U dvorani Novinarskog doma, u ponedjeljak navečer, o prvoj cjelovitoj Historiji bošnjačke književnosti govorili su autor prof. dr. Sead Šemsović, recenzent prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, direktor sarajevskog Svjetlostkomerca Vedad Halilović i glavni urednik izdavaštva Nacionalne koordinacije Bošnjaka u RH Filip Mursel Begović, uz prijemčljive priče o Mendeljejevljevom sistemu jedne kulture, kuverti ostavljenoj na porti Centralnog komiteta i pjesniku koji je jednu pjesmu pisao na četiri jezika

U organizaciji Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, a u sklopu aktivnosti Bošnjačkog medijskog centra, u Novinarskom domu u Zagrebu u ponedjeljak, 14. septembra, održana je promocija „Historije bošnjačke književnosti“ prof. dr. Seada Šemsovića, prve cjelovite sinteze gotovo tisućljetnog razvoja bošnjačke književnosti. Zagrebačka je promocija bila posebna po tome što su predstavljena oba izdanja knjige: prvo, objavljeno u Zagrebu u ediciji Behar Nacionalne koordinacije, i drugo, prošireno, koje je objavila sarajevska izdavačka kuća Svjetlostkomerc.

U publici su, među brojnim gostima, bili i prvi predsjednik KDBH „Preporod“ i pokretač bošnjačkog izdavaštva u Hrvatskoj, književnik Ibrahim Kajan, pjesnik Enes Kišević, slikar Nurudin Dino Trtovac, čiji je akvarel na koricama zagrebačkog izdanja, publicist Faris Nanić, državna tajnica Fadila Bahović, predsjednik Udruženja veterana Bošnjaka Domovinskog rata Salih Huremović te predsjednica Naučnog savjeta Nacionalne koordinacije dr. sc. Ermina Ramadanović.

Antologije bošnjačke poezije i Zagreb

Otvarajući večer u ime izdavača prvog izdanja, Filip Mursel Begović podsjetio je da je Nacionalna koordinacija izdavaštvo postavila strateški, kroz tri edicije nazvane po znamenitim bošnjačkim časopisima Behar, Biser i Ljiljan te da je samo prošle godine objavljeno dvadesetak naslova, među njima i prva monografija „Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini“, „Bošnjačka ilustrirana enciklopedija za mlade – Srednji vijek“ Emira Isovića, monografija „Genocid nad Bošnjacima“ povodom trideset godina od Srebrenice, knjiga o prvoj bosanskohercegovačkoj novinarki Mileni Mrazović, antologija bošnjačke poezije „Novi milenij“ Almira Zalihića i mnoge druge knjige.

„Ova je antologija sada treća antologija bošnjačke poezije koja izlazi u Zagrebu, sve antologije bošnjačke poezije u zadnjih 25 godina izašle su u Zagrebu. Izdali su ih Bošnjaci, ali su izašle u Zagrebu“, istaknuo je Begović, podsjetivši da je bošnjačka književnost „do prošle godine bila jedina europska nacionalna književnost bez ukupnog prohoda od najstarijih vremena do danas“, dok su srpska i hrvatska svoje prve historije dobile prije stoljeća i po. Otkrio je i dosad nepoznatu pozadinu nastanka knjige: prvi rukopis, naručen od drugog autora, u redakciju je stigao kao bosanskohercegovačka književnost.

„Izvršni urednik Mahir Sokolija rekao mu je: ‘Prijatelju, mi smo naručili prirodu, a ti si nam donio društvo.’ Tako je zadatak dobio profesor Šemsović“, ispričao je Begović, dodavši da je rad u manjinskom izdavaštvu „mučan, ali ekskluzivan prostor pionirstva: ovdje radite nešto po prvi put i radite to za svoj narod“.

Šemsović i lekcije iz historije

Na pitanje zašto se i ova historija, kao nekoć Isakovićevo „Biserje“, pisala u Sarajevu a objavila u Zagrebu, prof. dr. Šemsović je odgovorio lekcijom iz historije izdavaštva: krajem šezdesetih ni Svjetlost, najveći izdavač, nije smjela objaviti prijevod Kur'ana Čauševića i Pandže pa je objavljen u Zagrebu, a zaradom od tog izdanja, rekao je, „opstat će izdavač koji je bio na samrti“. I prvi bošnjački romani s kraja 19. stoljeća „Bez nade“, „Bez svrhe“, „Zeleno busenje“ — izašli su u Zagrebu. „Sve što nađemo da je do 1945. godine mjesto izdanja Sarajevo – raritetno je. Autori su dominantno bili okrenuti Zagrebu“, kazao je Šemsović, uz napomenu da sarajevsko izdanje njegove knjige donosi proširen tekst i oko sedamsto ilustracija.

Govoreći o višejezičnosti bošnjačke književnosti, podsjetio je da se u osmanskom razdoblju na arapskom, turskom i perzijskom javlja oko četiri stotine bošnjačkih pjesnika: „To vam je kao da danas imate pjesnika koji uz bosanski istovremeno piše na engleskom, francuskom i njemačkom.“ Naveo je pjesnika Muhlisiju, čija je pjesma o Banjalučkom boju pisana u strofama od četiri stiha, svaki stih na drugom jeziku, zatim Ahmeda Hatema Bjelopoljca, koji je napisao po dvadeset osam gazela na svakom od tri jezika: „Kad ga danas istražuje Orijentalni institut, trebaju im tri čovjeka i nastanu tri magistarska rada, svaki s jednog jezika.“

Na pitanje o piscima koji pripadaju u više književnosti, Šemsović je bio decidiran: „Autor može za života ili oporukom ostavljati šta hoće, ali struka mu daje poziciju. Mi ga klasificiramo prema porijeklu, temi i poetici, i ne polažemo račun nikome nego struci.“ Kao primjer naveo je Mešu Selimovića, oko kojega je, kako je otkrio, nastava na bosanskom jeziku u Sandžaku od 2015. godine ima „sporno mjesto“ s beogradskim zavodima: „Nama apsolutno ne smeta da Meša bude tretiran i u korpusu srpske književnosti, ali niko nama ne može zabraniti da ga tretiramo u korpusu bošnjačke. Poetika ‘Derviša i smrti’ ima svoje prethodnike od književnosti na orijentalnim jezicima i alhamijada do Ćamila Sijarića, i svoje nasljednike od Horozovića i Sidrana do Karahasana i taj roman je karika u lancu. U srpskoj književnosti on poetički visi.“ Podsjetio je i na Nusreta Idrizovića, pisca koji je iz Bijelog Polja preko Sarajeva stigao do Zagreba i tu, „u prostoru gdje stećaka nema“, napisao trotomnu studiju o fenomenologiji stećka i to „možda najpoetičnije pristupe likovnosti u ukupnoj južnoslavenskoj tradiciji, sva tri toma objavljena u Hrvatskoj“.

O tome kako se piše prva historija, autor je otkrio i svoju „inženjersku“ metodu: „Najprije sam studirao mašinstvo. Uzeo sam sve postojeće historije književnosti i vidio čega se bojim: Deretićeva Historija srpske književnosti ima hiljadu strana, a u dvadeseto stoljeće ulazi na devetstotoj. Zato sam sebi nacrtao koliko strana smije imati koje poglavlje, da me ne povuče da pišem samo ono što najviše volim.“

Rizvanbegović: Otkriven je novi element u našem Mendeljejevljevom sistemu

Recenzent prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović knjigu je smjestio u sliku koja je obilježila večer: „U Mendeljejevljevom sistemu postoje prazna mjesta za neotkrivene elemente. Jedan takav element bio je da nemamo nijednu antologiju svoje književnosti, pa smo dobili Isakovićevo „Biserje“. Sada je otkriven još jedan element: Historija bošnjačke književnosti. I taj se element više ne može izvaditi iz sistema, jer je prirodan.“ Podsjetio je da Leksikografski odjel Akademije nauka BiH postoji sedamdeset četiri godine, a da su svi pokušaji da institucije izdaju historiju Bosne ili historiju bošnjačke književnosti „neslavno propali“: „Zato sam u recenziji namjerno napisao ‘takozvane institucije’. A profesor Šemsović je pokazao koliko je moguće, uz znanje, akribičnost, upornost i dobru namjeru, napisati decenijama iščekivanu historiju. Zar je drukčije bilo s Rječnikom bosanskoga jezika Dževada Jahića u jedanaest tomova? S Historijom Bošnjaka Mustafe Imamovića? Sve naše identitetske knjige morale su proći kalvariju, ima li ijedna naša knjiga bez svoje priče?“

Kao „jedan od rijetkih živih svjedoka“ ispričao je i dramatičnu priču o Biserju iz 1972.: Isaković je primjerak stavio u kuvertu s natpisom „Branko Mikulić“, ostavio je na porti Centralnog komiteta i došao mu u Stolac; na televiziji su antologiju napali falsificirajući stihove kojih u knjizi nema, Isakovića je čekao otkaz, a na plenumu CK Mikulić je pitao: „Imaju li Hrvati antologije? Imaju. Imaju li Srbi? Imaju. Pa zašto Bošnjaci ne bi imali antologiju svoje književnosti?“ Isakovića je potom Hasan Grabčanović postavio za urednika biblioteke Kulturno naslijeđe i časopisa „Život“. „Mislite li da je kampanja protiv Alije ikada prestala? Nikada“, rekao je Rizvanbegović, povukavši paralelu s današnjicom: na sarajevskoj promociji ove Historije u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, od sto trideset njegovih kolega s Filozofskog fakulteta došla su trojica.

Publiku je posebno dirnuo kada je vlastitu sudbinu vezao za grad domaćin: „Mene u logor Dretelj pošalje Zagreb i mene iz logora izvadi Zagreb. Dočekali su me profesor Frangeš i profesorica Dunja Fališevac, napravili peticiju da me se pusti. Ta veza Sarajevo–Zagreb mora funkcionirati, a ova je knjiga prilika da preko nje uvažimo jedni druge.“ Pročitao je zatim, na opće iznenađenje, i citat hrvatskog književnika Ivana Aralice o Maku Dizdaru da bi „sada, kad postoji bošnjačka nacija i bošnjačka književnost, bilo razumno da se Mak nađe u zajednici kojoj pripada i koju je gradio“ te podsjetio na Isakovićev beogradski odgovor u raspravi o Meši: „Zar nije prelijepo da jedan srpski roman počinje Bismillom?“

O generaciji pisaca koji su „morali živjeti dvostruki život“ rekao je da su gotovo svi umrli od infarkta ili moždanog udara, a o samoj knjizi da je njome bivši student („i to ne dobar — odličan“) preuzeo štafetu: „Šemsović je sabrao ono što smo mi prije njega uradili i izlio čvrstu ploču. Ko god bude pisao sljedeće historije, morat će stati na ovo čvrsto tlo. Na njemu se sada moraju graditi kuće.“

Halilović: Nakon dvadeset godina Svjetlost se vraća kapitalnim izdanjima

Direktor Svjetlostkomerca Vedad Halilović podsjetio je da priča o Svjetlosti počinje prije osam decenija, „s idejom da knjiga, znanje i obrazovanje budu dostupni svima“, te da je kompanija danas najveći knjižarski sistem u BiH s devetnaest knjižara u deset gradova. „Nakon dvadeset godina od ‘Vječnika’ Nedžada Ibrišimovića iz 2006., odlučili smo s profesorom Šemsovićem izdati Historiju bošnjačke književnosti. Gospodin Begović kaže da je ljubomoran na sarajevsko izdanje, a ja sam ljubomoran što je prvo izašlo u Zagrebu“, našalio se Halilović, najavivši da već sljedeće sedmice u Tešnju Svjetlostkomerc promovira ponovljeno izdanje „Hiljadu i jedne noći“ u direktnom prijevodu s arapskog akademika Esada Durakovića, nagrađenom UNESCO-vom nagradom: „Bosanski je jezik jedan od možda dvadeset jezika na svijetu koji ima direktan prijevod ovog djela. Izdavati kapitalna izdanja nije jednostavno, ali to je naša obaveza prema svima koji su svoj vijek dali za Svjetlost.“

Večer je, uz brojne anegdote, od Rizvanbegovićevog sjećanja na diplomsku „Mak Dizdar, bosanski pjesnik“ prijavljenu iz inata na katedri za srpsku književnost, do Begovićeva podsjećanja na Naska Frndića, čije su se zagrebačke knjige o mudrosti i epici Muslimana „u naramcima švercale preko Save“, zaključena porukom koja sažima i knjigu i skup: bošnjačka književnost traje milenij, a na čvrstoj ploči koja je njome izlivena tek se počinje graditi.

Projektna aktivnost realizirana je uz financijsku potporu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.