Knjiga „Les Serments trahis“ („Izdate zakletve“), objavljena u izdavačkoj kući Gallimard, novi je roman autorice bosanskohercegovačkog porijekla Šeile Pohare. U njemu Pohara rekonstruira bezbrižne predratne godine u Sarajevu, ratni raspad zemlje i iskustvo izbjeglištva
Šejla Pohara je književnica bosanskohercegovačkog porijekla koja živi i stvara u Francuskoj, pišući na francuskom jeziku. Rođena je u Sarajevu, gdje je provela djetinjstvo neposredno pred raspad Jugoslavije, a nakon izbijanja rata 1992. godine sa porodicom prolazi kroz izbjeglištvo i odrastanje u egzilu. Njeno književno stvaralaštvo fokusirano je na teme predratnog odrastanja u multietničkom Sarajevu, trauma rata, izbjegličkih iskustava i izgradnje identiteta u dijaspori.
Pažnju francuske i međunarodne književne javnosti privukla je romanom „Les Serments trahis“ (Izdate zakletve), koji je objavila jedna od najuglednijih francuskih izdavačkih kuća Gallimard, a o kojem su visoke ocjene iznijeli vodeći francuski mediji.
Šeila Pohara imala je sedam godina kada je postala Titova pionirka. Sa maramom, plavom kapom i crvenom petokrakom, bila je među posljednjim mladim Sarajlijama koji su položili zakletvu i krenuli putem oca-patrijarha Jugoslavije: odati počast partizanima, obećati da će marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje, voljeti domovinu te čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo.
Bilo je to u novembru 1989. godine, Berlinski zid je padao, Tito je bio mrtav, ali su njegovi principi i dalje živjeli. Šeila Pohara priča o tom nekadašnjem svijetu iz dječije perspektive. Ponekad sa bezazlenom iskrenošću, ona dočarava dedu i nenu, opisuje prijatelje i komšije, pronalazi stare pjesme i filmove, recepte i igre, priče i zapise protiv uroka. Otkriva i svoju nježnost prema roditeljima, posebno prema ocu, kršnom plavom čovjeku čije su oružje bili šarm, rječitost i doza nepromišljenosti. Sjeća se jedne od njegovih rečenica koja zvuči poput refrena: „Nije to ništa, to je samo voda, pruži ruke naprijed“.
Moglo bi se učiniti da na prvim stranicama ovog romana-svjedočanstva ima i viška jugonostalgije. Međutim, ovaj uvod je znatno suptilniji nego što se na prvi pogled čini. Postupajući tako, autorica se zaustavlja i pokušava zauvijek fiksirati kulise jednog osuđenog svijeta. Poput posljednjeg putovanja prije samog sloma. Jednog dana na putevima niču prve barikade. Komšije i prijatelji napuštaju svoje kuće kako bi prešli na drugu stranu, na brdo, odakle će pucati, bombardirati i ubijati. Sa time je završena i blagost sretnih dana.
Djetinjstvo je sazidano od straha. U aprilu 1992. godine u Sarajevu, koje će ubrzo završiti pod opsadom srpskih snaga, počinju zli dani. U kućama, riječima i srcima raspad i rastanci postaju beskrajni. Otac Šeile Pohare odlazi u borbu, dok ostatak porodice pokušava pobjeći od rata i smrti odlaskom na selo, u Crnu Goru i po Bosni, bježeći kroz noć i hladnoću pred ubicama i silovateljima. „Nosimo svoja tijela kao teret. Onemogućene smo“, kaže joj jednog dana jedna od izbjeglica.
Često u malo riječi, ponekad duhovito i bez imalo patetike, Šeila Pohara opisuje svijet žena na putevima egzila. Više od pukog i mračnog prikaza rata i prošlosti, njen tekst priziva život u jedno pokošeno djetinjstvo. To je obraćanje dijaspori, iskorijenjenima i lišenima svega, onima koji su morali otići i iznova izgraditi svoje živote. To je poziv na suočavanje sa noćnim morama koje predstavljaju privatne ratove i skrivene unutrašnje sukobe, ali i poziv da se progovori. Jer mi više ne govorimo, u strahu da se ne povrijedimo na okrnjenu tišinu. Šeila Pohara je, s druge strane, odlučila pisati za svoje duhove.
IZVOR: Bosna.hr, Liberation
