U svojoj knjizi Sudor, umjetnica Mariela Sancari istražuje sociopolitičku, religijsku i filozofsku historiju slane tečnosti koja termoregulira ljudsko tijelo

Argentinska umjetnica Mariela Sancari voli filmove u kojima se likovi znoje u vanrednim situacijama, a ne samo u trenucima kada je to društveno prihvaćeno, poput fizičkog rada, sporta ili intimnih odnosa. Svijest o toj tečnosti proističe iz njenog ličnog iskustva, o čemu piše u knjizi Sudor (Znoj). Njeno djelo predstavlja spoj autobiografije, eseja, poezije i fotografskog eksperimenta s vlastitim znojem, analizirajući tečnost koja termoregulira tijelo i koja je u velikoj mjeri obilježila njen život.

Sancari od djetinjstva boluje od teškog oblika hiperhidroze, poremećaja koji uzrokuje nekontrolisano znojenje i koji pogađa između jedan i pet posto svjetske populacije. Kako sama navodi, svi njeni odnosi u životu bili su obilježeni tim stanjem, a kroz pisanje knjige nastojala je preraditi traumu, frustraciju i neprijatnost koje je godinama osjećala.

Zajedno sa sestrom bliznakinjom, ocem i djedom, Sancari se znojila oduvijek: na časovima joge, javnim nastupima i dječijim rođendanima. Inspiraciju za drugačiji pristup toj pojavi pronašla je u radovima ekološkog filozof Bruno Latoura i njegovom poimanju pojma aktant, koji označava bilo koji entitet, ljudski ili neljudski, koji svojom akcijom proizvodi efekat ili mijenja stanje stvari. To ju je podstaklo da u svom interdisciplinarnom radu, koji obuhvata fotografiju, performanse i pisanje, detaljnije obradi stalnu prisutnost znoja.

Istraživanje koje je trajalo tri godine obuhvatilo je širok raspon tema, od Hristovog pokrova i higijeničara iz 19. stoljeća, do koncepta tečnih odnosa Zygmunta Baumana i bioloških teorija o znoju kao detektoru laži. Sancari analizira kako je ta bezbojna slana tečnost postala pokazatelj roda, klase i instrument biopolitičke kontrole.

Autorica prati historijski trag do starozavjetne izreke o zarađivanju hljeba u znoju lica svog iz Knjige Postanja, gdje se znoj vezuje za rad i trud. Kroz historiju, znoj je služio za naturalizaciju eksploatacije u okviru takozvane religije rada, što je kasnije analizirao Karl Marx. U Kapitalu, Marx piše da je teološki istočni grijeh osudio čovjeka na znojenje da bi preživio, dok ekonomski istočni grijeh otkriva zašto postoje ljudi koji ne moraju raditi da bi jeli.

Komunistički mislioci povezivali su znoj s oduzimanjem zemlje, robovskim radom i zakonima protiv siromašnih. Taj sistem eksploatacije doživio je svoj vrhunac u takozvanom sweating systemu tokom engleske industrijske revolucije, gdje je rad po komadu stvorio sloj potpuno iscrpljenih radnica.

U kapitalističkom sistemu, bogati se ne znoje jer to umjesto njih čine drugi kako bi uvećali kapital. Znoj radnika generira profit za bogate, čime čistoća i bogatstvo nastavljaju funkcionisati na sličnim principima kao i u prošlosti.

Pitanje mirisa i mrlja od znoja dugo je predstavljalo izvor opterećenja za autoricu. Dok je u starom Egiptu miris plavog lokvanja predstavljao miris znoja boga Ra, u savremenom društvu znojenje nosi snažnu stigmu. Sancari podsjeća da je higijenizacija u kolonijalno doba pretvorila znoj u marker rasne i klasne razlike.

Historija dezodoransa i marketinške kampanje usmjerene na izazivanje osjećaja stida kod žena pokazuju kako je društveno nametnut koncept pristojnosti stavljen ispred same higijene, pri čemu je čulo mirisa iskorišteno kao sredstvo društvene kontrole.

Slični obrasci prisutni su i danas na društvenim mrežama poput Instagrama kroz trend takozvanih clean girls, odnosno djevojaka koje insistiraju na besprijekornom izgledu i strogo definiranim rutinama njege. Tehnologije uljepšavanja često se predstavljaju kao oblik brige o sebi, iako u osnovi prate restriktivne logike ličnog imidža.

U tom kontekstu uočljiva je i rodna razlika. Autorica se prisjeća da njen otac nikada nije osjećao tjeskobu zbog hiperhidroze na način na koji su to osjećale ona i njena sestra. Dok se u reklamama za muške dezodoranse znoj često prikazuje kao simbol uspjeha i fizičkog napora, žensko znojenje se u pravilu vezuje za neprijatnost i stid. Zbog toga Sancari u knjizi eksperimentiše s otiscima vlastitog znoja na fotografijama, stvarajući vizuelne tragove koji preispituju ustaljene načine prikaza.

Marx nije bio jedini mislilac koji se bavio ovom temom dok se istovremeno borio s vlastitim tjelesnim tegobama. Iako je teoretski obrađivao znoj proleterijata, sam je patio od teških kožnih oboljenja i prekomjernog znojenja, za šta se pretpostavlja da je bio gnojni hidradenitis.

Slične probleme imali su i drugi pisci i javne ličnosti, poput Davida Fostera Wallacea, koji je nosio prepoznatljivu maramu i u svom romanu Beskrajna šala desetinama puta spomenuo riječ znoj. Glumica Halle Berry i komičarka Hannah Berner također su javno govorile o svojim iskustvima s hiperhidrozom.

U knjizi se opisuje i susret autorice s književnicom koja boluje od anhidroze, odnosno potpunog izostanka znojenja. Uprkos uvidu u probleme s kojima se suočava osoba koja se ne može znojiti, Sancari zaključuje da bi, kada bi imala mogućnost izbora, ipak izabrala život bez prekomjernog znojenja.

IZVOR: El Pais, Bosna.hr