrebi za pragmatičnim rješenjem. Znatna grupa vodećih intelektualaca i vjerskih autoriteta uvidjela je da odvajanje od Istanbula u administrativnom smislu ne znači napuštanje islama, nego, protivno tome, predstavlja jedini način da muslimani preuzmu sudbinu i vjerske ustanove u vlastite ruke te zaustave pogubno iseljavanje. Već 18. oktobra 1881. godine ugledni sarajevski muslimani, predvođeni muftijom Hadžiomerovićem, uputili su zvaničnu molbu Zemaljskoj vladi tražeći da islamsko stanovništvo dobije svog autonomnog duhovnog poglavara s titulom reisu-l-uleme, po uzoru na druge konfesije u Monarhiji, te da se uz njega formira poseban savjet (Medžlis) za vjerska, kadijska i obrazovna pitanja.

Nakon dugotrajnih diplomatskih nadmudrivanja, 22. marta 1882. godine Hadžiomerović je imenovan za bosanskog muftiju, čime je prvi put u historiji stvorena vjerska nadležnost za cjelokupnu teritoriju Bosne i Hercegovine, budući da su se u osmansko doba muftije imenovale isključivo za pojedinačne gradove i kadiluke.

Kruna ovog procesa uslijedila je u jesen iste godine. Carskim rješenjem od 17. oktobra 1882. godine Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović zvanično je imenovan za prvog reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine. Sam dekret, izdat u Budimpešti na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, isticao je “osobito znanje, visoku sposobnost i poznatu pravednost” novog poglavara. Pored reisu-l-uleme, istim aktom imenovana su i prva četiri člana Ulema-medžlisa, vrhovnog vjerskog tijela. Bili su to istaknuti kadije: Hasan-ef. Pozderac, Mehmed Nezir-ef. Škaljić, Nuri-ef. Hafizović i Husein-ef. Ibrahimović.

Svečano ustoličenje prvog reisu-l-uleme obavljeno je 15. decembra 1882. godine u sali sarajevskog “Konaka”, uz prisustvo najviših predstavnika austrougarske Zemaljske vlade, vojnih vlasti, uleme i uglednika svih konfesija. Svim vjerskim službenicima osigurana su redovna primanja iz državnog budžeta, čime je nova organizacijska struktura dobila materijalnu stabilnost, iako pod strogim nadzorom Beča. Iako je šejhu-l-islam iz Istanbula i dalje nastojao zadržati pravo potvrdnog dekreta za vjerske službenike, Austro-Ugarska je to odriješito odbijala, čime je proces formiranja samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bio konačno okončan.

Da bi se osigurala reprodukcija vlastitog obrazovanog kadra u novonastalim okolnostima, na inicijativu Reisu-l-uleme i uz podršku vlasti, u Sarajevu je 1887. godine osnovana Šerijatska sudačka škola (Mektebi-nuvab). Ova prestižna institucija postala je rasadnik moderne bošnjačke intelektualne i pravne elite, spajajući tradicionalne islamske nauke s evropskim metodologijama i pravnim sistemom.

Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović rođen je 1816. godine (1231. hidžretske godine) u Kulen-Vakufu, u porodici hadži Omera Hadžiomerovića. Osnovno vjersko i opće obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, a kraće vrijeme učio je i u medresi u Prijedoru. Žedan nauke, 1833. godine kao sedamnaestogodišnji mladić dolazi u Sarajevo, gdje se upisuje u Gazi Husrev-begov hanikah i Kuršumliju medresu. Učio je pred znamenitim muderrisom Mehmed-efendijom Kučukom, pod čijim se mentorstvom obrazovao i jedini šejhu-l-islam kojeg je Bosna dala u osmanskom periodu, Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić.

Želja za dubiljim spoznajama odvela ga je 1837. godine u metropolu Carstva, Istanbul. Tamo se nastanio u Hekim-Čelebi medresi, gdje je ostao punih petnaest godina, neumorno izučavajući tradicionalne islamske discipline, šerijatsko pravo, hadis i arapsku lingvistiku. U domovinu se vratio 1852. godine s bosanskim hodočasnicima koji su se vraćali s obavljanja hadža. Prvobitno je planirao prihvatiti poziv vjernika iz Bosanskog Novog i tamo preuzeti dužnost muderrisa.

Međutim, po dolasku u Sarajevo zatekao je upražnjeno mjesto muderrisa u Kuršumliji medresi, uslijed smrti svog negdašnjeg profesora Kučuka. Na insistiranje sarajevskih prvaka, a posebno hadži Muhameda-age Hamamdžića, i uz prethodni prijateljski sporazum s Novljanima, Hadžiomerović prihvata tu prestižnu katedru 1852. godine. Već naredne godine imenovan je i za imama Arebi Atik-džamije u Sarajevu.

Njegov nastavnički i društveni rad ubrzo ga je izbacio u sam vrh javnog života. Kada je osmanska uprava 1869. godine formirala posebnu Prosvjetnu komisiju sa zadatkom da provede reformu školstva, vrši nadzor nad bibliotekama te upravlja budžetom za vjersko-prosvjetne ustanove, Hadžiomerović je izabran za njenog istaknutog člana.

Kada je 1856. godine smijenjen sarajevski muftija Muhamed Šakir-efendija Muidović, za novog muftiju postavljen je upravo Mustafa Hilmi-efendija, koji se već nametnuo kao vrhunski poznavalac šerijatskog prava. Funkciju sarajevskog muftije obavljao je punih 26 godina, sve do izbora za prvog reisu-l-ulemu 1882. Naporedo s muftijskim i kasnijim reijskim poslovima, Hadžiomerović je sve do 1888. godine redovno držao predavanja i dersove u medresi, jer je među savremenicima važio za izuzetnog pedagoga, metodičara i govornika.

Kada je postavljen na čelo Islamske zajednice imao je 66 godina. Na poziciji reisu-l-uleme ostao je punih 11 godina, usmjeravajući Zajednicu kroz najosjetljivije pionirske godine adaptacije na austrougarski pravni i društveni poredak. U svojoj 77. godini, narušenog zdravlja i iscrpljen višedecenijskim radom, podnio je ostavku 1893. godine. Na bolji svijet preselio je godinu i po kasnije, 10. februara 1895. godine u Sarajevu. Ukopan je na poznatom sarajevskom mezarju na Grličića brdu.

Zanimljivo je da do danas nije pronađena niti sačuvana nijedna fotografija ili crtež s likom prvog reisu-l-uleme. Njegov vanjski izgled poznat nam je jedino zahvaljujući pedantnom opisu koji je u svojoj čuvenoj Hronici ostavio kroničar Muhamed Enveri Kadić: “Merhum Hilmi-efendija bijaše srednjeg rasta, pun i debeo, okrugle glave, čela povisoka, rumena lica, nošnja obična hodžinska (mnogo ličila na arapsku jer mu je žuta anterija, ćitabija koja je izvirivala ispod širokog džubeta, dosezala do nožnih članaka).”

Među savremenicima i učenicima Hadžiomerović je uživao nepodeljeno poštovanje zbog “temeljnog poznavanja islamske nauke”, a naročito se isticao u poznavanju metodologije šerijatskog prava i nauke o hadisu. Pamtilo se da mu u to doba nije bilo premca u poznavanju biografija ashaba i prenosilaca proročkih predaja (ravija). U privatnom životu bio je izuzetno skroman, pristupačan i blag čovjek. Slobodno vrijeme i odmor najradije je provodio baveći se poljoprivredom i radom na svom seoskom imanju u Lješevu kod Visokog.

Osim utemeljenja samih institucija, historijska zasluga Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića leži u njegovom hrabrom, vizionarskom i pragmatičnom pristupu vjerskom pravu u vremenima duboke društvene krize. Izdao je nekoliko ključnih fetvi koje su presudno utjecale na opstanak i stabilizaciju Bošnjaka pod austrougarskom upravom.

Jedna od izuzetno važnih bila je fetva o pravnoj dozvoljenosti ponovnog kopanja i korištenja starih mezarja nakon proteka određenog vremena, čime su riješeni gorući komunalni i urbanistički problemi Sarajeva i drugih bh. gradova koji su se naglo širili.

Međutim, njegova najdalekosežnija i najodvažnija odluka bila je fetva izdata povodom donošenja Vojnog zakona iz 1881. godine, kojim je Beč uveo obavezu služenja austrougarske vojske za mladiće iz Bosne i Hercegovine. Ova odluka izazvala je ogroman otpor u narodu i dovela do oružanog ustanka u južnoj Hercegovini i Istočnoj Bosni 1882. godine (Ustanak u Ulogu), jer su mnogi smatrali da je služenje u kršćanskoj vojsci ravno otpadništvu od vjere.

U tom sudbonosnom trenutku, reisu-l-ulema Hadžiomerović izdao je zvaničnu fetvu u kojoj je jasno definirao da muslimani moraju poštovati državne zakone o vojnoj obavezi te da nema nikakve šerijatske smetnje da musliman služi vojsku nemuslimanskog vladara. Hadžiomerović je problem nemuslimanske vlasti postavio u okvire zdravog razuma, političke realnosti i islamske pravne nauke. Zaključio je da su muslimani dužni poštovati zakone države u kojoj žive, pa ma ko njome vladao, pod uslovom da je vladar pravedan i da muslimanima jamči potpunu slobodu ispovijedanja vjere, zaštitu života, imovine i obavljanje vjerskih obreda.

Ova fetva direktno je dodirivala goruću teološku debatu koja se u to vrijeme vodila među ulemom širom islamskog svijeta: da li je muslimanima dozvoljeno živjeti pod nemuslimanskom upravom, da li je evropska kultura prihvatljiva i da li se Austro-Ugarska može smatrati “kućom mira” (daru-l-islam) ili “kućom nevjerstva/rata” (daru-l-kufr / daru-l-harb).

Pomičući granice do tada krutih pravnih tumačenja, Hadžiomerović i njegovi istomišljenici uvidjeli su da je klasična podjela svijeta na daru-l-islam i daru-l-harb postala prevaziđena. Tokom 19. i 20. stoljeća pokazat će se da su mnoge dominantno muslimanske zemlje pale pod kolonijalnu vlast ili su u njima zavladali nepravedni režimi, dok su zapadne, nemuslimanske države pružale punu pravnu sigurnost i vjerske slobode. Daru-l-islam je tako u misli reformatora prestao biti isključivo teritorij pod muslimanskim vladarom, a postao je svaki prostor na kojem vjernik uživa slobodu savjesti, imovinsku sigurnost i mogućnost slobodnog prakticiranja svojih vjerskih dužnosti.

Glavni motiv koji je vodio Hadžiomerovića u ovom smjelom pragmatizmu bila je želja da zaustavi masovno iseljavanje Bošnjaka u Tursku. Uvidio je da hiljade porodica, vođene slijepim fatalizmom i pogrešnim razumevanjem hidžre, rasprodaju očevinu u bescijenje i odlaze u potpunu neizvjesnost i bijedu anadolijskih pustara. Tihe migracije prijetile su da Bošnjaci u vlastitoj domovini postanu beznačajna manjina. U tom kontekstu nastala je i čuvena historiografska maksima tog doba, koju su zagovarali Hadžiomerović i napredni krugovi uleme, a koja je glasila: “U većoj je opasnosti vatan (domovina), nego dīn (vjera) islam.”

Poruka i djelovanje prvog reisu-l-uleme Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića nose duboku pouku koja ne gubi na aktuelnosti ni stoljeće i po kasnije. Njegova sposobnost da u momentu geopolitičkog sloma sačuva vjerski identitet naroda, a da pritom ne gurne zajednicu u izolaciju, samouništenje ili slijepi fanatizam, predstavlja jedan od najsvjetlijih primjera političke i vjerske zrelosti u historiji Bosne i Hercegovine.

Uspostavom institucije Reisu-l-ulemata 1882. godine, Bošnjaci su uspjeli izgraditi autohtonu, modernu i institucionalno uređenu Islamsku zajednicu, koja se pokazala sposobnom preživjeti sve potonje oluje, od propasti Austrougarske, preko monarhijske i komunističke Jugoslavije, pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu krajem 20. stoljeća.

I danas, u kompleksnom vremenu savremenih migracija, političkih nestabilnosti i novih društvenih izazova, misao Hadžiomerovića podsjeća na važnost ravnoteže između očuvanja duhovnih vrijednosti i jačanja institucija vlastite države. Sloboda prakticiranja vjere, obrazovanja i organiziranja koju danas uživamo neraskidivo je povezana sa stabilnošću, sigurnošću i napretkom domovine Bosne i Hercegovine. Prvi reisu-l-ulema ostavio je u amanet nauk da se vjera najdjelotvornije štiti čuvanjem doma i izgradnjom uređenog, pravednog i obrazovanog društva na vlastitoj zemlji.

(U tekstu korišten materijal iz radova Dževade Šuško i Osmana Lavića)