Zatvaranje osmanskog poglavlja na Balkanu nije predstavljalo tek puku promjenu državnih granica niti zamjenu zastava na javnim ustanovama. Za stotine hiljada ljudi, povlačenje Visoke Porte značilo je promjenu dotadašnjeg načina života, gubitak društvenog statusa i početak dugotrajnog, stradalničkog egzila ka jugoistoku

Još od Velike istočne krize 1878. godine, demografska slika balkanskog prostora počela se ubrzano mijenjati pod pritiskom masovnih preseljenja muslimanskog stanovništva prema Maloj Aziji. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine iste godine, oko pedeset hiljada muhadžira krenulo je put Carigrada, dok je na željezničkom pravcu između Mitrovice i Soluna zabilježeno više od šezdeset hiljada izbjegličkih porodica. U isto vrijeme, udio muslimanskog stanovništva u Novopazarskom sandžaku porastao je sa četrdeset pet na šezdeset procenata, prvenstveno usljed priliva izbjeglica iz Bosne.

Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine izazvala je novi val iseljavanja, ali sa znatno izraženijom političkom pozadinom. Mladoturske vlasti nastojale su sprovesti osmanizaciju preostalih evropskih provincija Carstva, vjerujući da upravo u naseljavanju muhadžira leži ključ stabilnosti i mirnog razvoja države. Međutim, Prvi balkanski rat 1912. godine srušio je te planove. Izvještaji sa terena, poput ratnih hronika Lava Trockog koji je u jesen 1912. boravio na Balkanu kao dopisnik kijevske štampe, svjedočili su o izuzetnoj brutalnosti pobjedničkih vojski prema muslimanskom stanovništvu u skopskom i kumanovskom kraju.

Uprkos formalnim garancijama Srbije i Bugarske da će muslimanskim podanicima biti zagarantovana sva građanska, vjerska i prosvjetna prava, odlazak stanovništva uzeo je maha već u jesen 1913. godine. Samo preko barske luke od aprila do jula 1914. godine u Tursku se iselilo više od šesnaest hiljada ljudi, dok je iz oblasti pripojenih Srbiji otišlo oko četrdeset hiljada muslimana. Ministarstvo inozemnih poslova u Carigradu baratalo je brojkom od preko dvije stotine hiljada iseljenih iz izgubljenih balkanskih provincija, dok pojedini historijski proračuni navode da je čak šezdeset dva procenta muslimanskog življa napustilo regiju.

Motivacija za odlazak izvirala je iz spleta dubokih razloga: vjerskog osjećaja nemogućnosti življenja pod nemuslimanskom upravom, straha od odmazde za ranije sukobe, propasti spahijskog sistema i nadanja u bolji život u Turskoj.

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, nova država se suočila s izazovom integracije brojne muslimanske zajednice u Južnoj Srbiji, odnosno u Vardarskoj banovini, Sandžaku i na Kosovu. Razbijanje velikih turskih posjeda i provođenje agrarne reforme ostavili su gotovo dvije trećine nekadašnjih zemljoposjednika bez izvora prihoda, pa su bili primorani preorijentirati se na zanatstvo i trgovinu. Haotični imovinski odnosi i kolonizacija prostora dodatno su usložnjeni time što je četvrtinu podijeljenih parcela činio fond takozvanih bezvlasničkih imanja koja su napustili iseljeni Turci. Odsustvo muslimana iz državnih službi, gdje je početkom tridesetih godina u čitavoj banovini radilo svega nekoliko ljekara, profesora i činovnika turske nacionalnosti, jasno je odražavalo distancu između države i ove zajednice.

Političko organizovanje muslimanskog stanovništva odvijalo se preko stranke Džemijet, koja je okupljala feudalne i vjerske prvake turske, albanske i bošnjačke nacionalnosti. Radikalske vlasti u Beogradu isprva su koristile Džemijet za pariranje opoziciji, ali kada je stranka na parlamentarnim izborima 1923. godine ostvarila samostalan izborni uspjeh, državni aparat je odgovorio oštrim mjerama. Već 1924. godine zabranjeno je njihovo glasilo Hak, dok je naredne godine uhapšen vođa stranke Ferhat-beg Draga, nakon čega je Džemijet stavljen izvan zakona.

Upravo je 1925. godina u sjećanju savremenika ostala ubilježena kao prekretnica od koje su vlasti počele otvorenije podsticati iseljeničke karavane. Zvanična statistika Kraljevine Jugoslavije slabije je bilježila ova kretanja jer se smatralo da iseljavanje muslimana nije bilo ekonomski, već vjersko-politički motivirano.

Međutim, predstava koju su iseljenici imali o Turskoj kao vjerskom utočištu brzo se sudarila s novom realnošću. Nakon proglašenja republike 1923. godine, Mustafa Kemal Ataturk iz korijena je promijenio državu, odvojivši je od vjere i uvozeći radikalne sekularne reforme. Među konzervativnim balkanskim muslimanima širile su se glasine kako Turska postaje protestantska ili čak boljševička zemlja. Unatoč tome, turska vlada je 1934. godine donijela zakon o kolonizaciji i sklopila sporazum s Rumunijom o preseljenju četiri stotine hiljada Turaka iz Dobrudže. Cilj Ankare bio je da prilivom “podesnog elementa” naseli opustjele istočne predjele prema Iranu i Iraku, odakle je prethodno surovo protjerano kurdsko stanovništvo.

Turske vlasti, međutim, nisu blagonaklono gledale na sve doseljenike. Dok su prihvatale stanovništvo turske kulture, iz Ankare su stizala jasna upozorenja da ne žele “muhadžire arnautskog porijekla”. Već početkom 1924. godine izdata je naredba carigradskom valijatu da se ne izdaju ispratnice albanskim doseljenicima, jer je Turska bila preokupirana prihvatom stotina hiljada Turaka iz Grčke na osnovu sporazuma u Lozani. Turski konzulat u Skoplju zahtijevao je od potencijalnih iseljenika albanskog porijekla besprijekorno poznavanje turskog jezika.

Takav stav direktno je kolidirao sa intencijama beogradskih vlasti, koje su se kroz iseljavanje “naroda turske kulture” prvenstveno željele osloboditi albanskog stanovništva koje su smatrale nelojalnim.

Do polovine tridesetih godina, u krugovima jugoslavenskog vojnog i političkog vrha sazrelo je uvjerenje da se pitanje neslavenskog stanovništva na jugu mora riješiti sistemskom državnom akcijom. Ključni korak u tom pravcu načinjen je 20. septembra 1935. godine, kada je u zgradi Ministarstva inozemnih poslova u Beogradu održana takozvana Interministerijalna konferencija.

Sastanku su prisustvovali predstavnici pet ministarstava, vanjskih poslova, poljoprivrede, unutrašnjih poslova, finansija i saobraćaja, te visoki delegati Glavnog generalštaba na čelu s pukovnikom Jovanom Sokolovićem. Sjednicom je predsjedavao Ilija Milikić, šef Odsjeka u Političkom odjeljenju Ministarstva inostranih poslova.

Sastanak je otvoren jasnom definicijom problema: kompaktne mase Turaka i Albanaca duž granice prema Albaniji predstavljale su, prema ocjeni organizatora, prvorazredni nacionalni i vojno-strateški rizik. Milikić je istakao da je pravoslavni živalj u tim krajevima izuzetno malobrojan, sa svega sto šezdeset pet hiljada stanovnika, te je otvoreno priznao neuspjeh dotadašnje “nacionalizacije”.

Pošto lokalni živalj nije bio pripremljen za integraciju, zaključeno je da kao jedini preostali put ostaje plansko iseljavanje neslavenskog elementa. Milikić je naglasio i da je albanska vlada promijenila kurs i odbija prihvat kosovskih Albanaca, procijenivši da Tirana to čini iz nacionalnih razloga kako ne bi smanjila broj Albanaca u Jugoslaviji radi budućih teritorijalnih pretenzija.

Posebna pažnja na konferenciji posvećena je primjeni člana 55 Zakona o državljanstvu iz 1928. godine, koji je omogućavao neslavenskim državljanima istupanje iz podaništva. Međutim, diplomate su uočile i jednu “grešku” u dotadašnjoj praksi. Naime, među prijavama za iseljenje našao se i veliki broj muslimana iz Sandžaka. Političko odjeljenje je stoga skrenulo pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se takve izjave slavenskog življa nipošto ne primaju, jer su Sandžaklije smatrane “našim ljudima” čiji odlazak nije bio u interesu države.

Inspektor Ministarstva poljoprivrede Vojislav Magovčević iznio je podatke o kolonizaciji koja se provodila već petnaest godina. On je naveo da su slobodne površine u Južnoj Srbiji iscrpljene, dok je čak sedamnaest hiljada porodica iz pasivnih krajeva, Bosne, Like, Hercegovine i Crne Gore, i dalje čekalo na dodjelu zemlje. Rješenje je vidio u iseljavanju turskog i albanskog stanovništva iz sedamnaest srezova u kojima je omjer bio sedamdeset tri procenta neslavenskog prema dvadeset sedam procenata slavenskog življa. Za otkup njihovih imanja predviđeno je korištenje zajma od dvadeset jedan milion dinara uzetog kod Državne hipotekarne banke.

Najoštriji u svojim prijedlozima bio je predstavnik Generalštaba, pukovnik Jovan Sokolović. On je izložio niz represivnih i administrativnih mjera s ciljem da se stvore uslovi koji bi neslavensko stanovništvo primorali na odlazak. Sokolović je predlagao rigorozan obračun s neurednim poreskim obveznicima, striktno primoravanje turske i albanske djece na pohađanje državnih škola, te donošenje povjerljivog raspisa kojim bi se osobama koje ne žele da se isele zabranio prijem u državnu i samoupravnu službu. Oni koji su već radili u službi trebali su biti premješteni u krajeve sa homogenim slavenskim stanovništvom.

Predstavnik vojske dalje je tražio da se obveznici operativne i rezervne vojske neslavenskog porijekla iz graničnih srezova učestalo pozivaju na vojne vježbe, maneuvre i izgradnju strateških puteva i utvrđenja. Takođe, predlagao je provođenje sistematske “nacionalizacije” kroz promjenu imena naseljenih mjesta, rijeka i planina, kao i ličnih prezimena, uz obavezno uklanjanje svih javnih natpisa i firmi koji nisu bili na službenom jeziku. Pojas duž albanske granice trebalo je potpunim preseljenjem “očistiti” i u potpunosti kolonizovati slavenskim življem.

Učesnici konferencije jednoglasno su usvojili ove zaključke i ovlastili Uži komitet da izradi konkretan dokument pod nazivom Projekt plana o iseljenju. Već 24. septembra 1935. godine Uži komitet je uobličio tekst projekta u četiri ključne tačke. Dokument je predviđao hitno zaključivanje specijalnih konvencija s Turskom i Albanijom. Ukoliko se sporazum s Albanijom ne bi mogao postići, ili ako bi Albanci odbili iseljenje u Tursku, planiralo se njihovo prisilno preseljenje iz granične zone u unutrašnjost zemlje.

Za sve koji daju izjavu o odricanju od jugoslavenskog državljanstva predviđene su brojne olakšice: besplatni kolektivni pasoši, oslobađanje od svih zaostalih poreza i vojnih obaveza, te besplatan prevoz željeznicom do Soluna ili Svilengrada za siromašne porodice koje svu svoju nepokretnu imovinu ostave državi. Sa druge strane, projekt je ozvaničio primjenu administrativnog pritiska: suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja je stizala iz Tirane, zabranu sadnje duhana u albanskim srezovima, rigorozo provođenje veterinarskih uredbi i proglašavanje stočnih zaraza kako bi se blokirala trgovina, te drakonsko kažnjavanje za sječu šuma.

Lokalne vlasti u Vardarskoj banovini ubrzo su počele primjenjivati ove smjernice u praksi. U aprilu 1936. godine pomoćnik bana potpisao je akcionu uredbu kojom se nalaže podsticanje iseljavanja Albanaca, bilo sistematskom propagandnom, bilo vanrednim mjerama. Po čaršijama su širene glasine da će doseljenici u Turskoj dobiti najplodniju zemlju, dok se na terenu bez milosti naplaćivao zaostali porez, tjerano na kuluk pri isušivanju močvara i konfiskovali udžbenici na stranim jezicima.

Višegodišnji diplomatski napori Jugoslavije krunisani su 11. jula 1938. godine u Carigradu, gdje je parafiran tekst Jugoslovensko-turske konvencije. Prema ovom dokumentu, Turska se obavezala da u roku od šest godina, od 1939. do 1944. godine, primi četrdeset hiljada muslimanskih porodica s područja trideset osam srezova Vardarske, pet srezova Zetske i tri sreza Moravske banovine. Konvencija se odnosila isključivo na seosko stanovništvo koje “govori turski jezik i ima tursku kulturu”, dok su Sandžak, Bosna i Hercegovina, te romska i nomadska populacija bili izričito izostavljeni.

Jugoslavenska država se obavezala da Turskoj isplati naknadu od pet stotina turskih lira po porodici, odnosno ukupno dvadeset miliona lira za svih četrdeset hiljada porodica. Isplata je trebala ići u dvanaest polugodišnjih rata, pri čemu bi se sedamdeset procenata iznosa deponovalo u dinarima na račun Republike Turske kod Narodne banke Jugoslavije za kupovinu jugoslavenske robe. Trenutkom predaje godišnjih lista iseljenika, cjelokupna nepokretna imovina emigranata prelazila je u vlasništvo jugoslavenske države, dok je prevoz ljudi i pokretne imovine do solunske luke pao na teret beogradskog budžeta.

Uprkos potpisivanju, konvencija nikada nije ratificirana niti sprovedena u djelo. Albanska diplomatija pokrenula je žestoku međunarodnu kampanju protiv sporazuma, dok je kralj Zogu lično intervenisao kod turskog predsjednika. Albanski prvaci iz Jugoslavije, poput Ferhat-bega Drage, lobirali su u Ankari da se etnički Albanci izuzmu iz sporazuma, dok je u samoj zemlji reis-ul-ulema Fehim Spaho u oktobru 1938. godine u Novom Pazaru pozvao vjernike da ne napuštaju svoja pradjedovska ognjišta. Smrt Mustafe Kemala Ataturka krajem 1938. godine, finansijske nesuglasice oko dinamike isplate, te italijanska okupacija Albanije u aprilu 1939. godine unijeli su potpunu pometnju u realizaciju plana. Izbijanjem Drugog svjetskog rata u Evropi, čitav projekat državnog inženjeringa i masovnog preseljenja stanovništva sa juga Balkana definitivno je pao u zaborav, ostavivši za sobom svjedočanstvo o kompleksnim i dramatičnim nastojanjima jedne epohe.

(Tekst spremljen na osnovu naučnog rada Vladana Jovanovića pod naslovoma: “INTERMINISTERIJALNA KONFERENCIJA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE O ISELJENJU “NESLOVENSKOG ELEMENTA” U TURSKU (1935)”, Institut za noviju istoriju Srbije)