Kako je nasukavanje jednog francuskog broda s muslimanskim hodočasnicima na obalama Sicilije pokrenulo decenijski diplomatski rat, pravne dileme o ljudskim pravima i robovlasničku trgovinu na Mediteranu 18. stoljeća

Sedmog augusta 1716. godine, brod Saint-Pierre isplovio je iz luke La Goulette, pomorskog rukavca i predstraže grada Tunisa, uputivši se prema Aleksandriji. Jedrenjak je plovio pod francuskom zastavom. Naime, Francuzi su još od početka 17. stoljeća sa osmanskim provincijama u Magrebu sklapali mirovne i trgovačke sporazume, pa su njihovi brodovi u tim lukama obično bivali srdačno dočekivani. Osmanski trgovci i zakupci pomorskog prevoza izuzetno su cijenili francuska plovila za transport robe i putnika, budući da ih kršćanski gusari, barem u teoriji, nisu smjeli napadati.

Sam brod bio je tipa pinka (pinque), teretni jedrenjak nosivosti oko 150 tona, u to doba izuzetno popularan na Mediteranu za prevoz teških tereta poput ulja, vina i metala, ili pak za transport vojnih jedinica. Pored 21 člana posade, Saint-Pierre je prevozio i tri posebna putnika, dva Grka i jednog Jevreja te čak 165 muslimanskih hodočasnika porijeklom iz Alžira i Tunisa. Njihov je cilj bio na vrijeme stići u Egipat kako bi se pridružili velikoj kairskoj karavani koja je svake godine kretala ka Hidžazu radi obavljanja velikog hodočašća u Meki. Hadž, kao peti stub islama, predstavlja vjersku obavezu za sve vjernike koji posjeduju materijalne i fizičke mogućnosti za to dugotrajno i izuzetno iscrpljujuće putovanje.

Zaplovivši direktno prema Aleksandriji, pinka je plovila bez ikakvih poteškoća sve dok posada, na oko 150 milja od ostrva Malte, nije otkrila opasan prodor vode u trup. Mornari su četiri dana i četiri noći nadljudskim naporima pokušavali ispumpati vodu, ali oštećenja nisu uspjeli sanirati. Kako je prijetila opasnost da brod potone sa svim putnicima i teretom, kapetan je bio primoran baciti veliki dio robe u more kako bi olakšao plovilo. Ni to, međutim, nije bilo dovoljno, preostalo je jedino pokušati dokopati se najbliže obale.

Pinka je tada mukotrpno usmjerila svoj pramac ka sjeveru, prema Siciliji. To ostrvo, koje je dugo bilo španski posjed, nedavno je, Mirovnim ugovorom u Utrechtu kojim je okončan Rat za špansko naslijeđe (1701–1714), prešlo u ruke vojvode od Savoje, ujedno i kralja Pijemonta i Sicilije. Dana 17. augusta 1716. godine, brod se nasukao na plaži La Marza, malo udaljenoj od rta Passero, na samom jugoistočnom špicu Sicilije. Putnici su ipak imali dovoljno vremena da se prebace u brodski čamac i spase svoje dragocjenosti i lične stvari, uglavnom nakit, oružje i vrijedne predmete. Brodolom nije odnio nijedan ljudski život, ali za preživjele su prave nevolje tek počinjale.

Nasukana posada i putnici ubrzo su na plaži podigli improvizirani kamp od brodskih jedara. Za svega nekoliko sati na lice mjesta stigao je odred „dragona”, vojnika iz lokalnog garnizona na rtu Passero. Smješten na raskršću Jonskog mora i Sicilijanskog prolaza, ovaj dio sicilijanske obale bio je pod strogim nadzorom: obalno stanovništvo konstantno je strepilo od napada gusara iz osmanskih provincija Sjeverne Afrike, koje su u evropskim izvorima nazivali „Turcima” ili „Barbareskima”.

Vojnici su stavili brodolomce pod stražu i odmah obavijestili vlasti u obližnjem gradu Noto, koje su potom uzbunile Senat u Sirakuzi i samog vice-kralja Sicilije u Palermu. Prve preduzete mjere bile su zdravstvene prirode. Sicilijanci su se, naime, panično bojali „zarazne bolesti”, kuge, koja je smatrana endemskom u Sjevernoj Africi i na Levantu. Brodolomci, kao i svi vojnici koji su s njima stupili u kontakt, zatvoreni su u tvrđavu na rtu Passero, a potom prebačeni u Sirakuzu radi odsluživanja obaveznog karantina.

U prvim danima nakon nesreće, muslimanski hodočasnici verovali su da će nastaviti putovanje drugim brodom kako bi, prema prvobitnom planu, stigli do Aleksandrije. Žak Tijeri de Lepinar (Jacques Thierry de Lépinard), konzul francuske nacije u Mesini, intervenirao je u njihovu korist kod vlasti u Sirakuzi i Palermu, tražeći da im se omogući brz odlazak u Egipat. Međutim, sicilijanske vlasti imale su sasvim drugačije namjere. Iako su nakon karantina pustile na slobodu posadu broda, procijenile su da muslimanski brodolomci i njihova imovina po pravu pripadaju vojvodi od Savoje.

Naime, vladar Sicilije polagao je pravo suvereniteta nad okolnim morima u ime „vječnog rata” koji se vodio protiv „Turaka […] neprijatelja kršćanskog imena”. Prema mišljenju pravnika iz Palerma, koji su pozvani da daju stručni stav, nije bilo nikakve sumnje: muslimanski putnici smatrani su „podložnim ropstvu” odnosno „legitimnim ratnim plijenom” (de bonne prise), u skladu sa rimskim pravom, lokalnim zakonima, običajima i presedanima, bez obzira na okolnosti koje su ih dovele na obale Sicilije.

Nešto više od mjesec dana nakon brodoloma, krajem septembra 1716. godine, francuski konzul u Mesini poslao je izvještaj Pomorskom vijeću u Parizu. U njemu je potresno opisao teške uslove zatvaranja i poniženja kojima su u Sirakuzi bili izloženi putnici sa broda Saint-Pierre: „Sicilijanski oficiri natjerali su Turke da prolaze jedan po jedan. Pretresali su ih i skinuli potpuno gole. Oduzeli su im sve zlato i srebro koje su imali, ali ono što je najsramnije, pretresali su i turske žene. Zaplijenili su oko 22.000 pjastara, pored još 3.000 do 4.000 pjastara koje su oteli njihovi ljudi. Uzeli su im brojan nakit i sanduk pun sablji, od kojih je većina bila ukrašena dragim kamenjem. Sutradan su nastavili pretres, otevši oko 4.000 škuda, još nešto zlata i srebra, te 35 sanduka punih izuzetno lijepe odjeće. A ono što je najstrašnije, turske žene su pretresale dvije žene iz Sirakuze. Oficiri su im s ušiju otrgnuli naušnice, narukvice i sav nakit koji su imale na sebi, te im oduzeli svu odjeću velike vrijednosti.”

Među 165 hodočasnika koji su se ukrcali na pinku bilo je 26 žena i petoro djece, od kojih dvije bebe. Više od deset putnika izjavilo je da ima preko 70 godina, a među njima se nalazila i jedna visokorangirana žena, udovica bivšeg bega Tunisa, nekadašnjeg guvernera te osmanske provincije. Kako svjedoči depeša konzula Lepinara, pojedini hodočasnici putovali su sa imovinom namijenjenom siromašnima u Meki, ali i sa nakitom i sitnim dragocjenostima koje su lako mogli ponijeti i zamijeniti za novac u slučaju nepredviđenih troškova tokom puta.

Putnici su pripadali svim društvenim slojevima: među njima je bilo turskih vojnika, janičara porijeklom iz Istočne Evrope ili Grčke; drugi, ukrcani u Alžiru, pozivali su se na plemenito šerifijansko porijeklo i nosili zelene turbane rezervisane isključivo za potomke poslanika Muhameda. Najimućniji su putovali sa porodicama, u pratnji crnih ili kršćanskih sluga. Sicilijanski oficiri u Sirakuzi zabilježili su i prisustvo jednog mletačkog prebjega, zarobljenika koji je primio islam. Bilo je i trgovaca koji su već ranije obavljali hodočašće. Pored vjerske dimenzije, hadž je ujedno bio i godišnja prilika za intenzivnu trgovačku razmjenu širom islamskog svijeta.

Osim lične imovine, hodočasnici su prevozili i sanduk sa pjastrima (srebrnim novcem, često nazivanim „seviljanima” ili „meksikancima” zbog južnoameričkog porijekla), namijenjenim sirotinji Meke i Medine. Taj novac, prikupljen od strane vjerskih zadužbina (vakufa) u Alžiru i Tunisu, često se prevozio upravo evropskim brodovima. Iako te donacije nisu imale obim onih koje su slale Turska ili Egipat, one su učvršćivale vjerski i politički legitimitet alžirskih dejeva i tuniskih bejeva u okviru Osmanskog Carstva.

Hodočasnici su bili pod zaštitom „vođa puta” (amir al-hajj). U slučaju brodolomaca sa Saint-Pierrea, to je bio Sidi Mustafa Hasan, i sam turski vojnik ili janičar porijeklom iz Nauplije na Peloponezu, čovjek od povjerenja tuniskog beja. Bogat i iskusan, u prošlosti je služio kao ambasador Tunisa u Alžiru, Parizu i Istanbulu. Kao predvodnik ove grupe, putovao je sa suprugom Turkijom, njihovo dvoje djece (među kojima je bila i jednogodišnja djevojčica Fatima), punicom, crnom robinjom Mabrukom i dvoje sluga.

Viktor-Amedeo II, vojvoda od Savoje, nije se dokopao samo ljudskog plijena, već i tereta koji je njegov vice-kralj u Palermu opisao kao „bogatu pošiljku srebra, zlata, bakra, lijekova i razne druge robe u vrijednosti od oko 25.000 do 30.000 škuda”, što je u to vrijeme iznosilo čitavo bogatstvo. U decembru 1716. godine, kralj Sicilije naredio je da se „Turci” razdvoje: s jedne strane oni predviđeni za otkup ili razmjenu (žene, starije osobe, invalidi), a s druge muškarci sposobni za veslanje, koji su poslani na galije. Nesretni hodočasnici prvobitno su zatvoreni u tvrđavu Castello Maniace u Sirakuzi, da bi potom bili prebačeni u utvrdu Castello a Mare u Palermu.

U januaru 1718. godine, muškarci sposobni za rad zauzeli su svoja mjesta na veslačkim klupama sicilijanskih galija, dok je dvoje muslimanske djece, uzrasta od 10 i 12 godina, poslano u Torino da služe kao robovi na dvoru Viktora-Amedea II. U julu iste godine, španske trupe izvršile su invaziju na Siciliju kako bi je preotele vojvodi od Savoje, čime je započeo Rat Četvorne alijanse. Nakon tog sukoba, dvije godine kasnije, Sicilija je pripala Austriji, dok je Pijemont dobio Sardiniju.

Dana 23. augusta 1718. godine, dok su se sicilijanske galije nalazile na Malti, neutralnom ostrvu tokom sukoba, 22 roba „Turka”, poslana na kopno po vodu, uspjela su podići pobunu i pronaći utočište na jednom španskom brodu. Ovi galijoti, brodolomci sa Saint-Pierrea, nadali su se da će biti razmijenjeni za španske zarobljenike koji su držani u Alžiru.

U aprilu 1719. godine, francuski konzul u Mesini pisao je u Versaj da je više zarobljenika iz Alžira i Tunisa, zatočenih na Siciliji, umrlo „od starosti ili od tuge, kako muškaraca tako i žena”. Tako su 165 brodolomaca sa hadža bili potucani od nemila do nedraga po različitim mjestima, od Sirakuze i Palerma, do Torina, Malte, Barselone, Kaljarija i Vilfranša. Mnogi od njih nikada više nisu vidjeli svoju domovinu, dok su drugi ostali u ropstvu duže od sedam godina.

Za Francusku je slučaj zarobljenih hodočasnika bio od najviše važnosti, što je naglasio i regent Filip Orkanski na margini memoara Pomorskog vijeća iz 1717. godine. Naime, u pitanju je bio ugled i poštovanje zaštite koju garantuje zastava francuskog kralja. Francuski diplomati angažovali su se na Siciliji i u Pijemontu kako bi izdejstvovali povratak putnika i njihove imovine, iznoseći brojne argumente koji su podvlačili „nečovječan, odvratan”, barbarski i zastarjeli karakter „prava na brodolom” (droit de naufrage) na koje su se pozivale sicilijanske sudije.

Francuzi su zastupali stav da brodolomci uopšte nisu bili naoružani neprijatelji, već bezopasni i nesretni hodočasnici, koje su zakoni čovječnosti i prava na azil nalagali tretirati s dostojanstvom. Kako se diplomatska i pravna polemika zaoštravala, francuski dopisi izražavali su sve veću ogorčenost zbog nepravde nanesene brodolomcima.

Ipak, jasno je da Francuzi nisu djelovali samo u ime principa humanosti i velikodušnosti. Zatočeništvo muslimanskih putnika prijetilo je da izazove teške političke i ekonomske posljedice po francusku plovidbu na Mediteranu. Tržište prevoza tereta u Sjevernoj Africi bilo je izuzetno profitabilno za francuske pomorce, takozvane „karavane”, koji su plovili od luke do luke širom Sredozemlja. Saint-Pierre je bio upravo jedno od tih brojnih plovila.

Na posljedice se nije dugo čekalo. Krajem aprila 1717. godine, gusari iz Alžira su u znak odmazde zarobili francuski brod koji je iz Barselone za Valensiju prevozio 118 Španaca iz regimente Navarre i njihove porodice. U maju je alžirski dej pisao Luju XV dajući do znanja da nema namjeru naškoditi španskim zarobljenicima, ali da ih želi razmijeniti za muslimane zatočene na Siciliji. Bilo je potrebno da se Španci, Francuzi i Savojci dogovore o takvoj razmjeni, što je zahtijevalo skoro deset godina pregovora, dogovora i ugovora. U julu 1725. godine francuski konzul u Alžiru pisao je Versaju da „slučaj Turaka nasukanih na Siciliji nikada neće biti zaboravljen” u toj osmanskoj provinciji.

Za savojske diplomate, međutim, kralj Sicilije ni na koji način nije bio obavezan mirovnim i trgovačkim ugovorima koje je Francuska sklopila sa osmanskim provincijama Magreba. Za Savojsku kuću ovaj slučaj je nosio višestruke uloge: prije svega, „pravo na brodolom” bilo je sredstvo za dokazivanje pijemontskog autoriteta i suvereniteta nad morima i obalama Sicilije. Zatim, zarobljeni muslimani i njihova imovina, pored novčane vrijednosti, predstavljali su pregovarački ulog sa Alžirom i Tunisom, što je paradoksalno moglo dovesti do potpisivanja mirovnog ugovora s te dvije provincije u vrijeme kada su Savojci nastojali razviti svoju mornaricu i ubaciti se u mediteranske trgovačke mreže.

Otvoreni akti neprijateljstva, poput porobljavanja brodolomaca, u to doba su bili čest način otvaranja diplomatskih pregovora kroz razmjenu zarobljenika. Ne popuštajući francuskim zahtjevima, vojvoda od Savoje nastojao je pokazati da od svojih zemalja namjerava stvoriti respektabilnu trgovačku i političku silu na Mediteranu.

Ipak, brodolom bezopasnih putnika predstavljao je poseban slučaj: nastradali su se našli u stanju izuzetne ranjivosti i nevolje, što je naložilo suspendovanje specifičnih državnih zakona o azilu i ugostiteljstvu (poput međudržavnih ugovora) i pozivanje na univerzalni zakon gostoprimstva, koji se smatrao dokazom i kriterijem humanosti i civilizacije. Spor se tako pretvorio u duboku filozofsku i moralnu debatu o onome što je uticajni pravnik Samuel fon Pufendorf (Samuel von Pufendorf) u svom djelu „Dužnosti čovjeka i građanina“ (1673) nazvao „zajedničkim dužnostima čovječnosti”. Drugim riječima, ovaj brodolom stavio je na ispit same temelje humanosti i ljudskih prava.

Jer, pred licem brodolomnika, izbor se odvajkada svodi na samo dvoje: pružanje azila ili barbarstvo.

IZVOR: Bosna.hr, L'Histoire