Ovaj slučaj je prvotno, sasvim fragmentarno i bez šire analize, predstavio profesor Marko Šunjić još 1963. godine u časopisu Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ipak, detaljnijim uvidom u arhivu, Emir Filipović je uspio rekonstruirati znatno širi kontekst ovog događaja, donoseći u potpunosti transkripcije, prijevode i analizu izvora koji ne samo da rasvjetljavaju samu pljačku, već i precizno lociraju identitet ključnih aktera tog vremena — hercegovog kancelara Ivka Radohnića i bjegunca, zlatara Petra Dubrovčanina.
Kulturna i politička historija srednjovjekovne Bosne često se posmatra kroz prizmu velikih geopolitičkih lomova, vojnih sukoba s Osmanlijama i dinastičkih previranja plemićkih kuća. Međutim, svakodnevni život bosanskog plemstva, unutrašnja organizacija njihovih dvorova i intimniji aspekti funkcioniranja feudalne elite mnogo se jasnije mogu sagledati kroz sitne, naizgled beznačajne arhivske fragmente. Upravo je to polazište u svom znanstvenom radu istaknuo bosanskohercegovački historičar Emir O. Filipović, analizirajući dva srednjovjekovna dokumenta iz Državnog arhiva u Zadru (fond Općine Korčula) koja govore o spektakularnoj pljački srebrnine sa dvora hercega Vlatka Kosače krajem 1468. godine.
Ovaj slučaj je prvotno, sasvim fragmentarno i bez šire analize, predstavio profesor Marko Šunjić još 1963. godine u časopisu Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ipak, detaljnijim uvidom u arhivu, Emir Filipović je uspio rekonstruirati znatno širi kontekst ovog događaja, donoseći u potpunosti transkripcije, prijevode i analizu izvora koji ne samo da rasvjetljavaju samu pljačku, već i precizno lociraju identitet ključnih aktera tog vremena — hercegovog kancelara Ivka Radohnića i bjegunca, zlatara Petra Dubrovčanina.
Anatomija dvorske krađe
Događaj koji je potresao dvor hercega Vlatka Kosače zbio se uoči samog kraja 1468. godine. Prema navodima u sačuvanim dokumentima, herceg Vlatko — sin i nasljednik velikog vojvode bosanskog i hercega Stjepana Vukčića Kosače — boravio je u svom utvrđenom dvoru u gradu Novom u Dračevičkoj župi.
U službi na hercegovom dvoru nalazio se izvjesni majstor Petar Dubrovčanin (Piero Raguxeo), zlatar koji nije bio tek povremeni majstor po pozivu, već je, prema riječima Emira Filipovića, bio je „stalno zaposlen u kaštelu“. Budući da je obavljao tako osjetljiv zanat, Petar je imao povjerenje gospodara i slobodan pristup dvorskim odajama u kojima su se čuvale dragocjenosti.
Ipak, u noći s utorka na srijedu, 27. decembra 1468. godine, majstor Petar se odlučio na radikalan korak. Koristeći zimske uslove, prazničnu opuštenost i poznavanje terena, on se „spustio niz gradske zidine prema tlu“ i pobjegao iz kaštela, odnijevši pozamašan plijen izrađen od plemenitog metala. Vrijednost otuđenih predmeta bila je iznimno velika, kako u materijalnom, tako i u simboličkom pogledu. Prema popisu koji je sastavljen nakon bijega, opljačkano je: Dvije srebrene kupe ukupne težine 4 libre; Treća pozlaćena kupa težine 2 libre; Sedam srebrenih tacni težine 4 libre i 6 unci; Još dvije stare čaše ukupne težine 10 unci; Srebrene oplate s velikog kaleža težine 7 unci; Jedna srebrena kašika, te još jedna manja kasica.
Ukupna težina otuđenog srebra iznosila je 11 libara i 11 unci, što u modernim mjerama predstavlja oko 3,6 kilograma čistog srebra.
Potraga preko Jadrana
Kako bi se odbjegli zlatar što lakše identificirao i pronašao u dalmatinskim komunama pod mletačkom vlašću, vlasti hercega Vlatka hitno su raspisale svojevrsnu tjeralicu koja je sačuvana u drugom korčulanskom dokumentu. Iz ovog izvora Emir Filipović izvlači rijedak i fascinantan fizički opis jedne osobe iz srednjovjekovne bosanske prošlosti.
Zlatar Petar je opisan kao mladić star oko 24 godine, bez brade, blijede puti i punijeg stasa, okruglog lica i „prijeka izgleda“. Posebno je bila zanimljiva njegova odjeća, skrojena po posljednjoj modi mletačkih obrtnika: nosio je crnu gornju odjeću, ogrtač od finog lisičijeg krzna, kapuljaču i crni plašt. Zanimljiv detalj u opisu jesu i ozljede na licu, ruci i nozi, što upućuje na to da je prilikom spuštanja niz zidine ili tokom bijega pretrpio određene fizičke povrede. Ovaj opis je nesumnjavo bio javno čitan na trgovima i pred okupljenim građanima kako bi se spriječilo njegovo skrivanje u primorskim gradovima.
Najvažniji aspekt otkrića Emira Filipovića jeste precizno utvrđivanje identiteta osobe koja je vodila istragu i pregovarala u ime hercega Vlatka. Prvi dokument o pljački zapravo je izjava Ivka Radohnića, koji se u latinskom izvorniku navodi kao chanzeler de illustrissimo duca Vlatcho de Sancto Saua (kancelar presvijetlog hercega Vlatka od Svetoga Save).
Analizirajući diplomatsku građu iz Dubrovačkog arhiva, Emir Filipović dokazuje da je riječ o čuvenom dijaku Ivku, dugogodišnjem pisaru, kućaninu i povjerljivom čovjeku u službi sinova hercega Stjepana Vukčića. Ivko se u drugim sačuvanim ispravama rijetko javlja s prezimenom Radohnić, ali je njegov rukopis prepoznat na četrnaest dokumenata čuvanih u Dubrovniku, nastalih između 1867. i 1470. godine.
Kao glavni pisar hercegove kancelarije, Ivko je obavljao najsloženije diplomatske poslove: putovao je u Dubrovnik kao poslanik (poklisar) i ambasador, preuzimao je novčane iznose iz ostavštine pokojnog hercega Stjepana (često po nekoliko hiljada zlatnih dukata) te ih donosio hercegu Vlatku u Novi za “velike potrebe” i finansiranje diplomatskih misija prema ugarskom kralju Matijašu Korvinu. Njegov elegantan i čitljiv rukopis u formi diplomatičke minuskule svrstava ga u red posljednjih velikih pismenih stvaralaca srednjovjekovne bosanske državnosti. Upravo je njegovo prisustvo na Korčuli ili u komunikaciji s tamošnjim vlastima pokazatelj hitnosti kojom je herceg Vlatko pristupio rješavanju ovog sigurnosnog incidenta.
Širi društveni i historijski kontekst
Slučaj pljačke srebrnine iz 1468. godine, kako naglašava Emir Filipović, odražava duboku isprepletenost bosanskog velikaškog dvora sa jadranskim svijetom. U drugoj polovini 15. stoljeća, pod snažnim pritiskom osmanskih osvajanja, Kosače su sve više bile upućene na primorje, trgovinu s Dubrovnikom i Mletačkom Republikom, te oslanjanje na usluge stranih majstora poput zlatara iz Dubrovnika.
Herceg Vlatko raspolagao je ogromnim bogatstvom i živio u raskošnom okruženju, što potvrđuju i otuđeni luksuzni predmeti ceremonijalne i reprezentativne namjene. S druge strane, činjenica da je njegov vlastiti dvorski zlatar odlučio izvesti ovakav čin sugeriše na pukotine u lojalnosti unutar samog dvora, bilo zbog materijalnih nezadovoljstava, nesigurnih vremena ili dubokih društvenih lomova uoči konačnog pada bosanskih zemalja pod osmansku vlast.
Zahvaljujući minucioznom arhivskom radu i analizi Emira Filipovića, epizoda o pljački srebra kod hercega Vlatka Kosače prestaje biti tek suhoparna statistička vijest o nestanku 3,6 kilograma plemenitog metala. Ovi dokumenti osvjetljavaju administrativnu strukturu dvora Kosača, potvrđuju diplomatsku i pisarsku veličinu dijaka Ivka Radohnića, te donose rijedak portret jednog srednjovjekovnog bjegunca s jadranskih obala. Time se, kroz prizmu jednog incidenta, dobija cjelovitija slika o materijalnoj kulturi, svakodnevnom životu i dinamičnim društvenim kretanjima u kasnosrednjovjekovnoj Bosni.
