Odluka UEFA-e da Beogradu povjeri domaćinstvo finala Evropske lige  2029. godine, desetak dana nakon novog vala fašističkog orgijanja navijača Zvezde i Partizana, slavljenja Ratka Mladića i transparenata koji otvoreno prizivaju nove Potočare je do kraja razotkrila potpunu moralnu havariju evropske kuće nogometa i ciničnu poruku Nyona da su žrtve, kada je riječ o muslimanima, tek nebitna fusnota na putu ka ostvarivanju finansijskih i organizacionih interesa

Kada su u pitanju evropske nogometne institucije, moral nikada nije bio prva stvar koja im je na pameti, kod njih je u prvom planu iuvijek bilo računovodstvo, marketing i pragmatičnost. Odluka UEFA-e da Beogradu povjeri domaćinstvo finala Evropske lige 2029. godine primjer te bljutave birokratske bezobzirnosti. Odluka dolazi u trenutku dok se u javnosti još nisu stišali odjeci događaja sa beogradskog “večitog derbija” koji bi u bilo kojem društvu s minimalnim osjećajem za civilizacijske norme izazvali duboki stid i institucionalnu blokadu. Umjesto toga, Nyon je Beogradu odgovorio nagradom.

Skandiranje imena osuđenih ratnih zločinaca, koreografije u čast presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, državne počasti pri njegovom ispraćaju i transparenti koji otvoreno aludiraju na Potočare, nisu bili tek incident nekolicine neodgovornih pojedinaca na margini. Bio je to masovni, ujedinjeni poklič navijačkih grupa Crvene zvezde i Partizana, onih istih grupa koje godinama funkcioniraju uz prešutnu, a često i vrlo otvorenu podršku državnih struktura. Poruka je bila jasna, nedvosmislena i javna.

Međutim, čelnici UEFA-e posmatraju svijet kroz sasvim drugačiju optiku. Iz ureda u Nyonu, gdje se odluke donose proračunato i sa sponzorskim ugovorima u mislima, beogradsko navijačko divljanje ne izgleda kao slavljenje genocida ili raspirivanje mržnje. To se tamo naziva „strastvenom fudbalskom atmosferom“ i „strastvenim Balkanom“. U tom ciničnom prevodu, poruke mržnje postaju tek lokalni kolorit, neprijatna šum na liniji koji se da izbrisati pravim odabirom televizijskih kadrova tokom prenosa.

Ova odluka sjajan je pokazatelj načina na koji funkcionira savremena Evropa. Isti oni dužnosnici koji će prije početka svake utakmice na spektakularnim video-kranovima emitirati spotove s porukama „No to Racism“ ili “FootbALL”, bez imalo grižnje savjesti zatvaraju oči pred najgrubljim oblikom ekstremizma kada se on odvija na terenu koji im poslovno odgovara. Kampanje protiv rasizma i netrpeljivosti služe kao odličan marketinški proizvod za zapadnoevropska tržišta, ali u trenutku kada treba donijeti konkretnu odluku i osuditi glorificiranje zločina, birokratija brzo izračuna da je kompromis znatno profitabilniji od moralnog stava.

Posebno gorak ukus ostavlja spoznaja o dvostrukim standardima koji se primjenjuju ovisno od toga ko su žrtve, a ko počinioci. Da se sličan scenarij, sa veličanjem masovnih ubistava i otvorenom prijetnjom nastavkom zločina, odigrao u kontekstu neke druge zajednice ili pod zastavom neke druge ideologije, reakcije bi bile ekspresne. Slijedile bi rigorozne kazne, izbacivanja iz takmičenja i medijske osude s najviših instanci. Ali kada su mete poruka muslimani, a Potočari predmet vulgarnog navijačkog triumfalizma, zapadni svijet i njegove sportske institucije pokazuju fascinantnu sposobnost za selektivno sljepilo. Žrtve iz te kategorije očito ne ulaze u visoke prioritete brige za ljudska prava. One ostaju fusnota u spisima, statistika koja ne utiče na dodjelu organizacije velikih takmičenja.

Dodjeljivanjem domaćinstva finala gradu u kojem se ratni zločinci slave kao heroji, a žrtvama se ruga s tribina, evropska kuća fudbala poslala je jasnu poruku: sve je na prodaju i sve je oprošteno, pod uslovom da se dobro zaradi. Beograd će tako dobiti svoju veliku scenu, UEFA svoje sponzorske procente, a evropska javnost još jednu potvrdu da su priče o vrijednostima samo prazna ambalaža za naivne. Slike s beogradskih ulica ostaju kao podsjetnik na to gdje živimo, dok nas Nyon sa svoje visine podsjeća na to koliko je ta naša nesreća za njih zapravo nebitna.