Od pada srednjovjekovne Bosne 1463. godine i osnivanja zasebnog sandžaka 1470. pa sve do dramatičnih prijeloma Karlovačkog mira 1699. godine, Hercegovina je predstavljala ključni krajiški bedem Osmanskog Carstva na jugozapadu. Razvoj njenog odbrambenog Sistema, od prvih timarskih posada u utvrdama poput Blagaja, Samobora i Mileševa, preko strategije stajaće vojske dnevničara u utvrđenim lučkim i graničnim centrima Novom i Gabeli, pa do potpunog prekomponovanja vojne mreže nakon gubitka primorskih utvrda, otkriva kako se pod pritiskom Kandijskog i Velikog bečkog rata oblikovala vojna i administrativna arhitektura regije koja je trajnim međama definisala savremene granice Bosne i Hercegovine

Osvajanjem srednjovjekovne Bosne 1463. godine hercegovačko područje ušlo je u sistem osmanske teritorijalne organizacije kao jedna od pet oblasti sandžaka Bosna, koju su činile cjeline poznate kao Vilajet Jeleč, Vilajet Kralj, Vilajet Pavlović, Vilajet Kovačević i Vilajet Hercegovina. Nakon značajnijih proširenja na jugu, iz navedenog vilajeta 1470. godine formiran je zaseban sandžak Hercegovina. U njegovim administrativnim okvirima, pod upravom zasebnog sandžakbega, odvijao se dalji politički i vojni život te regije. Osmansko Carstvo na tlu Bosne pokazalo je iznimno veliki stepen poštivanja zatečene administrativno-upravne i teritorijalne organizacije, te je na tim temeljima vršilo buduće uređenje pojedinih regija.

To se u punom kapacitetu potvrdilo i u slučaju Hercegovine, srednjovjekovne oblasti pod upravom Kosača čije ime datira od 1448. godine. Od tog teritorija, uz neznatna odstupanja u nekim područjima, posebno u Duvnu, osnovana je jedinstvena administrativna jedinica koja će pod tim nazivom egzistirati do kraja osmanske vladavine, a 1878. godine postati sastavnim dijelom službenog naziva Bosne i Hercegovine.

U svom teritorijalnom opsegu Hercegovina je zauzimala široki prostor koji se na istoku protezao na Nikšić s okolinom uključujući nahije Gornju i Donju Moraču, te lijevom obalom izvorišnog toka Tare obuhvatio sjeverno Mileševo i Prijepolje. Sjeverna granica Hercegovine obuhvatila je gradove Rudo i Goražde, a zatim Konjic. Od Konjica granica je vodila ka Duvnu obuhvativši Buško blato, Rog i Roško polje, spuštajući se ka Zadvarju. Dalje se pružala obalom Jadranskog mora i južnije od Neuma do Kleka graničila s Dubrovačkom Republikom. Dubrovačka teritorija odvajala je Hercegovinu od morske obale, gdje je Osmansko Carstvo u Boki kotorskoj izlazilo na more s gradovima Novi i Risan.

Ovaj teritorijalni okvir neznatno je izmijenjen odredbama Karlovačkog mira duž jugozapadne granice pomjeranjem u unutrašnjost kopna, kao i na području Boke kotorske, gdje je izgubljen u vojnom pogledu najznačajniji grad u Hercegovini, Herceg Novi.

Nakon stabilizacije osmanske vlasti u drugoj polovini 15. stoljeća postali su vidljivi prvi konkretniji obrisi vojnog sistema čiji su dio činile utvrde kao važan segment odbrambenog pojasa u novoosvojenim krajevima. Sve utvrde bile su u administrativnom prostoru Bosanskog sandžaka raspoređene prema zatečenim regionalnim cjelinama. To stanje odražavalo je prvu uspostavljenu vojnu granicu, odnosno serhat.

Prema regionalnoj pripadnosti Bosansku krajinu ili krajište tada su činili gradovi s timarskim posadama. U Vilajetu Kovačevića to je bio Kličevac sa 24 posadnika, u Vilajetu Kraljeva zemlja Borovac sa 11, Kreševo sa 39, Crešnjevo sa 26, Prozor sa 18, Susid sa 42, Vranduk sa 20 i Bobovac sa 22 posadnika. U Vilajetu Sarajevo nalazio se Hodidjed sa 24, u Vilajetu Jeleč Zvečan sa 30 i Jeleč sa 21, dok su u Vilajetu Pavlovića stacionirani odredi u Dobrunu sa 15, Boraču sa 20 i Višegradu sa 20 posadnika. Na području Vilajeta Hercegovina nalazili su se Mileševo sa 21, Samobor sa 72 i Tođevac sa 5 posadnika. U navedenim utvrdama bilo je stacionirano ukupno 430 posadnika timarnika, pri čemu su najbrojnije posade bile u Kreševu, Susidu i Samoboru.

Ovo nisu bile jedine trupe na tom prostoru. Sporadične vijesti potvrdđuju prisustvo dodatnih snaga čije finansiranje nije pripadalo lokalnim niti užim regionalnim izvorima. To je razlog zbog kojeg historijska nauka još nema potpuno zaokruženu sliku o ukupnim kapacitetima i rasporedu tvrđavskih posadnika u najranijoj fazi. Izvorna građa ukazuje na dinamiku u kojoj se umjesto dnevnica posadnicima dodjeljuju timari, ali i obratno. Timari nekih ukinutih posada i utvrda poput Jeleča, Kličevca i Toričana u Bosni u periodu od 1530. do 1540. godine dodjeljivani su nekadašnjim krajišnicima u Bočcu, Kninu, Tešnju, Kotoru, Banjoj Luci i Doboju.

Tridesetih godina 16. stoljeća na prostoru Bosanskog sandžaka niz utvrda imao je posadnike dnevničare, kojih je bilo ukupno 1760. Takav trend u potpunosti se reflektirao i na prostoru Hercegovine.

Značajan iskorak u afirmaciji Hercegovine načinjen je osnivanjem zasebnog sandžaka 1470. godine. Time je regija zaokružena administrativno, ali je dobila i novu ulogu kao zasebno vojno područje pod upravom sandžakbega. U procesu zaposjedanja Hercegovine i njenih srednjovjekovnih utvrda presudan utjecaj imalo je zauzimanje gradova Ključ i Mičevac. Dalju sudbinu i položaj Hercegovine determiniralo je stavljanje pod kontrolu utvrđenog Blagaja 1466. godine, koji je predstavljao najznačajniji hercegovački grad i sjedište oblasnih velikaša.

Kasnije su zauzeti Počitelj 1471. godine, te Ljubuški i Rog u zapadnoj Hercegovini, dok su utvrde južnije prema moru, Novi i Risan, zauzete 1482. godine. Zauzeće Novog predstavljalo je definitivno vojno i administrativno zaokruživanje Hercegovine.

Neposredno poslije osmanskog zauzeća 1468. godine na tlu Hercegovine evidentirana su samo tri poznata vojna punkta s ukupno 95 posadnika timarnika: Mileševo, Samobor i Tođevac. To nije bio konačan broj operativnih utvrda, jer su navedeni podaci obuhvatali samo posade finansirane putem timarskih posjeda. Pored timarnika, u utvrdama su bili raspoređeni i dnevničari finansirani iz državnih prihoda, koji su u ranim izvorima često ostajali slabo vidljivi. Tek po gubitku izrazito krajiškog karaktera prelazilo se na stabilniji timarski sistem.

Do 1477. godine u Hercegovini je stacionirano 255 timarnika raspoređenih u utvrdama Mileševo, Samobor, Ljubuški, Rog, Ključ, Mostar, Blagaj, Počitelj i Klobuk. Primjer utvrde Rog, gdje je evidentiran samo dizdar kao timarnik, potvrđuje da su spahije činile tek dio ukupnih snaga. Do kraja 15. stoljeća broj timarnika smanjen je na 162, dok su u službu ponovo uvođeni dnevničari kao obučeni i pripravni vojnici.

U Klobuku, Počitelju i Ljubuškom timarnici su privremeno ukinuti, a zadržani su u Mileševu, Samoboru, Ključu, Mostaru i Blagaju. Na ove promjene utjecali su diplomatski odnosi i mirovni sporazumi s Ugarskom, koji su omogućili drugačije detasiranje trupa i kombinovanje izvora finansiranja, od timara do prihoda od skela, solana, rudnika i džizije.

Nakon brojnih sukoba tokom 15. stoljeća, Osmansko Carstvo i Ugarska sklopile su mirovni sporazum kojim su definisane zone interesa. Za Hercegovinu je utvrđeno da gradovi Proložac, Imotski, Rog, Vrgorac, Ljubuški, Mostar, Počitelj, Blagaj, Novi i Risan pripadaju osmanskoj državi. Ključno pitanje ovog razgraničenja ticalo se sjevera Bosne i sučeljavanja na području Jajačke i Srebreničke banovine. Ugarska je time izgubila mogućnost utjecaja na jugu, pa se osmanski sistem odbrane u Hercegovini u nastavku oslanjao na praćenje mletačkih poteza, što će postati posebno dinamično tokom 17. stoljeća i izbijanja Kandijskog rata.

Tokom 16. i 17. stoljeća razvijen je novi sistem odbrane koji je činilo 18 utvrda: Mileševo, Soko, Samobor, Tođevac, Ljubuški, Rog, Ključ, Mostar, Blagaj, Počitelj, Klobuk, Risan, Novi, Imotski, Vrgorac, Čačvina, Nutjak i Proložac. U utvrdama Soko, Rog, Risan i Novi tokom 16. stoljeća uopće nisu bilježeni timarnici, jer su ih posjedovali isključivo dnevničari. Proces smanjenja broja timarnika započet 1520. godine trajao je tokom čitavog stoljeća, pa je 1585. godine zabilježeno svega 95 timarnika. Razloge valja tražiti u dugotrajnom miru, ali i u novoj administrativno-vojnoj reorganizaciji, prvenstveno osnivanjem Bosanskog ejaleta 1580. godine kao jedinstvenog vojnopolitičkog područja.

Pregled prisustva timarnika u hercegovačkim utvrdama kroz arhivske popise pokazuje značajne oscilacije u navedenom periodu. Godine 1468. evidentirano je 95 timarnika u 3 utvrde, da bi 1477. taj broj porastao na 255 u 9 utvrda. Tokom 1499. godine broj pada na 162 u 5 utvrda, dok u trećoj deceniji 16. stoljeća dostiže vrhunac, 1519. godine bilježi se 346 timarnika u devet utvrda, a 1529. godine 336 timarnika. Već 1533. godine broj pada na 146, da bi se 1585. godine sveo na svega 95 timarnika u 3 utvrde. Sredinom 17. stoljeća ponovo dolazi do rasta uslijed ratnih prilika, pa je 1646. godine zabilježeno 352 timarnika u 12 utvrda, a 1665. godine čak 444 timarnika u 13 utvrda.

Timarske snage imale su jednostavnu hijerarhijsku strukturu. Svaka utvrda imala je dizdara i njegovog zamjenika ćehaju kao obavezne članove uprave. Ovisno o broju vojnika, u zapovjedni kadar ubrajali su se serbuljuci odnosno zapovjednici desetina, dok su topnici i vratari bili rjeđi. Posebno je zanimljiva pojava imamske službe u utvrdama. U drugoj polovini 17. stoljeća za Vrgorac, Samobor, Proložac, Nutjak, Imotski, Počitelj i Čačvinu izričito je navedeno da nemaju tvrđavsku džamiju, dok su u Blagaju, Ključu, Mileševu i Rogu imamske službe iz reda timarnika postojale. U Mostaru zbog specifičnosti utvrde nije bilo prostora za džamiju unutar kule, pa su se vjerske potrebe obavljale u prostoriji uz most, dok je Počitelj imao džamiju u podnožju utvrde.

Pred kraj 16. stoljeća timarnici su dokumentovani samo u Ključu, Mostaru i Počitelju, što je posljedica nepotpunosti sačuvanih izvora za taj period. Sredinom 17. stoljeća timarnici su stacionirani u 12 utvrđenih gradova: Blagaju, Ljubuškom, Vrgorcu, Ključu, Samoboru, Mileševu, Prološcu, Mostaru, Imotskom, Rogu, Počitelju i Čačvini. Istovremeno su u Imotskom, Vrgorcu i Prološcu djelovali posadnici koji su primali plaću u gotovini. Borba za prevlast na Jadranu uvukla je Hercegovinu u novi ratni ciklus. Tokom Kandijskog rata broj timarnika u Hercegovini dostigao je 352, a dvije decenije kasnije 444. U to vrijeme među timarnicima više nije bilo topnika, a timarske prihode uživalo je 410 vojnika, 26 zapovjednika i 8 službenika džamija.

Glavninu stvarnog odbrambenog sistema činile su utvrde sa stajaćom vojskom dnevničara. Za razliku od spahija i timarnika koji su imali i civilne obaveze poput prikupljanja desetine i održavanja reda, dnevničari su bili isključivo na vojnom zadatku. On su bili stacionirani u ključnim operativnim punktovima uz granični pojas. Krajem 16. stoljeća krajišnici su bili raspoređeni u 11 utvrda: Novi, Risan, Zadvarje, Makarska, Sedd-i Islam odnosno Gabela, Vrgorac, Lovreć, Čačvina, Ljubuški, Proložac i Imotski.

Rodovski sastav ovih posada bio je ujednačen. Činili su ga mustahfizi ili čuvari, topnici, azapi i martolosi. Dominirali su mustahfizi i azapi, dok su topnici i martolosi bili zastupljeni u manjem broju. Martolosi su zabilježeni u Novom, Zadvarju, Sedd-i Islamu, Vrgorcu, Risnu i Makarskoj. Specifičnost Hercegovine u odnosu na ostatak Ejaleta jeste odsustvo konjanika farisa sve do sredine 17. stoljeća, kada se prvi put pojavljuju u Vrgorcu, a po završetku Kandijskog rata i u Gabeli i Novom, čime su uvedene pokretne snage sposobne za brze intervencije na terenu.

Statistički pregled krajiških posada tokom 17. stoljeća jasno odražava vojno jačanje regije. Godine 1592. evidentirano je ukupno 1418 krajišnika, od čega 551 mustahfiz, 641 azap, 125 martolosa i 100 topnika. Godine 1616. ukupni broj iznosi 1532 vojnika. Prema popisu iz 1626. godine bilježi se pad na 1160 vojnika, da bi na početku Kandijskog rata 1645. godine broj porastao na 1410. Do 1665. godine ukupne krajiške snage dostižu 2376 vojnika, uključujući po prvi put i 116 farisa. Uoči i tokom Velikog bečkog rata 1688. godine vojne snage u Hercegovini dostižu maksimum od 4600 vojnika, da bi se nakon demobilizacije i sklapanja mira 1698. godine broj stabilizovao na 3363 posadnika, što je činilo petinu ukupnog vojno-ljudskog potencijala Bosanskog ejaleta.

Fortifikacijski objekti imali su različite uloge. Pojedina mjesta služila su tek kao kontrolne tačke i granični prelazi na saobraćajnicama. Imotski je imao samo jednu jedinicu topnika od 12 ljudi, Makarska je oscilirala između 3 i 31 martolosa, dok su Lovreć, Proložac i Ljubuški imali skromne kapacitete. Nasuprot njima, Novi sa 709 i Sedd-i Islam sa 265 posadnika činili su dvije trećine ukupnog vojnog potencijala i predstavljali glavne vojne centre Hercegovine. Utvrde srednjeg kapaciteta bile su Risan, Zadvarje, Vrgorac, Lovreć i Čačvina.

Zanimljivu sliku hercegovačkih utvrda sredinom 17. stoljeća ostavio je putopisac Evlija Čelebija. On bilježi značajne posade u Mileševu sa 150 i Jeleču sa 20 vojnika, za koje navodi da rade bez plaće, što ukazuje na timarsku službu. Čelebija spominje i Klobuk sa 150 vojnika, te daje opise Ključa, Počitelja, Gabele, Blagaja i Mostara. Za Počitelj navodi da posjeduje 500 šahi topova i 50 noćnih stražara, dok za Mostar bilježi dvije utvrde sa po 80 vojnika. Čelebija prvi spominje i utvrdu Slano sa 79 vojnika, Kumbor sa 400 čuvara, te lokalitet Kor Kulu sa 80 posadnika. Pored gradskih posada, u tom periodu formiran je i pomoćni korpus od oko tri hiljade pandura koji su čuvali puteve i klance od hajdučkih upada u Mjestima poput Bileće, Gacka, Nevesinja, Bjelimića, Popova i Risna.

Druga polovina 17. stoljeća donijela je krupne preformacije osmanske vojne organizacije. Tokom Kandijskog rata snage su uvećane za 966 posadnika, dostigavši 2376 vojnika. Najveći porast zabilježen je kod pešadinskog roda azapa. Izbijanjem Velikog bečkog rata 1683. godine izvršena je nova masovna mobilizacija, čime je mirnodopski sastav udvostručen na 4600 vojnika. U tom trenutku najjači vojni centri bili su Novi sa 987, Sedd-i Islam sa 661, Tvrdoš sa 399, Trebinje i Popovo sa 395, Vidoška odnosno Stolac sa 369, Imotski sa 344, Zadvarje sa 308, Taslidža sa 303 i Klobuk sa 267 vojnika. Manje posade nalazile su se u Ljubuškom, Vrgorcu, Norinu, na mostu na Tari, u Županj Potoku i Prološcu.

Ishad Velikog bečkog rata i potpisivanje Karlovačkog mira 1699. godine korjenito su izmijenili geografiju i strukturu osmanske odbrane. Gubitkom Novog, Risna, Zadvarja, Vrgorca i Gabele, koji su pripali Mletačkoj Republici, osmanska komanda bila je prinuđena povući ljudstvo u unutrašnjost i iznova formirati Odbrambeni pojas. Karlovačkim mirom težište odbrane prebačeno je na unutrašnje gradove koji postaju primarni vojni centri: Mostar sa 535 vojnika, Vidoška sa 472, Počitelj sa 415, Imotski sa 305 i Klobuk sa 260 posadnika. Drugoj kategoriji pripadali su Ključ sa 202, Ljubuški sa 193, Čačvina sa 175, Onogošt sa 165 i Banj Vir sa 153 vojnika.

Pored velikih utvrda, osmanska administracija uspostavila je niz manjih stražarskih punktova i kula radi osiguranja saobraćajnica u istočnoj Hercegovini, posebno na pravcima prema Dubrovniku i Crnoj Gori. Formirane su posade na Hutovu Blatu, u Županj Potoku, na Carini, mostu na Tari, u Slanom, Trubjeli, Grahovu, Rogu, Ljubinju, Sutorini, te na Trebinjskom mostu i Kuli Ibrahim-spahije u Dračevu. Izgradnja kula u Trubjeli i Omutiću bila je izravna posljedica učestalih napada i pustošenja razbojničkih skupina iz Crne Gore, zbog kojih su sela poput Podsutiske, Podgraba, Podjavorja, Spila i Riđana u potpunosti opustjela, a lokalno stanovništvo bilo primorano na raseljavanje.

Analiza vojne organizacije Hercegovine od sredine 15. do kraja 17. stoljeća ukazuje na kontinuiranu transformaciju osmanskog odbrambenog aparata. Kroz paralelnu egzistenciju timarskog i dnevničarskog sistema, osmanske vlasti su uspijevale prilagoditi vojne potencijale geopolitičkim izazovima na granici prema Ugarskoj, Mletačkoj Republici i Dubrovačkoj Republici. Dok su timarnici činili stabilan logistički i administrativni okvir sa učešćem od 15 do 20 procenata u ukupnim snagama, stajaća vojska dnevničara predstavljala je glavnu udarnu i operativnu snagu. Preokreti uzrokovani Kandijskim i Velikim bečkim ratom demografski i vojnički su preoblikovali Hercegovinu. Gubitkom primorskih utvrda i pomjeranjem granice na štetu Carstva, Hercegovina je u 18. stoljeće ušla sa novom mrežom od 22 vojna punkta, čiji je primarni zadatak bio očuvanje unutrašnje stabilnosti, zaštita trgovačkih puteva i odbrana novouspostavljenih granica Bosanskog ejaleta.

IZVOR: Aladin Husić: „Hercegovačke utvrde (od sredine 15. do kraja 17. stoljeća)”