Dana 21. augusta 1858. godine rođen je krunski princ Rudolf, jedini sin cara Franje Josipa I. i njegove supruge carice Sissi. Rudolf je trebao naslijediti od svog oca prijestolje Austro-Ugarske, ali je tragično umro pri misterioznim okolnostima u dobi od samo 30 godina života kod Mayerlinga (tzv. Afera Mayerling). Odgajan je već od mlade dobi za budućeg cara i za vladara Austrougarske Monarhije. Kao prijestolnasljednik imao je naslov krunskog princa (njem. Kronprinz) no umro je čak 27 godina prije svog oca Franje Josipa. Do danas su ostale nepoznate točne okolnosti kod lovačkog dvorca Mayerling pri kojima su život izgubili on i 17-godišnja Marija Vetsera

Kada su u osvit 30. januara 1889. godine odjeknuli pucnji u lovačkom dvorcu Mayerling, Austro-Ugarska Monarhija izgubila je mnogo više od prijestolonasljednika. Smrt nadvojvode Rudolfa Habsburškog i njegove mlade ljubavnice, baronese Marije Vetsere, decenijama je u javnosti slikana bojama zabranjene romanse i očajničkog pakta o samoubistvu, no ispod te sladunjave fasade krije se mračni labirint političkih intriga, ovisnosti i opasnih liberalnih ideja.

Kao jedini muški nasljednik cara Franje Josipa, Rudolf je svojim antipruskim stavovima i tajnim ugarskim planovima bio trn u oku konzervativne elite i njemačkih saveznika, što i danas, više od stoljeća kasnije, pothranjuje sumnje da Mayerling nije bio poprište ljubavnog čina, već precizno izvedene državne likvidacije. Od ispreturanog namještaja i smrskane lobanje princa, do carskog naređenja o „apsolutnoj šutnji“, ova drama ostaje najkontroverznije poglavlje kuće Habsburg, koje je poput zlogukog proroka najavilo krvavi slom carstva u sarajevskom atentatu.

Rudolf Habsburški, jedini muški potomak i direktni nasljednik cara Franje Josipa I, te kobne 1889. godine navodno je ubio svoju mladu ljubavnicu, a potom i sebe. Kažemo „navodno“, jer riječ „možda“ i danas, više od stoljeća kasnije, lebdi iznad ove tragedije kao nerješiva enigma. Sin Rudolf pronađen je mrtav 30. januara u Mayerlingu, pitoresknom selu udaljenom četrdesetak kilometara od carskog Beča. Identitet žrtava bio je takav da je morao zadrhtati svako ko je tog ledenog zimskog jutra prvi zakoračio na mjesto događaja: u lovačkom dvorcu ležala su tijela nadvojvode Rudolfa Habsburško-Lorenskog, prijestolonasljednika moćnog Austro-Ugarskog Carstva, i njegove ljubavnice, sedamnaestogodišnje baronese Marije Vetsere.

Nakon brzopletih istraga, grozničavog prikrivanja tragova i prvih, iznuđenih priznanja, dvorom i ulicama Beča proširila se „poluslužbena“ verzija događaja: princ je pucao u djevojku, a zatim presudio sebi kako bi okončao njihovu nemoguću i zabranjenu vezu. No, ono što se zaista odigralo na habsburškom lovačkom imanju tog strašnog jutra i dalje je predmet žustrih rasprava, neprestano pothranjivanih filmovima, knjigama i novim teorijama. Da li se doista radilo o tragičnom paktu ubistva i samoubistva? Iako je takva verzija ušla u službenu historiju, jedno pitanje i dalje nadjačava sve ostale: da li je u osami Mayerlinga zapravo inscenirana predstava kako bi se prikrilo brutalno političko ubistvo?

Kao u svakom složenom kriminalističkom slučaju, pokušajmo rasvijetliti događaje polazeći od preciznog profila samih žrtava. Da li su Rudolf i Marija imali valjane, unutrašnje razloge da dignu ruku na sebe ili je u sjeni postojao motiv koji je mogao naoružati ruku plaćenog ubice? Rođen 1858. godine, Rudolf je bio jedini sin Elizabete Bavarske, čuvene princeze Sisi, i cara Franje Josipa. Kao vatreni pristalica prosvjetiteljskih i liberalnih ideja, mladić je duboko i teško podnosio konzervativnu, okoštalu politiku svoga oca. Godine 1879. otvoreno mu je zamjerao savez s Pruskom Otta von Bismarcka i cara Wilhelma II, smatrajući Njemačku historijskim neprijateljem Austrije koji će je na kraju odvesti u propast.

Nasljednik prijestolja Austrijskog Carstva i Kraljevine Ugarske bio je čovjek koji se nije snalazio ni u privatnom životu, a naročito ne u braku. Godine 1881. oženio je belgijsku princezu Stefanie, kćerku kralja Leopolda II, ali ju je neprestano varao s brojnim plemkinjama i damama s dvora. Među njima se 1888. godine pojavila mlada baronesa Marija Vetsera. Uz diskretnu pomoć jedne rođakinje, princ je organizirao brojne tajne susrete s djevojkom i u naletu strasti čak razmišljao o napuštanju supruge i formalnom razvodu.

Car je, međutim, ubrzo saznao za ove planove i reagirao je s nezapamćenim bijesom, toliko silovito da je Rudolf 26. januara 1889. navodno zaprijetio samoubistvom. Ako je tačno da je Vetsera samo sedmicu ranije napisala vlastiti testament, činilo se da postoje sve pretpostavke za dobrovoljni odlazak u smrt. S druge strane, tadašnja štampa se otvoreno pitala: da li je Rudolf bio meta atentata koji je osmislila neka strana sila ili možda ubica iz njegovog najužeg, dvorskog okruženja? Prinčevi liberalni stavovi i antipruska politika mnogima su bili trn u oku, a tajne službe su ga nadzirale na svakom koraku. Njegovom smrću, linija nasljeđivanja se drastično promijenila,  nasljednik je postao njegov rođak, Franjo Ferdinand.

U takvoj atmosferi teške paranoje i dvorskih pritisaka, Rudolf odlazi 28. januara u svoje lovačko imanje u Mayerlingu. Namjera je bila, barem zvanično, provesti nekoliko mirnih dana u snijegom prekrivenim šumama u društvu ađutanta, grofa Hoyosa, šurjaka Filipa od Coburga, pouzdanog kočijaša Bratfischa i sobara Loscheka. Naravno, Marija Vetsera je već bila tamo, skrivena od očiju javnosti.

Cijeli dan 29. januara Rudolf je proveo u grozničavom čekanju vijesti o antiaustrijskoj pobuni u Budimpešti. Postoje snažne indicije da je tu pobunu možda i sam tajno poticao kako bi se domogao ugarskog prijestolja i odatle započeo svoju reformsku politiku. Oko jedanaest sati navečer, povukao se u sobu s Marijom. Prema zvaničnoj rekonstrukciji, njih dvoje su vodili ljubav, nakon čega je on napisao oproštajna pisma, okončao život djevojke jednim hicem, a potom u zoru presudio i sebi.

Tijela su otkrivena tek ujutro, a grof Hoyos je u panici požurio u Beč kako bi vijest prenio caru i Sisi. Prva službena izjava dvora bila je nevješta laž, tvrdilo se da je Rudolf umro od iznenadnog srčanog udara. Kada je ta verzija postala neodrživa, tvrdilo se da ga je Marija prvo otrovala, a potom se sama upucala. Na kraju je stigla i treća, „romantična“ verzija: oboje su se ubili iz očajničke ljubavi. U Beču su odmah procvjetale sumnje, dodatno potaknute dvosmislenom rečenicom Filipa od Coburga: „Ne pitajte kako se dogodilo. Dovoljno je tužno što se dogodilo.“ U međuvremenu, car je naredio apsolutnu „medijsku šutnju“, navodno vičući svojoj supruzi: „Prije svega, nikakvu istinu.“

Novine su, uprkos cenzuri, pisale da je samoubistvo tek loše režirana farsa. Zašto bi Rudolf organizovao lov ako je planirao umrijeti? Zašto je zakazao ključni susret s ugarskim grofom Károlyijem za 31. januar? Teorije zavjere su se množile. Na vrhu liste nalogodavaca spominjali su se Berlin i Wilhelm II, premijer Eduard von Taaffe, ali i sama habsburška dvorska elita koja se plašila Rudolfovih reformi. Pojavila se i teorija o ovisnosti o morfiju i dubokoj depresiji, pa čak i tvrdnja mladog Benita Mussolinija iz 1910. godine da je Marija zapravo kastrirala Rudolfa u naletu ljubomore, nakon čega ju je on ubio.

Šta je zapravo pokazao uviđaj na samom mjestu zločina? U sobi je pronađen revolver sa šest metaka, ali je u cijelom prostoru nađena samo jedna jedina čahura. Namještaj je bio ispreturan, a krhotine razbijenog stakla jasno su ukazivale na borbu. Položaj tijela također nije odgovarao scenariju mirnog pakta smrti: bili su udaljeni jedno od drugog, ona na krevetu, on na podu s pištoljem u ruci. Još šokantniji su bili navodi da je Rudolf imao ranu na potiljku, kao da mu je pucano u leđa, te da mu je cijela lubanja bila smrskana, što jedan pištoljski metak rijetko čini.

Novi obrat uslijedio je 1959. godine prilikom prenosa posmrtnih ostataka Marije Vetsere; prisutni su tvrdili da na njenim kostima nema tragova vatrenog oružja, što bi značilo da je ubijena na drugi način, možda tupim predmetom. To je dalo krila teoriji da je Marija zapravo umrla tokom neuspjelog abortusa koji je naredio sam car, a da se Rudolf potom ubio iz očaja.

Iza svakog objašnjenja Mayerlinga nazire se duga sjenka „državnog razloga“. Esejist François Fejtö iznio je rekonstrukciju prema kojoj je Franjo Josip sinu postavio ultimatum: ljubav ili kruna. Marija je tada navodno pokušala samoubistvo, a princ je odlučio umrijeti s njom. No, Fejtö ide korak dalje i sugeriše da su ih oboje preduhitrili i likvidirali atentatori koji su u dvorac ušli kroz prozor.

Učvršćivanje njemačkog uticaja nakon Rudolfove smrti bilo je očigledno. Dvadeset godina nakon Mayerlinga, sudbina je ponovila krug: ubistvo Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, motivisano sličnim geopolitičkim preslagivanjima, gurnut će svijet u rat. Jedno je sigurno, za nekonformističkog i liberalnog princa poput Rudolfa, u strogoj i konzervativnoj „Felix Austriji“ Habsburgovaca jednostavno nije bilo mjesta.

IZVOR: Bosna.hr, Povijest.hr, Focus Storica