Kada su u štampariji u Sarajevu 1866. godine (1283. hidžretske godine) izašli prvi primjerci publikacije pod nazivom Salnāme-i Vilāyet-i Bosna, radilo se o događaju od prvorazrednog društvenog, administrativnog i kulturnog značaja. Bio je to prvi službeni pokrajinski godišnjak ikada objavljen na prostoru Bosne i Hercegovine. U vremenu kada se Osmansko Carstvo nalazilo u dubokom i kompleksnom procesu unutrašnjeg preuređenja poznatom kao Tanzimat, centralna vlast u Istanbulu nastojala je uspostaviti potpunu kontrolu nad teritorijom, standardizirati pravni i ekonomski sistem, te dobiti precizan uvid u resurse, stanovništvo i administrativne strukture svojih provincija
Riječ salnama nastala je spajanjem perzijskih riječi sāl (godina) i nāme (pismo ili knjiga), te označava godišnji izvještaj ili almanah. Iako su se u osmanskoj terminologiji koristili i nazivi poput nevsāl, osnovna svrha ovih publikacija bila je prikupljanje, sistematizacija i godišnje ažuriranje svih administrativnih, ekonomskih, demografskih i vojnih podataka s područja pod osmanskom upravom.
Osmanske salname obično se dijele na četiri osnovne kategorije:Službeni državni salnamai (Salnāme-i Devlet-i ٴAliyye), koji su sadržavali podatke o vrhovnim državnim institucijama i dužnosnicima u Istanbulu; zatim ministarski salnamai, vezani za pojedinačne resore poput vojske, prosvjete ili vanjskih poslova; onda pokrajinski ili vilajetski salnamai (Vilāyet Salnāmesi), koji su se odnosili na pojedinačne pokrajine te privatni salnamai, koje su izdavale pojedine kompanije, udruženja ili pojedinci.
Publikovanje pokrajinskih salnama bilo je direktno povezano s donošenjem Zakona o vilajetima iz 1864. godine, kojim je dotadašnji sistem ejaleta zamijenjen modernijim i centralizovanijim vilajetskim sistemom. Prva provincija u kojoj je štampan ovakav godišnjak bila je upravo Bosna 1866. godine, a praksa se ubrzo proširila na ostale dijelove Carstva, trajući sve do samog njegovog sloma u Prvom svjetskom ratu. Između 1866. i 1878. godine u Sarajevu je objavljeno ukupno petnaest izdanja Bosanske salname.
Salnama iz 1283. (1866.) godine, koji obuhvata ukupno 110 stranica, predstavlja prvorazredni historijski izvor. On ne donosi samo suve spiskove birokrata i administrativnih jedinica, nego sadrži detaljan kalendar s proračunom vremena po ezanskom satu (računanju vremena od zalaska sunca), astronomske i vjerske podatke, spise o značajnim datumima iz života osmanskih sultana, popis svih namjesnika koji su službovali u Bosni od njenog osvajanja 1464. godine, kao i podrobne podatske o telegrafskim stanicama, stranim konzulatom i trgovačkim sajmovima.
Sredina 19. stoljeća u Bosni bila je obilježena snažnim previranjima i tenzijama nastalim usljed primjene reformskih odredbi Gülhanskog hatišerifa iz 1839. godine. Tanzimatske reforme, koje su imale za cilj da modernizuju državu, ukinu zloupotrebe pri prikupljanju poreza, uvedu opću vojnu obavezu i izjednače prava svih podanika bez obzira na vjersku pripadnost, naišle su na žestok otpor tradicionalne osmansko-bosanske elite.
Lokalno plemstvo i begovat u Bosni doživljavali su tanzimatske mjere kao direktan udar na svoje vjekovne privilegije i autonomiju. Sa druge strane, muslimansko stanovništvo u cjelini smatralo je da izjednačavanje prava sa nemuslimanima urušava njihov dominantan društveni status. Dodatno, sprovođenje novog sistema regrutacije izazivalo je bunt, jer Bosanci nisu željeli služiti vojsku izvan granica svoje pokrajine. Zbog toga je centralna vlast u Istanbulu u nekoliko navrata morala obustavljati ili odgađati primjenu pojedinih reformskih članaka u Bosni.
Bosna je za Visoku portu imala specifičan, dvostruko osjetljiv status. Bila je najvažnije muslimansko uporište Osmanskog Carstva na evropskom tlu, u kojem je lokalna zemljoposjednička elita imala jak uticaj na seljaštvo i privredu. Predstavljala je isturenu pograničnu provinciju prema Habsburškoj Monarhiji, zbog čega je svaki unutrašnji sukob nosio rizik od strane vojne ili diplomatske intervencije. Nakon što su oružane pobune lokalnih begovskih opozicionara gušene vojnom silom, pri čemu je najradikalniji obračun izveo Omer-paša Latas polovinom stoljeća, u Bosnu su slati specijalni inspektori sa širokim ovlaštenjima radi stabilizacije prilika. Najznačajniju ulogu u tom procesu odigrao je čuveni osmanski pravnik, historičar i državnik Ahmed Dževdet-paša, koji je u Bosnu stigao 1863. godine.
Dževdet-paša je primijenio mudriju strategiju u odnosu na svoje prethodnike. Umjesto golog nasilja, posvetio se rješavanju stvarnih društvenih i ekonomskih problema. Formirao je posebne komisije za rješavanje sporova između seljaka i zemljoposjednika na bazi agrarnih uredbi, uredio sistem prikupljanja poreza i uspio postići kompromis u pogledu vojne obaveze.
Odlučeno je da se vojnici ugrađuju u domorodačke jedinice čije službovanje neće biti izvan teritorije Bosne, čime je dugogodišnji problem regrutacije riješen bez novih oružanih sukoba. Dževdet-paša je također radio na izgradnji putne mreže, otvaranju škola i smirivanju prilika u Hercegovini. Njegov rad pripremio je teren za uvođenje novog pokrajinskog ustrojstva 1865. godine i izdavanje prvog salnamaa naredne, 1866. godine.
Stupanjem na snagu Posebne uredbe za Bosanski vilajet iz juna 1865. godine, do tada rascjepkani i autonomni sandžaci objedinjeni su u jedinstvenu upravnu cjelinu, Bosanski vilajet. Na čelu pokrajine nalazio se valija (guverner) sa sjedištem u Sarajevu, a prvi guverner uspostavljenog vilajeta bio je Šerif Osman-paša, čija je mjesečna plata prema salnamau iznosila znatnih 60.000 groša.
Prema podacima iz prve salname iz 1283. (1866.) godine, Bosanski vilajet bio je podijeljen na sedam sandžaka (koji su u reformisanoj osmanskoj terminologiji nazivani i liva), unutar kojih se nalazilo ukupno 50 kaza (srezova ili kadiluka).
Upravna podjela vilajeta izgledala je na sljedeći način:
Sarajevski sandžak
Centralni sandžak vilajeta, sa sjedištem u Sarajevu. Obuhvatao je kaze:
Visoko, Fojnica, Kladanj, Čelebipazar (Rogatica), Višegrad, Čajniče
Zvornički sandžak
Sa sjedištem u Tuzli. Obuhvatao je kaze: Donja Tuzla (sjedište sandžaka), Brečko (Brčko), Zvornik, Srebrenica, Maglaj, Bijeljina, Birče (Vlasenica), Gračanica, Gradačac
Travnički sandžak
Sa sjedištem u Travniku, nekadašnjoj vezirskoj stolici. Obuhvatao je kaze: Travnik, Jajce, Prozor, Ehlune (Livno), Glamoč
Banjalučki sandžak
Sa sjedištem u Banja Luci. Obuhvatao je kaze: Banja Luka, Gradiška, Tešanj, Derventa
Bihaćki sandžak
Pogranični sandžak na sjeverozapadu. Obuhvatao je kaze: Bihać, Prijedor, Kostajnica, Majdan (Stari Majdan), Ostrožac, Krupa, Novi (Bosanski Novi), Ključ
Novopazarski sandžak
Strateški izuzetno važan sandžak koji je povezivao Bosnu s unutrašnjošću Carstva. Obuhvatao je kaze: Novi Pazar, Mitrovica, Nova Varoš, Akova (Bijelo Polje), Bihor, Trgovište (Rožaje), Taşlıca (Pljevlja), Prijepolje, Kolašin, Gusinje, Berane
Hercegovački sandžak
Obuhvatao je južni dio vilajeta sa sjedištem u Mostaru. Sastojao se od kaza: Mostar, Stolac, Ljubuški, Konjic (Neretva), Foča, Nevesinje, Trebinje, Bileća, Gacko, Nikšić
Ovakva administrativna mapa pokazuje jasnu namjeru osmanskih vlasti da stvore čvrsto povezan i funkcionalan upravni aparat, u kojem je svaki sandžak imao direktnu liniju odgovornosti prema sarajevskom valiji, a preko njega prema Ministarstvu unutrašnjih poslova u Istanbulu.
Jedna od najznačajnijih novina koju je Tanzimat donio u lokalnu upravu bilo je uvođenje kolektivnih organa upravljanja, upravnih vijeća (Meclis-i İdāre). Iako su ova vijeća imala prvenstveno savjetodavnu ulogu, a konačna riječ je i dalje pripadala predstavnicima centralne vlasti (valiji, mutasarrifu ili kajmakamu), ona su predstavljala prvi korak ka uključivanju lokalnog stanovništva u donošenje odluka.
Upravna vijeća postojala su na tri nivoa: Pokrajinsko upravno vijeće (Meclis-i İdāre-i Vilāyet) na nivou čitave Bosne; Sanjačka upravna vijeća (Meclis-i İdāre-i Liva) u sjedištima sandžaka; Sreska upravna vijeća (Meclis-i İdāre-i Kaza) na nivou pojedinačnih kaza.
Analiza Pokrajinskog upravnog vijeća u Sarajevu, kako je navedeno u salnamau iz 1866. godine, otkriva zanimljivu strukturu. Na čelu vijeća nalazio se sam guverner Šerif Osman-paša. Stalni članovi iz reda osmanske birokratije bili su pokrajinski računovođa Mehmed Veysi-efendija, policijski načelnik Ali-beg Efendija, šef korespodencije Tevfik-beg, inspektor pravosuđa Mehmed Kamil-efendija, Mehmed-paša (Mīr-i Mīrān), te muderis Salih Recai-efendija i Ahmed Asim-beg.
Pored osmanskih visokih činovnika i muslimanske vjerske i društvene elite, u vijeće su kao izabrani članovi ulazili i predstavnici nemuslimanskih vjerskih zajednica. U salnamau iz 1866. godine navedeni su pravoslavni član Manoli Efendija (Yaftanviç), katolički član Ivo Efendija, te jevrejski član Isak Efendija.
Istraživanja pokazuju da izabrani članovi vijeća nisu bili obični građani. Radi se o pripadnicima bogatog trgovačkog sloja i lokalne elite koji su već uživali odlikovanja ili naklonost centralne vlasti. Uključivanjem vjerskih poglavara i uglednika u rad vijeća, osmanska država nastojala je amortizovati nezadovoljstvo nemuslimanskog stanovništva i ublažiti privlačnost oslobodilačkih i nacionalnih pokreta koji su se u to vrijeme širili Balkanom. Međutim, izvršne birokratske funkcije, poput poslova pisara, računovođa, šefova policije i finansija, ostale su gotovo bez izuzetka u rukama muslimanskih činovnika.
U sreskim vijećima (Meclis-i İdāre-i Kaza) primjenjivao se sličan model. Primjera radi, u upravnom vijeću kaze Prozor, direktor (kajmakam) bio je Derviš-beg, kaddijski zastupnik (naib) Abdulkerim-efendija, dok su ostali članovi bili Mustafa-beg, Ahmed-beg, te hrišćanski predstavnici Ilija-aga i Jorgi-aga.
Pored upravnih vijeća, u Sarajevu je 1866. godine djelovalo i Općinsko vijeće (Meclis-i İdāre-i Belediyye), koje predstavlja preteču moderne gradske uprave, a čiji su članovi bili ugledni sarajevski građani i trgovci poput Tosun-bega, Abdi-age i Hadži Mustafa-age.
Devetnaesto stoljeće donijelo je velike potrese osmanskoj privredi, pa tako i privrednom životu Bosne. Ulazak jeftine evropske industrijske robe, stalne promjene u vrijednosti novca, zaduživanje države i pokušaji uvođenja papirnog novca narušavali su stabilnost tržišta. Trgovci i proizvođači često su koristili strane valute kako bi izbjegli inflaciju domaćeg novca, što je izazivalo zabrinutost centralnih vlasti u Istanbulu.
Da bi se uvela disciplina u trgovačke odnose i podstakla privredna aktivnost u duhu novih zakona, osmanska država počela je osnivati posebne trgovačke sudove i vijeća. Prema salnamau iz 1866. godine, u Travničkom sandžaku djelovalo je Trgovačko vijeće (Meclis-i Ticāret-i Liva) na čelu sa Salih-efendijom, dok je u Hercegovačkom sandžaku u Mostaru djelovao Trgovački sud (Mahkeme-i Ticāret-i Liva).
Primarni zadatak ovih tijela bio je rješavanje trgovačkih sporova u skladu sa savremenim Trgovačkim zakonikom, nadzor nad primjenom trgovačkih ugovora, te olakšavanje unutrašnjeg i vanjskog prometa robe. Pored toga, na nivou svake kaza postojali su posebni službenici za računovodstvo (hisābiyye) i registraciju poreza (rüsūmat), koji su vodili pedantne knjige prihoda i rashoda. Centralna vlast zahtijevala je da se svi finansijski izvještaji iz kaza šalju preko sandžaka u Ministarstvo finansija u Istanbulu, čime je prekinuta dotadašnja praksa u kojoj su lokalni upravitelji neformalno raspolagali poreskim prihodima.
Važan indikator privrednog i diplomatskog značaja Bosne iz tog perioda jeste i prisustvo stranih konzulata. Salnama iz 1866. godine bilježi da su u Sarajevu djelovali konzulati šest velikih sila: Austrije, Velike Britanije, Italije, Pruske, Rusije i Francuske.
Pored konzulata u Sarajevu, pojedine države imale su i svoje vicekonzulate u drugim gradovima. Posebno se isticala Austrija, koja je imala razvijenu mrežu konzularnih predstavništava (poput vicekonzulata u Banja Luci), što svjedoči o intenzivnim trgovačkim i političkim vezama između Habsburške Monarhije i Bosanskog vilajeta.
Reforma pravosuđa predstavljala je jedan od najsloženijih poduhvata u okviru tanzimatskog pokreta. Tradicionalni osmanski pravosudni sistem oslanjao se na šerijatske sudove kojima su predsjedavali kadije. Međutim, uvođenjem novih zakona po evropskom (prvenstveno francuskom) uzoru, stvorena je potreba za uspostavljanjem svjetovnih, građanskih sudova koji bi rješavali predmete iz oblasti krivičnog, građanskog i trgovačkog prava za sve podanike Carstva, bez obzira na vjeroispovijest.
Zakonom o vilajetima uspostavljena je nova pravosudna hijerarhija poznata kao sistem Nizamiye sudova:
Na nivou kaza djelovala su Sreska pravosudna vijeća (Meclis-i Deٴāvi);
Na nivou sandžaka osnivana su Okružna apelaciona i krivična vijeća (Meclis-i Hukūk ve Cināyet-i Liva);
Na nivou čitavog vilajeta u Sarajevu djelovalo je Vrhovno apelaciono vijeće (Meclis-i Temyīz-i Hukūk ve Cināyet-i Vilāyet).
Prema podacima iz salname za 1283. (1866.) godinu, na čelu Vrhovnog apelacionog vijeća u Sarajevu nalazio se pokrajinski pravosudni inspektor Kamil-efendija. Ovo vijeće bilo je najviša pravosudna instanca u vilajetu za građanske i krivične parnice koje su izlazile iz okvira šerijatskog prava, autonomnih prava nemuslimanskih vjerskih zajednica ili trgovačkih sudova. Sastav ovog vijeća takođe je bio konfesionalno mješovit, čime se željela demonstrirati ravnopravnost pred zakonom.
U sandžačkim centrima (Sarajevo, Tuzla, Travnik, Banja Luka, Bihać, Novi Pazar i Mostar) djelovala su Okružna vijeća za krivična i građanska djela. Na primjeru Banjalučkog sandžaka, salnama bilježi da je predsjednik vijeća bio Šukri-efendija, dok su članovi bili Derviš-aga, te kršćanski predstavnici Jorgi-aga i Anto-aga. Zanimljivo je primijetiti da su funkcije sekretara krivičnog i apelacionog odjeljenja i ovdje obavljali muslimanski činovnici, Ahmed-efendija i Mustafa-efendija.
U kazama su djelovala sreska vijeća (Meclis-i Deٴāvi), kojima je po automatizmu predsjedavao lokalni kaddijski zastupnik (naib). Tako je u kazi Prozor predsjednik vijeća bio naib Abdulkerim-efendija, a članovi su bili Derviš-beg, Ibrahim-beg, te Ivan-aga i Jako-aga. Ovakva struktura osiguravala je da se lokalni sporovi rješavaju na licu mjesta, uz prisustvo predstavnika različitih konfesionalnih grupa, čime se nastojala smanjiti korupcija i pristrasnost pri izricanju presuda.
Modernizacija osmanske uprave u drugoj polovini 19. stoljeća bila je nezamisliva bez uvođenja savremenih tehnoloških dostignuća, u prvom redu telegrafa. Mreža telegrafskih linija u Bosanskom vilajetu počela se ubrzano razvijati tokom Crimean rata i u godinama koje su uslijedile, omogućavajući centralnim vlastima u Sarajevu i Istanbulu brzu razmjenu informacija i efikasnije upravljanje kriznim situacijama.
Salnama iz 1866. godine donosi posebnu tabelu telegrafskih ureda u Bosni. Telegrafske stanice postojale su u svim važnijim strateškim i trgovačkim centrima vilajeta: Sarajevo, Mostar, Travnik, Banja Luka, Gradiška, Višegrad, Jenidže (Kakanj/Han Jenidže) i Novi Pazar.
Postojanje telegrafskih ureda u mjestima poput Gradiške i Višegrada imalo je izuzetan značaj za povezivanje Bosne s telegrafskim mreža susjednih carevina, Austrije i Srbije, čime je Bosanski vilajet direktno uključen u tokove evropske komunikacijske mreže. Telegrafski službenici bili su dio posebnog birokratskog aparata, često školovani u Istanbulu ili izaslani iz drugih dijelova Carstva, a njihov rad bio je od presudne važnosti za održavanje reda i prikupljanje sigurnosnih informacija.
Objavljivanje prvog Bosanskog salnamaa 1866. godine i njegova detaljna raščlamba u historijskoj nauci pružaju neporeciv dokaz o dubini transformacije koju je Bosna i Hercegovina prošla u posljednjim decenijama osmanske uprave. Izvorna arhivska građa sačuvana u ovom almanahu demantira pojednostavljene predstave o osmanskom društvu 19. stoljeća kao o potpuno statičnom i nepromjenjivom sistemu. Nasuprot tome, salnama otkriva dinamičan, iako unutrašnjim protivrječnostima opterećen proces stvaranja moderne birokratske države.
IZVOR: Merve Doğan: “Pokrajina Bosna prema Bosanskom salnamau (godišnjaku) iz 1283. hidžretske (1866.) godine” (The Province of Bosnia According to the Salnāme (Yearbook) of Bosnia dating with H.1283 (1866))“
