Zgražavati se nad svjetonazorom mlađe generacije porodice Čolić, a pritom decenijama održavati kult ličnosti njenog oca, tako u javnopsti funkcionira većina onih koji su preživjeli teror juče zakopanog na beogradskom Topčideru. Kćerka nije izrasla u vakuumu, ona je proizvod ideološkog komfora i porodičnog narativa u kojem su ratni zločinci tek simpatične komšije s kojima se izmjenjuju ljubaznosti tokom jutarnjeg džoginga
Već tri dana traje kolektivno čuđenje nad činjenicom da je kćerka Zdravka Čolića na društvenim mrežama lajkala sadržaje u kojima se veliča pravosnažno presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić. To je čuđenje još jednom otkrilo nevjerovatnu sposobnost ovdašnje javnosti za kratkjim pamćenjem I kolektivnom amnezijom, Kada je influenser Mirza Mustafagić javno razotkrio sporne objave Une Čolić, od videozapisa na kojem Draško Stanivuković odaje počast Mladiću, do vatrometa u čast istog zločinca iznad Višegrada, kćerka je pod pritiskom ugasila nalog, a publika je ostala zatečena, kao da se upravo dogodilo nešto potpuno neshvatljivo.
Međutim, pitanje koje visi u zraku jeste: čemu tačno iznenađenje? Zgražavati se nad svjetonazorom mlađe generacije porodice Čolić, a pritom decenijama održavati kult ličnosti njenog oca, tako u javnopsti funkcionira većina onih koji su preživjeli teror juče zakopanog na beogradskom Topčideru. Kćerka nije izrasla u vakuumu, ona je proizvod ideološkog komfora i porodičnog narativa u kojem su ratni zločinci tek simpatične komšije s kojima se izmjenjuju ljubaznosti tokom jutarnjeg džoginga.
Ono što iznenađuje u ovoj cijeloj predstavi nije postupak jedne djevojke izgrađene na površnostima savremenih mreža, nego to što je većina odnjednom nepodnošljivo zatečena. Odjednom se Sarajevo, ali i dobar dio regiona, pita kako je moguće da djeca iz “takve kuće” odrastaju sa sklonostima prema ideologiji koja slavi dželate. Pitanje je, međutim, u kojoj su to tačno kući odrastale i kakvu su lekciju iz istorije, etike i ljudskosti mogled dobiti od svog slavnog oca, dok su odrastale u beogradskom komšiluku.
Zdravko Čolić je decenijama građen kao nedodirljivi mit, hodajući spomenik estradnog bratstva i jedinstva, čovjek koji navodno spaja sve narode svojom pjesmom i blagim, neporočnim osmijehom. Ali iza tog baršunastog glasa i pažljivo održavanog imidža “našeg Zdravka”, u ključnim historijskim trenucima stajala je prilično prosta, hladna i komotna računica. Kada su na njegov rodni grad padale stotine hiljada granata, kada su njegovi sugrađani u redovima za vodu ostajali bez glava, Čolić je iz udobnosti beogradske zavjetrine ponudio filozofiju koja će ostati upisana kao vrhunac moralnog dezerterstva: “To nije bio moj rat. Njega su zakuvali neki drugi, pa je bilo normalno da se oni sa njime bakću.”
Isti taj Čolić nije imao problem s političkim angažmanom kada je u pitanju bio Beograd. Tada je rat odjednom postajao i njegov, pa se bez oklijevanja pjevalo na Trgu republike tokom NATO bombardovanja.
Dok su u Bosni i Hercegovini gorjeli gradovi, Zdravko Čolić je na beogradskom Banovom brdu ugodno džogirao i susretao se s Ratkom Mladićem, koji se tada nije krio od Haaga, ostavljajući iza sebe antologijsku opasku: „Kako vaše pčele, generale?”
Nakon svega, očekivati da kćerka čovjeka kojem je Mladić bio drag komšija za ćaskanje o pčelarstvu ima izgrađen vrijednosni sistem u kojem su presuđeni zločinci genocida neprihvatljivi, teška je naivnost. Una Čolić nije napravila nikakav ideološki zaokret niti je iznevjerila porodični naslov. Ona je samo naglas, na Instagramu, kliknula ono što se u njenom okruženju decenijama tiho podrazumijeva uz jutarnju kafu i komšijski pozdrav.
