Savremeni čovjek toliko je navikao na blagodeti moderne medicine da u trenutku kada ga zaboli želudac, leđa ili zub, bez razmišljanja poseže za najprikladnijom tabletom u kućnoj apoteci. Rijetko ko razmišlja o tome šta se zapravo krije iza čuda enkapsuliranog u svega jedan centimetar. Malo je poznato da se za svaki proizvedeni kilogram lijeka u prosjeku stvori oko 182 kilograma otpada, od čega je ogroman dio izuzetno toksičan
Ovaj teret uglavnom otpada na rastvarače, jedan od najznačajnijih, ali istovremeno najslabije vidljivih ekoloških problema u farmaceutskoj industriji. Te se hemikalije koriste u ogromnim količinama, ali se izuzetno teško zbrinjavaju i gotovo nikada ne čine dio konačnog proizvoda. Štaviše, manje od jednog procenta upotrijebljenih sirovina na kraju zapravo čini aktivnu farmaceutsku supstancu.
Količina potrošenog rastvarača i generiranog otpada varira u zavisnosti od mnogih faktora, ali u slučaju lijeka široke upotrebe poput ibuprofena, stvara se čak 8,4 kilograma otpada po svakom kilogramu proizvedene aktivne tvari. Nastaje apsurdna situacija u kojoj lijek koji nam uklanja glavobolju zadaje ogromne probleme planeti i farmaceutskom sektoru, koji se bori s tonama otrovnog otpada dok ujedno zavisi od tržišta nad kojim nema nikakvu kontrolu.
Kako bi uopće proizvodila lijekove, Evropa je primorana oslanjati se na hemijske proizvode iz trećih zemalja. Ova tiha zavisnost postaje vidljiva tek kada u apoteci saznamo da mjesecima nema zaliha antihistaminika ili antibiotika, pa moramo tražiti zamjenu s istim aktivnim sastojkom. Pitanje je zašto se umjesto traženja zamjena ne bi potražilo trajno rješenje samog problema.
Internacionalni konzorcij „Impactive“, koji okuplja 17 partnera iz deset zemalja, već četiri godine testira alternativnu metodu poznatu kao mehanhemija. Ova tehnologija omogućava proizvodnju aktivnih sastojaka protivupalnih lijekova i lijekova protiv raka bez upotrebe štetnih rastvarača.
Rastvarači su izuzetno problematični spojevi u farmaceutskoj industriji. Acetonitril, dimetilformamid, dihlorometan i etanol spadaju među najčešće korištene. Neki od njih su izuzetno toksični, lako isparavaju ili su zapaljivi, čime ugrožavaju radnike i stvaraju stalni rizik od požara, eksplozija i nestručnog curenja.
Pored neposrednih opasnosti, tu je i njihov dubok ekološki otisak. Ovi spojevi zagađuju zrak, troše ogromne količine energije i izuzetno su skupi ili nemogući za reciklažu kada se jednom kontaminiraju, a sama njihova proizvodnja zahtijeva basnoslovne količine vode. Ovi problemi decenijama su zanemarivani jer su primarni prioriteti bili isključivo prinos, čistoća, pouzdanost i konačna cijena.
Oko 80 procenata supstanci koje se pomiješaju u reaktoru tokom proizvodnje lijeka čine upravo ti rastvarači. Historijski gledano, prvi lijekovi su se dobijali iz biljaka pomoću vode, alkohola ili ulja, da bi kasnije u upotrebu ušli jeftini i efikasni organski rastvarači. Lijek koji se često povezuje s prekomjernom upotrebom ovih supstanci jeste Viagra, u čijoj su se ranoj laboratorijskoj sintezi koristile masovne količine, blizu 1.300 litara zagađujućih rastvarača po kilogramu aktivnog sastojka. Iako je Pfizer kasnije optimizirao proces i smanjio otpad za više od 90 posto, plava pilula je zadržala reputaciju jednog od najvećih zagađivača u ranim fazama proizvodnje.
Dodatni problem za Evropu leži u činjenici da se kemikalije potrebne za proizvodnju ne nalaze unutar njenih granica. Sirovinske baze farmaceutske industrije uglavnom dolaze iz Indije i Kine. Evropski dobavljači su nestali jer ne mogu konkurirati azijskim cijenama i strogoj ekološkoj regulativi Evropske unije, dok su u trećim zemljama ti kontrolni mehanizmi znatno blaži.
Osim ekološke štete, ovo stvara opasnu stratešku ranjivost Evrope u slučajevima izvanrednih kriza ili nestašica. Podaci Evropskog parlamenta pokazuju da je više od polovine slučajeva nestašice lijekova uzrokovano problemima u samoj proizvodnji i ranjivosti u nabavci ključnih sastojaka iz ograničenog broja vanevropskih dobavljača. U nekim grupama esencijalnih antibiotika, evropska ovisnost o kineskim sastojcima prelazi čak 90 posto.
Predstavnici konzorcija „Impactive“ ističu da njihov pristup može znatno ojačati evropski lanac snabdjevanja i smanjiti ovisnost o uvoznim hemikalijama. Proizvodnja putem mehanhemije uopće ne zahtijeva tečne rastvarače. Umjesto njih, primjenjuje se fizička, mehanička sila kako bi se molekule pomiješale i natjerale na direktnu interakciju, pri čemu sudar reaktanata pod pritiskom izaziva potrebnu hemijsku reakciju.
U ovom procesu, umjesto sipanja reaktanata u veliku zapreminu tečnih hemikalija, čvrsti prah se stavlja u zatvorenu posudu zajedno s kuglicama od nehrđajućeg čelika. Dok se posuda rotira ili pomjera velikom brzinom, kuglice udaraju o prah, drobe ga, miješaju i pritiskaju. Ti udari obavljaju posao koji u klasičnoj hemiji vrši tečnost, omogućavajući molekulama da razmijene atome i formiraju nove veze bez potrebe za visokim zagrijavanjem tečnih smjesa.
Rezultat je, prema tvrdnjama stručnjaka, identičan onom dobijenom klasičnim metodama. Molekule koje čine aktivni sastojak ostaju potpuno iste, dok se mijenjaju samo fizička svojstva poput veličine čestica. U vanrednim situacijama ova bi tehnologija mogla omogućiti lokalnu proizvodnju u znatno manjim, fleksibilnijim i čišćim postrojenjima, uz smanjenje upotrebe rastvarača za čak 85 posto i drastično smanjenje emisije ugljen-dioksida.
Posljednjih godina veliko interesovanje za ove procese pokazali su i farmaceutski titani poput giganta Novartisa i Mercka, što potvrđuje da je industrija spremna na transformaciju svojih pogona ukoliko nova tehnologija ponudi stabilnost i ekonomsku računaju. Projekt „Impactive“, finansiran sa više od 7,7 miliona eura iz programa EU „Horizon Europe“, već je registrovao nekoliko patenata, uključujući mehanički proces za proizvodnju osimertiniba, lijeka koji se koristi u liječenju kancera pluća.
Zaokret farmaceutske industrije ka održivijim tehnologijama je počeo i njegove su prednosti očigledne. Ipak, masovna primjena zahtijevat će još vremena, dodatne regulatorne dozvole i značajna ulaganja, o kojima će menadžmenti kompanija na kraju odlučivati vagajući između bezbjednosti, ekološkog otiska i konačnog ekonomskog profita.
