Sayyida Salme bint Said, kasnije poznata kao Emily Ruete, bila je kćerka sultana Saida bin Sultana od Zanzibara. Odrasla u kraljevskim palačama na otoku, Salme se kasnije udala za njemačkog trgovca Rudolfa Ruetea i ostatak života provela u Njemačkoj. Napisani tokom godina u egzilu, memoari su prvi put objavljeni na njemačkom jeziku 1886. godine i zauzimaju značajno mjesto u svjetskoj književnosti i historiografiji kao prva poznata autobiografija koju je napisala Arapkinja.

Historija se često priča kroz priče o ratovima, ugovorima i vladarima. Pa ipak, pravi život jednog društva leži u njegovim domovima, ulicama, proslavama, načinima odgoja djece, svakodnevnim običajima i ljudskim odnosima. Upravo zato memoari ostaju nezamjenjivi izvori za historičare: oni osvjetljavaju prostore gdje službeni zapisi šute. “Memoari arapske princeze sa Zanzibara” nisu samo autobiografija, već izuzetno historijsko svjedočanstvo koje nudi insajderski prikaz društvenog, kulturnog i intelektualnog svijeta Zanzibara 19. stoljeća.

Njena autorica, Sayyida Salme bint Said, kasnije poznata kao Emily Ruete, bila je kćerka sultana Saida bin Sultana od Zanzibara. Odrasla u kraljevskim palačama na otoku, Salme se kasnije udala za njemačkog trgovca Rudolfa Ruetea i ostatak života provela u Njemačkoj. Napisani tokom godina u egzilu, memoari su prvi put objavljeni na njemačkom jeziku 1886. godine i zauzimaju značajno mjesto u svjetskoj književnosti i historiografiji kao prva poznata autobiografija koju je napisala Arapkinja.

Ipak, knjiga nikada nije bila zamišljena kao jednostavno sjećanje na djetinjstvo princeze. Živeći u Evropi, Salme je iz prve ruke svjedočila pogrešnim predstavama koje su Evropljani imali o Zanzibaru i arapskom društvu. Osjećala je odgovornost da svojim glasom objasni svijet u kojem je rođena i odrasla. Kao rezultat toga, memoari se mogu čitati ne samo kao lična životna priča, već i kao pokušaj izgradnje dijaloga između kultura.

Emotivna nit koja povezuje narativ je, prije svega, nostalgija za domom. Prisjećajući se svog dolaska u Aleksandriju nakon godina provedenih u Evropi, ona piše: “Kada sam kročila u ovaj grad, s njegovim palmama i minaretima, obuzela me je neopisiva čežnja… Nijedna zabava ili distrakcija se ne bi mogla porediti s tihim zadovoljstvom čitanja knjige o Jugu, sama i neometana.”

Ovi stihovi ne izražavaju samo nostalgiju za domovinom, već i duboki osjećaj gubitka koji proizlazi iz odvojenosti od svijeta kojem čovjek pripada. Ova čežnja prožima memoare, dajući im trajnu iskrenost.

Historija kroz živote običnih ljudi

Jedna od najvećih snaga knjige je njen fokus na društveni život, a ne na velike političke događaje. Salme vodi čitaoce kroz hodnike palata, dvorišta, kuhinje, proslave bajrama i dječje igre. Pritom se historija počinje odvijati ne kroz odluke vladara, već kroz živote običnih ljudi.

Njen opis Ramazanskog bajrama nudi živopisan primjer: “Konačno je stigao praznik. Do četiri sata ujutro svi su već odjeveni u svečanu odjeću… Ispunjeni dubokom vjerskom odanošću, svi zahvaljuju Svemogućem, Stvoritelju i Vladaru svih stvari, kako za Njegove blagoslove, tako i za iskušenja koja im je podario.”

Podjednako uvjerljivi su i njeni detaljni prikazi mjesta. Beit el-Mtoni, Beit el-Sahel, Beit el-Tani i Bububu predstavljeni su ne samo kao arhitektonske znamenitosti, već i kao životni prostori koje su oživljavali ljudi koji su ih naseljavali. Opisujući palatu u kojoj je provela djetinjstvo, Salme ležerno primjećuje: “Mogu sa sigurnošću reći da je u Beit el-Mtoniju živjelo oko hiljadu ljudi.”

Ovo jedno jedino zapažanje otkriva izvanredne razmjere zanzibarskog dvora. Palata je bila mnogo više od rezidencije vladajuće porodice; funkcionirala je kao živahna zajednica u kojoj su živjeli rođaci, sluge i bezbrojni pratioci.

Zahvaljujući Salmeinim sjećanjima, mjesta koja su od tada nestala ili transformirana ponovo oživljavaju. Posjetioci Zanzibara danas susreću samo ruševine palate ili zgrade pretvorene u muzeje. Međutim, da bi se ovi prostori razumjeli kao živahni centri svakodnevnog života, moramo se okrenuti Salmeinim memoarima. Njeno pisanje vraća ljudske priče strukturama koje bi inače ostale tek nešto više od kamena i zidova.

Kultura, raznolikost, politička debata

Memoari također s izvanrednom prirodnošću obuhvataju multikulturalni karakter Zanzibara. Umjesto teorijskih razmišljanja, Salme otkriva ovu raznolikost kroz detalje svakodnevnog života. Opisujući kuhinje palače, ona primjećuje: “Obroci su se pripremali ne samo prema arapskim metodama, već i prema perzijskim i turskim kulinarskim tradicijama.”

Ovo kratko zapažanje mnogo govori o kulturnim vezama koje povezuju Zanzibar s Afrikom, Arapskim poluotokom, Perzijom i Anadolijom. Kroz memoare, takvi detalji pojačavaju ulogu otoka ne samo kao političkog centra već i kao živopisne raskrsnice civilizacija.

Knjiga također upoznaje čitatelje s nekim od glavnih političkih debata tog doba, posebno s ukidanjem ropstva. Salme objašnjava kako su mnogi ljudi na Zanzibaru doživljavali evropske kampanje protiv trgovine robljem. Po njenom mišljenju, mnogi Arapi vjerovali su da su ovi napori bili motivirani ne samo humanitarnim, već i političkim ambicijama da oslabe muslimanska društva.

Ona piše: “Nikoga ne bi trebalo iznenaditi što Arapi toliko duboko ne vjeruju Evropljanima, jer vjeruju da Evropljani žele ukinuti ropstvo kako bi ih uništili i oslabili islam.”

Ona dalje tvrdi da bi ukidanje ropstva moglo uspjeti samo kroz postepenu reformu koja bi uzela u obzir ekonomske i društvene stvarnosti društva. Također kritizira izgradnju crkve usred bivše tržnice robova, opisujući je kao intervenciju koja je ignorirala lokalne društvene i vjerske osjetljivosti. Ovaj dio je posebno upečatljiv jer otkriva ne samo historijske događaje, već i kako su te događaje shvatali sami savremeni Zanzibarci.

Još jedna kvaliteta koja izdvaja memoare je njihova izrazito ženska perspektiva. Mnogo toga što znamo o istočnoj Africi 19. stoljeća dolazi od evropskih putnika, misionara i kolonijalnih zvaničnika. Nasuprot tome, izvještaji koje su napisale žene koje su odrasle u ovim društvima ostaju izuzetno rijetki. Salme otvara potpuno drugačiji prozor u historiju kroz svoja zapažanja o obrazovanju žena, porodičnom životu, odgoju djece i svakodnevnim domaćim praksama.

Njena proza ​​je podjednako uvjerljiva. Ne piše ni distanciranim jezikom profesionalnog historičara ni s nekontroliranom sentimentalnošću. Umjesto toga, ona je pronicljiv posmatrač s oštrim okom za detalje, sposoban prenijeti svoja iskustva jasnom, elegantnom prozom. Kao rezultat toga, memoari se ne sviđaju samo historičarima već i čitaocima književnosti.

U konačnici, “Memoari arapske princeze sa Zanzibara” su mnogo više od sjećanja na kraljevsko djetinjstvo. Čuva sjećanje na iščezli svijet, nudeći intiman portret Zanzibara 19. stoljeća kroz njegove palače, ulice, festivale, društveni život i ljudske odnose. Kroz glas Sayyide Salme, čitatelji se susreću ne samo s pričom o mladosti jedne žene, već i s kulturnim naslijeđem cijele jedne ere. Sada prvi put dostupni na turskom jeziku, memoari upoznaju čitatelje s bogatim historijskim i kulturnim krajolikom Zanzibara, podsjećajući nas da se historija piše ne samo kroz velike događaje, već i kroz svakodnevni život običnih ljudi.

Izvor: Daily Sabah