Priča o čovjeku koji nije imao ništa, a iza sebe je ostavio zdanje veće od mnogih vladarskih zadužbina, dobila je svoju dokumentarnu ekranizaciju. BosChanel objavio je dokumentarni film o nevjerovatnoj životnoj sudbini Nurije Milića, beskućnika iz sela Mahala u općini Rogatica. Rano ostavši bez roditelja i vlastitog krova nad glavom, Nurija je decenijama živio na sarajevskom asfaltu i po podromanijskim pećinama, zarađujući za hljeb prodajom tespiha, novina Preporod i sitnih suvenira ispred Begove džamije. Umjesto da zarađeni novac uloži u rješavanje sopstvenog stambenog pitanja, ovaj neobični dobročinitelj je tokom punih desetljeća odvajao svaki dinar kako bi u rodnom kraju, na prkos birokratiji i teškim vremenima, sagradio Božiju kuću

Na visoravni podno Romanije, u selu Mahala nadomak Rogatice, zrak nosi onaj specifični miris smrče i hladnog kamena koji odlikuje istočnu Bosnu. Put povezuje tri zaboravljena zaseoka, Dolove, Mahalu i Vrlazije. U samom središtu tog trokuta, na uzvišenju s kojeg puca pogled na okolne šume i livade, bijeli se bogomolja. To je skromna seoska džamija, dostojanstvena u svojoj jednostavnosti. No, njena historija i porijeklo izlaze iz svih uobičajenih okvira graditeljske baštine ovih prostora.

Ovu Božiju kuću nije podigao bogati veleposjednik, niti je nastala dekretom kakvog sultana, bega ili imućnog vakifa koji je odvojiše višak svoga imetka za spas vlastite duše. Njen utemeljitelj bio je čovjek koji nikada u životu nije posjedovao vlastiti krov nad glavom. Čovjek bez kuće, bez imetka i bez formalnog društvenog statusa. Zvao se Nurija Milić. U analima narodnog pamćenja i među mještanima rogatičkog kraja, zdanje koje je ostavio iza sebe jednostavno se i zauvijek zove Nurijina džamija.

Priča o Nuriji Miliću priča je o čudaku i prosvijećenom zanesenjaku, o čovjeku kojeg je čaršija često posmatrala s mješavinom podsmijeha i nerazumijevanja, dok je on u sebi nosio viziju veću od surovog vremena u kojem je živio.

Nurija je rano ostao bez roditelja. Odraastajući u nemaštini, bez porodičnog doma, njegov životni put od samog je početka bio obilježen izolacijom i potragom za smislom. Završio je svega četiri razreda osnovne škole, ali njegova stvarna edukacija odvijala se u kući starog lokalnog hodže. Ondje, uz miris starih knjiga i kaligrafskih zapisa, mladi Nurija učio je arapsko pismo, savladavao osnovna načela vjere i upijao predanja o životima Božijih poslanika. Ti rano usađeni etički kodeksi postat će jedina trajna konstanta njegovog postojanja.

Kada je napunio devetnaest godina, pozvan je na odsluženje vojnog roka u Jugoslavensku narodnu armiju. Međutim, njegova epizoda u uniformi trajala je svega tri mjeseca. Iz armije je otpušten naprasno, bez zvaničnog objašnjenja i bez dubljeg traga u dokumentima, nakon čega se trajno preselio na margine društva.

Veći dio svog odraslog života Nurija je proveo u Sarajevu. Njegov svakodnevni mikrokozmos bio je plato ispred Begove džamije i uske ulice Baščaršije. U vremenima kada javno iskazivanje vjerske pripadnosti nije bilo blagonaklono posmatrano, Nurija je na sarajevskom asfaltu prodavao tespihe, sitne suvenire i novine Preporod. Uzvikivao naslove vjerskih izdanja i nudio štampu prolaznicima.

Za većinu prolaznika i učenika obližnje Gazi Husrev-begove medrese, Nurija je bio prepoznatljiva čaršijska figura, čovjek s fesom na glavi i platnenim zavežljajem preko ramena. Neki su ga zvali “ludi Nurija”, drugi “grlati Nurija”, ne sluteći da taj ulični prodavac sitnica vodi paralelni život.

Živio je doslovno nigdje i svuda. Bez stana i bez redovnih primanja, spavao je po sarajevskim parkovima, u haustorima, a nerijetko i pod vedrim nebom. Kada bi boravio u rodnom kraju podno Romanije, njegovo sklonište bila je pećina na Gosini. U toj pećini Nurija je montirao stari šporet, ložio drva tokom surovih romanijskih zima i spravljao ljekovite čajeve od šumskih trava.

No, sav novac koji bi zaradio prodajom Preporoda i tespiha ispred Begove džamije ili putujući autobusima na otvorenja džamija širom Bosne, Nurija nije trošio na sebe. Nije kupovao odjeću, niti je štedio da sebi sagradi makar jednu sobu. Svaki dinar koji bi mu preostao od skromne prehrane odvajao je s jednim jedinim ciljem: da u svojoj Mahali sagradi džamiju.

Konstrukcija Nurijine džamije nije pratila uobičajene građevinske dinamike. Bio je to proces koji se protegao na više od jedne decenije. Kada bi sakupio dovoljno novca za sto građevinskih blokova ili nekoliko vreća cementa, Nurija bi organizovao prevoz do Mahale. Sam bi dovlačio materijal na uzvišenje koje je pažljivo izabrao – lokaciju koja se nalazila tačno u središtu između tri sela: Dolova, Mahale i Vrlazija.

Mještani i slučajni prolaznici isprva su s nevjericom posmatrali njegove napore. Logika zajednice nije mogla prihvatiti da beskućnik, čovjek koji spava po pećinama i haustorima, podiže čvrsti objekat od kamena i betona. Temelji su stajali otvoreni po dvije ili tri godine, čekajući da Nurija na sarajevskim ulicama ponovo sakupi dovoljno sredstava za naredni red cigle.

Da bi savladao fizičke napore gradnje, Nurija je pokazao pronicljivost. Odlazio bi pred đački dom na Bjelavama ili pred Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, gdje bi okupljao studente i učenike, naročito mladiće sa sela i iz Sandžaka, te ih pozivao da pođu s njim na radnu akciju u Mahalu. Osiguravao bi im prevoz, skromnu hranu i dnevnice, pazeći da nikome ne ostane dužan niti jednog dinara.

Njegova briga za vjerski život sela nije se zaustavljala samo na zidinama. Shvatajući važnost edukacije, iz Sarajeva je dovodio mlađe imame i softe da tokom mjeseca Ramazana predvode namaze i podučavaju djecu. Sam bi kupovao slatkiše i voće kako bi privukao seosku djecu u mejtef. Mještani se i danas sjećaju kako bi Nurija, ukoliko bi uvidio da roditelji nedjeljom ujutro ne bude djecu za vjeronauku, u džepove kaputa nakupio sitno kamenje, išao od kuće do kuće i bacao ih u prozore kako bi uspavane ukućane podsjetio na njihove obaveze. Nitko se na njega nije ljutio; svi su znali da iza njegovih neobičnih gesta stoji nepokolebljiva, čista namjera.

Gradnja vjerskog objekta u ruralnom području tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća nosila je sa sobom i teške političko-birokratske prepreke. U sistemu koji nije gledao s odobravanjem na nekontroliranu izgradnju bogomolja, Nurija se godinama borio s općinskim inspekcijama i katastarskim službama u Rogatici.

Budući da nije imao zvanične građevinske dozvole, općinske vlasti su u više navrata slale mehanizaciju i rušile tek podignute zidove. Priča o njegovom prkosu birokratiji postala je dio lokalnog predanja. Nakon jednog od takvih rušenja, Nurija je doputovao iz Sarajeva, došao pred zgradu Odbora Islamske zajednice u Rogatici i općinske administrativne urede. U rukama je nosio dvije papirne kese napunjene gipsanim prahom. Ušao je u kancelarije, rezigniran i ljut što niko nije spriječio rušenje, te je istresao gips po stolovima, dokumentaciji i glavama zatečenih službenika, stvorivši bijeli oblak u prostoriji, da bi potom bez riječi okrenuo leđa i otišao natrag prema stanici.

Još teže od okršaja s administracijom bili su pritisci državnih službi bezbjednosti. Prodaja vjerske literature na ulicama i nepokolebljiva ustrajnost u podizanju objekta privukli su pažnju tadašnjih organa reda. Jednog poslijepodneva, nakon što je klanjao podne-namaz u Begovoj džamiji, na izlazu su ga sačekala dvojica službenika u civilu. Bez upotrebe suvišnih riječi, uhvatili su ga pod ruke i odveli do automobila parkiranog iza Baščaršije.

Odvezli su ga na planinu Igman, u šumsku osamu. Tamo su ga suočili s činjenicom da znaju za njegovu socijalnu pomoć i uličnu prodaju. Zaprijetili su mu da će mu oduzeti jedina skromna primanja ukoliko ne obustavi prodaju knjiga i gradnju džamije u Mahali.

Na njihovo pitanje kako je moguće da čovjek koji nema vlastiti dom i spava po parkovima gradi džamiju umjesto kuće za sebe, Nurija je odgovorio riječima koje svedoče o njegovom unutrašnjem poretku vrijednosti: “Džamija je za Gospodara, a On će meni napraviti veću i bolju.”

Uslijedilo je fizičko zlostavljanje. Pretukli su ga do besvijesti, ostavivši ga u krvi na igmanskoj hladnoći, dok su njegovu literaturu i robu ubacili u prtljažnik i odvezli se. Kada se osvijestio, Nurija se pješice spustio natrag prema gradu. Otišao je direktno u abdesthanu Begove džamije kako bi isprao krv i priveo se svrsi. Kada su ga poznanici ugledali pretučenog i pomogli mu da promijeni odjeću, on se nakon odmora u parku već narednog jutra vratio na isto mjesto na Baščaršiji. Prodavao je iste knjige, uzvikivao iste naslove i nastavio prikupljati novac za građevinski materijal.

Uporedo s tim, u svojoj pećini na Gosini spravljao je obloge od ljekovitog bilja i vidao rane koje je zadobio na Igmanu. Džamija u Mahali na kraju je ipak sagrađena, pokrivena i stavljena u funkciju.

Kada su se početkom 1992. godine ratni sukobi proširili na područje istočne Bosne, selo Mahala našlo se na direktnom udaru. Lokalno stanovništvo bilo je primorano potražiti spas u obližnjim šumama na Gosini. S njima je bio i Nurija.

Preživjeli mještani sjećaju se njegovog pogleda kada se s uzvišenja zvanog Gaj posljednji put okrenuo prema selu. S te tačke pružao se čist pogled na Mahalu i novopodignutu džamiju. Dok se narod pripremao za zbijanje u zbjegove i nastavak puta prema slobodnoj teritoriji Goražda, Nurija je danima ostajao na tom uzvišenju, posmatrajući svoje selo.

Kada su srpske snage zapalile selo i srušile džamiju, Nurija je s distance posmatrao kako plamen guta objekat u koji je ugradio čitav svoj život, svaku svoju dnevnicu i sve svoje fizičke patnje. Svjedoci tvrde da se u tom trenutku u njemu nešto definitivno prelomilo. Čovjek koji je preživio udarce birokratije, batine na Igmanu i decenije beskućništva, nije mogao preživjeti gubitak svog vakufa.

Zajedno s izbjegličkom kolonom, preko stijena i rijeke Prače, Nurija je prebačen u Goražde, gdje je smješten u objekat predviđen za kolektivni smještaj izbjeglica. No, to više nije bio isti čovjek. Potpuno je zašutio. Prestao je komunicirati s okolinom, odsujan i povučen u vlastitu tugu.

Jedino što bi povremeno izgovorio kada bi progovorio pred lokalnom ratnom džamijom u Goraždu bila je rečenica: “Srušili su moju džamiju.”

Zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo, ne uslijed fizičke bolesti, već od duboke unutrašnje tuge koja ga je razdirala. Mjesec dana nakon izlaska iz zavičaja, u svojoj 51. godini života, Nurija Milić je preselio na bolji svijet. Ljekari i oni koji su ga poznavali zabilježili su da ga je jednostavno izdalo srce. U ratnim okolnostima Goražda 1992. godine, bez prisustva najbližih, dženazu su mu klanjali i ukopali ga lokalni imami.

Deceniju i po nakon završetka rata, kada su se prvi povratnici počeli vraćati u porušena seoska naselja općine Rogatica, lokacija u Mahali bila je potpuno zarasla u gustu šumu i kupinu. Zidine nekadašnje Nurine džamije jedva su se nazirale iz šipražja.

Potomci i rodbina Nurije Milića, na čelu s njegovim bratićima, po povratku na imanja nisu najprije započeli obnovu vlastitih porušenih kuća. Prva radna akcija koju su organizovali bila je krčenje šume i čišćenje ruševina Nurijine džamije. Umjesto zidanih obiteljskih objekata, na svojim imanjima postavili su privremene građevinske kontejnere, a svu raspoloživu energiju i skromna sredstva usmjerili su u ponovnu izgradnju bogomolje.

Sami, vlastitim rukama, bez angažovanja građevinskih firmi i majstora, započeli su obnovu objekta na istim temeljima koje je Nurija postavio decenijama ranije. Radovi su se odvijali postupno, od zidanja i pokrivanja, preko izrade fasade i postavljanja krovne konstrukcije, do razvođenja električnih instalacija i postavljanja rasvjete na munari. Jedan od bratića, baveći se obradom metala i kovačkim zanatom, ručno je izradio centralni luster od kovanog gvožđa za unutrašnjost objekta, ugrađujući vlastiti rad u obiteljski amanet.

Vijest o obnovi Nurine džamije ponovo je povezala ljude. Bez javnih poziva i kampanja na društvenim mrežama, pojedinci iz dijaspore i ljudi koji su pamtili Nuriju sa sarajevskih ulica sami su se počeli javljati, slati građevinski materijal i finansijski pomagati završetak radova. Njegov vakuf tako je ponovo proradio kao magnet za dobročinstvo.

Konačni cilj onih koji danas završavaju radove na objektu u Mahali jeste sprovođenje procedurē za ekshumaciju posmrtnih ostataka Nurije Milića iz Goražda i njegovo prenošenje u mezarje neposredno uz zidine obnove džamije. Time bi se zatvorio životni krug čovjeka koji je čitav svoj vijek posvetio građevini pored koje će naposletku naći svoj trajni mir.

Nurija Milić nije ostavio iza sebe potomstvo, niti materijalno bogatstvo koje bi se dalo mjeriti aršinima ovoga svijeta. Priča o njegovom životu ostaje kao jedan od najneobičnijih primjera pojedinačne ustrajnosti i žrtve u historiji lokalnog dobročinstva. Njegov vakuf, izrastao iz ulične prodaje novina i tespiha, stoji na visoravni podno Romanije kao trajni spomenik čovjeku koji nije imao ništa, a iza sebe je ostavio sve.