Prije nego što je moderna historija ispisala granice i nacije kakve danas poznajemo, Bosna i Hercegovina je u osmansko doba bila složen demografski mozaik u kojem su izvan većinskog južnoslavenskog stabla živjele i djelovale brojne manje etničke skupine. Istraživanje historičara dr. Muhameda Hadžijahića razotkriva fascinantne detalje o cincarskim trgovačkim oazama poput Čipuljića kod Bugojna, ruši višestoljetne mitove o nastanku sarajevskog jevrejskog geta u Sijavuš-pašinoj dairi, te bilježi tragove albanskih, romskih, osmanskih i evropskih doseljenika čija su se imena i korijeni pretpili u jedinstvenu historijsku tapiseriju ovih prostora

Govoriti o demografskoj slici Bosne i Hercegovine u periodu osmanske uprave, tačnije od početka XVIII stoljeća pa sve do austrougarske okupacije 1878. godine, znači istraživati izuzetno dinamičan društveni mozaik. Iako je dominantna većina stanovništva u tom razdoblju bila južnoslavenskog etničkog porijekla (raspoređena unutar tri konfesionalne zajednice: muslimanskoj, pravoslavnoj i katoličkoj), Bosna i Hercegovina nikada nije bila etnički homogen prostor.

U sjeni velikih historijskih prelomnica, na ovim prostorima živjele su, radile i razvijale se raznovrsne manjinske zajednice. Među njima su najzapaženiji bili Jevreji, Albanci, Romi (sa specifičnim podskupinama), Cincari, Turci, Čerkezi, te manji brojevi Poljaka, Mađara, Grka, Armenaca i drugih evropskih naroda.

Ono što ovaj period čini posebno fascinantnim sa kulturološkog i historijskog stanovišta jeste izrazito jaka, a ujedno potpuno spontana asimilaciona snaga domaćeg bosanskog elementa. Procesi stapanja doseljenika s domaćim stanovništvom nikada nisu provodjeni nasilno. Sa druge strane, čak i one etničke zajednice koje su u potpunosti očuvale svoj vjerski i etnički identitet, poput Seferda Jevreja, doživjele su duboku prilagodbu i adaptaciju bosanskom ambijentu u pogledu nošnje, svakodnevnog života i običaja.

Posebno poglavlje u historiji bosanskih Jevreja (uglavnom Sefarda koji su u Španiji prognani krajem XV stoljeća) započinje na samom prelazu iz XVII u XVIII stoljeće. U historiografiji je dugo vladalo mišljenje da je poznata sarajevska stambena nastamba Jevreja, u narodu poznata kao Velika avlija, Čifuthana, Jehudhana ili Kortiž (smještena u Sijavuš-pašinoj dairi), nastala još osamdesetih godina XVI stoljeća. Međutim, noviji arhivski dokumenti iz Odsjeka za arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Başbakanlık Arşivi), kao i navodi domaćih hroničara poput Salih-efendije Muvekita, otkrivaju drugačiju i znatno precizniju sliku.

Sijavuš-pašin han nije sagrađen u XVI stoljeću, niti ga je podigao istoimeni rumelijski beglerbeg koji je umro oko 1602. godine. Pravi osnivač hana bio je bosanski namjesnik Sijavuš-paša Mlađi, koji je upravljao Bosnom 1097. hidžretske godine (odnosno 1686. po gregorijanskom kalendaru). Han je podignut na zemljištu vakufa čuvenog Gazi Husrev-bega.

Zanimljivo je da ovaj objekat prvobitno uopće nije bio namijenjen za stanovanje Jevreja. Unutar kompleksa nalazila se i manja džamija (mesdžid), što je bila uobičajena praksa kod izgradnje velikih karavan-saraja, hanova i bezistana. Iz tzv. Poljanićevog popisa sarajevskih džamija s početka XIX stoljeća saznajemo da je velika Sijavuš-pašina zgrada vremenom promijenila namjenu: “Sijavuş-paşa kebir hanı meşhur imiş, şimdi Çifut-hane olup Beytul-Yehud dirler” (Sijavuš-pašin veliki han koji je bio na glasu, postao je sada Čifuthana, tj. nastamba Jevreja.)

Nakon pada Budima 1686. godine pod habsburšku vlast, mnoge jevrejske porodice iz Mađarske izbjegle su u Sarajevu. Među njima je bio i učeni rabin Haham Cevi. Izbjeglice su privremeno našle smještaj u Sijavuš-pašinom hanu.

Kada je vojska princa Eugena Savojskog 1697. godine zapalila Sarajevo, Sijavuš-pašin han je teško oštećen. Nasljednici Sijavuš-paše, koji su živjeli u Istanbulu, nisu imali sredstava za obnovu. Tada sarajevski Jevreji preuzimaju inicijativu: obnavljaju han i pretvaraju ga u svoju kolektivnu nastambu. Iako su pojedini lokalni službenici i komšije podnosili tužbe i peticije Visokoj Porti tvrdeći da se time narušava poredak Gazi Husrev-begove mahale, jevrejska zajednica se uspješno izborila za svoj prostor.

Osim Sarajeva, Jevreji su se u XVIII i XIX stoljeću u većem broju naseljavali u Travniku (gdje najstariji spomenik na groblju Bojna datira iz 1762. godine), a od polovine XIX stoljeća i u Banjoj Luci, Bijeljini te Novom Pazaru. Bavili su se trgovinom, izvozom u Dubrovnik, Split i italijanske gradove, novčanim posredovanjem (sarafija — mjenjačnice), ljekarništvom i narodnom medicinom (atari), te obradom metala (limari / tenećedžije). Iako je u većem dijelu Osmanskog Carstva pravilo bilo da Jevreji ne kupuju poljoprivredno zemljište, u Bosni XVIII stoljeća nalazimo jevrejske vlasnike čifluka (npr. porodica Čolaković u Bačevu, Hajdariko Judić u Polju).

Bosanski Jevreji su sačuvali svoj sefardski jezik (ladino — kastiljanski dijalekt sa elementima turskog i slavenskih jezika), ali su u svakodnevnoj komunikaciji potpuno prihvatili bosanski jezik. Također su brzo napustili tradicionalnu evropsku nošnju (trofejni šešire i dugačke kapute) i usvojili nošnju uobičajenu u tadašnjoj Bosni. Dolaskom nadrabina Davida Parda 1765. godine, u Sarajevu je osnovana rabinska škola koja je odškolovala domaće kadrove. Pred samu austrougarsku okupaciju, 1875. godine, u Bosni i Hercegovini je živjelo preko 3.600 Jevreja.

Geografska blizina i administrativna povezanost u okviru Osmanskog Carstva uslovile su stalan kontakt bosanskog prostora i albanskih plemena. Najintenzivniji valovi doseljavanja odvijali su se na području Novopazarskog sandžaka i istočne Hercegovine. Tokom XVIII stoljeća pripadnici albanskih plemena (Klimenti, Hoti, Grude, Kastrati, Šaljani i dr.) masovno se naseljavaju na područja Peštera, Bihora, te oko Plava, Gusinja i Sjenice. Njihov prodiranje prema unutrašnjosti često je dovodilo do agrarnih sporova sa starosjedilačkim stanovništvom oko prava na pašnjake, što je zabilježeno u sudskim spisima (sicilima) u Prijepolju, Zvorniku i Drobnjaku.

Zbog svoje ratničke tradicije, Albanci su često služili kao lična pratnja bosanskih valija ili kao čuvari granice. Zanimljiv je historijski detalj da je u prvoj polovini XVIII stoljeća jedan vojnik albanskog porijekla preuzeo upravu nad Krupskom kapetanijom od stare plemićke porodice Badnjević, a njegovi potomci su ostali krupski kapetani sve do ukidanja kapetanija 1835. godine.

U bosanske gradove Albanci su dolazili kao vješti majstori, naročito u svilarskom zanatu. (Važno je napomenuti da su mnogi slastičari, bozadžije i halvadžije u gradovima zapravo bili Gorani i Torbeši, koje je narod često pogrešno nazivao “Arnautima”). Albanskim stočarima pripisuje se prenošenje specifične pasmine tzv. “rude ovce” u istočnu Bosnu, kao i početak proizvodnje danas čuvenog travničkog (vlašićkog) punomasnog sira, koji se intenzivno proizvodi od sredine XIX stoljeća.

Većina albanskih doseljenika u unutrašnjosti Bosne vrlo se brzo jezički i kulturno asimilirala u domaće muslimansko stanovništvo, a manjim dijelom i među pravoslavce i katolike. Već 1859. godine ruski konzul Aleksandar Hilferding bilježi da potomci ovih doseljenika govore isključivo srpskohrvatskim/bosanskim jezikom, dok su maternji jezik gotovo u potpunosti zaboravili.

Romska populacija u Bosni i Hercegovini u osmanskom periodu nije bila homogena. Izvori jasno razlikuju tri potpuno odvojene grupe. Prvi su “Crni Cigani” (Gurbeti). Zadržali su nomadski i skitalački način života. Bili su izloženi najvećoj društvenoj margini i diskriminaciji. U gradskim arhivima sačuvani su mnogi prigovori građana (poput sarajevskih trgovaca iz 1723. godine) koji su se žalili na nedozvoljenu preprodaju konja i kršenje čaršijskih pravila od strane nomadskih grupa.

Drga su grupa bili bijeli Cigani (Sjedinjeni/Sedentarni Romi). Za razliku od nomada, Bijeli Cigani su bili stalno nastanjeno gradsko stanovništvo islamske vjeroispovijesti. Živjeli su u posebnim gradskim četvrtima poznatim kao kiptijan-mahale (u narodu često nazivanima i eufemističkim imenima poput Karanfil-mahala ili Kalender-mahala). Imali su vlastite džemate i odvojena groblja. Sklapali su brakove pred šerijatskim sudom prema svim važećim islamskim propisima. Pored kovačkog zanata, preprodaje konja i muziciranja, bavili su se mesarstvom (u Brčkom i Gradačcu), a u Banjoj Luci i tkanjem finih ćilima (halija). Već u prvoj polovini XIX stoljeća (kako bilježi Ivan Frano Jukić 1851. godine), Bijeli Cigani nisu znali nijedan drugi jezik osim bosanskog.

Plaćali su posebnu poreznu obavezu (cigansku džiziju). Pojedine porodice koje su živjele uzornim vjerskim životom i bile u prijateljskim odnosima sa komšijama mogle su dobijeni službeno oslobađanje od ovog poreza, čime bi se u potpunosti izjednačile sa ostalim muslimanima. Mnogi su spas od poreza tražili stupajući u službu velikih begovskih posjeda (odžaka), zbog čega su romska naselja često bila smještena u blizini begovskih imanja.

Karavlasi su bili posebna skupina doseljena iz Rumunije preko Srbije u XVIII stoljeću (prvi pisani trag datira iz 1725. u Bijeljini). Bili su pravoslavne vjere i slavili su Sveta Petku. Govorili su rumunskim (vlaškim) jezikom, a sa komšijama bosanskim. Bili su poznati po izradi drvenog posuđa (karlica, kašika, vretena, preslica), zbog čega su se naseljavali u šumovitim krajevima bogatim johom i jasikom (okolina Bijeljine, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Maglaja i Brčkog).

Pred kraj osmanske vlasti procjenjuje se da je u Bosanskom pašaluku živjelo oko 12.000 pripadnika svih romskih grupa.

Iako su se pojedinačno pojavljivali i ranije, masovnije naseljavanje Cincara (Aromuna) u Bosnu uslijedilo je krajem XVIII i u prvoj polovini XIX stoljeća. Doseljavali su se iz svojih matica u Tesaliji, južnoj Makedoniji i Albaniji (naročito iz razorenog trgovačkog centra Moskopolja). Cincari su u Bosnu primarno dolazili kao vješti majstori i trgovci. Naročito su bili poznati po kalajdžijskom zanatu (obrada i kalajisanje bakrenog posuđa), pa ih je narod često nazivao jednostavno Kalajdžijama, a njihov jezik kalajdžijskim.

Oni su zaslužni za osnivanje i nagli ekonomski uspon nekoliko naselja i varošica u sjeveroistočnoj i centralnoj Bosni kakve su Zovik-Kalajdžije i Bijela-Kalajdžije, Čipuljić kod Bugojna, Brčko, Bosanski Šamac, Modriča, Tuzla, Gračanica, Tešanj. Historijski izvori bilježe da je upravo doseljavanje Cincara i njihovo otvaranje velikih trgovačkih radnji pretvorilo Brčko i Bosanski Šamac od malih sela u čuvena trgovačka središta.

Kao prvi izrazito urbanizovani sloj među pravoslavnim stanovništvom, Cincari su preuzeli vodeću ulogu u privrednom i crkvenom životu pravoslavnih opština u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Zvorniku, Banjoj Luci i Tešnju. Koliki je bio njihov utjecaj ilustruje podatak da se u crkvi u Tešnju, pod njihovim utjecajem, pola liturgije pjevalo na grčkom, a pola na crkveno-slavenskom jeziku.

U Sarajevu je iz cincarskih redova proizašla i čuvena trgovačko-bankarska porodica Sina, koja je kasnije stekla ogromno bogatstvo i plemićke titule u Beču i Budimpešti. Jedan od vođa sarajevskih Srba u vrijeme austrougarske okupacije 1878. godine, Petrakija (Petar Petrović), bio je cincarskog porijekla iz Korče u Albaniji, a ostao je zapamćen kao najveći zagovornik zajedničkog otpora muslimana i pravoslavaca novim okupacionim vlastima. Sva cincarska naselja i gradske porodice vremenom su se u potpunosti asimilire u srpski etnički korpus, te su do polovine XX stoljeća kao posebna grupa potpuno nestali sa ovih prostora.

Suprotno čestim zabludama, pravih etničkih Turaka u Bosni je tokom osmanske uprave bilo izuzetno malo. Jedino veće i organizovanije naseljavanje dogodilo se 1862. godine, kada su nakon povlačenja osmanske vojske i uprave iz gradova Kneževine Srbije (Beograd, Šabac, Užice, Soko) u Bosnu prebjegle tamošnje muslimanske porodice. Među njima je bio i manji broj etničkih Turaka koji su naseljeni u novoosnovana naselja poput Orašja (Gornja Mahala) i Bosanskog Šamca.

Turski činovnici koji su dolazili na službu (naročito nakon slamanja pokreta bosanskog plemstva od strane Omer-paše Latasa 1850. godine) rijetko su se trajno nastanjivali. Ukoliko bi se neki osmanski službenik i oženio domaćiom djevojkom, već bi naredna generacija govorila isključivo bosanskim jezikom. Kako je zapisao pisac Slavoljub Bošnjak (fra Ivan Frano Jukić) 1851. godine: “Bosna je jedina turska država koja je čista ostala sasvim od turskog jezika; kako po selima tako i po varošima drugi se jezik osim bosanskog ne govori, a najveća turska gospoda samo onda turski govore kad su kod vezira.”

Nakon masovnog progona Čerkeza sa Kavkaza od strane Ruske Imperije 1863. godine, osmanske vlasti su pokušale naseliti čerkeske izbjeglice na strateški osjetljiva područja Bosanskog pašaluka duž rijeke Save (između Gradiške, Dubice, Prijedora i Novog) te u istočnoj Bosni. Cilj Stambola bio je stvaranje odanog vojničkog kordona. Međutim, ovom planu su se oštro suprotstavili domaći bosanski feudalci i Vilajetsko vijeće u Sarajevu. Domaći begovi su smatrali da bi dodjela zemlje Čerkezima ugrozila njihove imovinske interese, pa je Inicijativa blokirana. Na sjednici Vilajetskog vijeća drugog aprila 1869. godine sarajevski zastupnik Đorđe Besara otvoreno je rekao guverneru Osman-paši: “Gospodaru, za Boga, Bosna je sirota, neće im moći dati šta im treba.”

Jedino čerkesko naselje koje je kratko opstalo formirano je u Novopazarskom sandžaku (200-300 kuća plemena Abaza u Kosovskoj Mitrovici), na šta i danas podsjeća naziv Čerkeska mahala, ali su se stanovnici zbog teških uslova ubrzo raselili.

U gradskim centrima poput Sarajeva i Mostara u manjem broju živjeli su i Grci te Armenci. Osim njih, arhivski izvori bilježe i neobične tragove doseljavanja iz centralne Evrope. U arhivskim dokumentima iz 1762. godine spominje se doseljavanje manje grupe Poljaka u Kobašku nahiju. Također, u franjevačkim samostanskim arhivima iz 1815. sačuvane su isprave u kojima poljski doseljenici traže potvrde o slobodnom bračnom statusu iz domovine kako bi se mogli vjenčati u Bosni.

Nakon sloma Evropske revolucije 1848. godine, znatan broj mađarskih i poljskih političkih izbjeglica potražio je utočište u Osmanskom Carstvu. Mnogi su stupili u vojsku Omer-paše Latasa. Samo u Banjoj Luci oko 250 Mađara formalno je primilo islam i integriralo se u lokalnu zajednicu (dok je jedan od njih, Mihajlo Đurđević, prešao na pravoslavlje i postao učitelj u srpskoj školi). Pojedine muslimanske porodice u Hercegovini (Vitina) također vode porijeklo od ovih političkih prebjega.

Istraživanje historije manjinskih etničkih skupina u Bosni i Hercegovini tokom XVIII i XIX stoljeća otkriva izuzetno važnu historijsku pouku. Bosansko društvo osmanskog doba nije bilo zatvoren niti isključiv sistem. Iako su doseljenici dolazili iz potpuno različitih jezičkih, vjerskih i kulturnih krugova, od iberijskih Seferda, preko kavkaskih Čerkeza i balkanskih Cincara, pa sve do srednjoevropskih izbjeglica, domaći bosanski ambijent pokazao je nevjerovatnu snagu prihvatanja. Oni koji su željeli sačuvati svoj identitet dobiti su punu vjersku i esnafsku autonomiju, dok su se ostali spontano i bez ikakvih prisilnih mjera stopili u jedinstvenu bosansku jeziku i kulturu.

(Za tekst korišteni podaci iz istraživačkog rada Muhameda Hadžijahića: „O manjinskim etničkim skupinama u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljeću, do okupacije 1878.“)