Fritz Haber dobio je Nobelovu nagradu jer je „iz zraka stvorio hljeb“ i spasio milione od gladi. Isti čovjek razvio je i prvo moderno hemijsko oružje, otvorivši eru gasnih napada u Prvom svjetskom ratu. Njegov život ostaje potresna priča o nauci bez moralnih granica

Ništa što je Fritz Haber radio nije bilo vidljivo golim okom, a ipak je ostavio trag na gotovo svemu što danas jedemo i na nekim od najmračnijih poglavlja moderne historije. Njegov život utjelovljuje moralni paradoks 20. stoljeća: nauka koja spašava milione i ista ta nauka koja ih ubija.

Proljeće 1915. godine, Ypres, Belgija. Vjetar je lagano puhao preko ničije zemlje. Zelenkasti oblak spuštao se prema rovovima. Vojnici nisu bježali, činilo se bezazlenim. Nekoliko minuta kasnije gušili su se, pluća su im se punila otrovnim plinom. Stotinama kilometara dalje Haber je posmatrao nebo. Nije tražio avione ni eksplozije – gledao je smjer vjetra. Uspjeh njegovog oružja zavisio je od toga.

Samo šest godina ranije, u laboratoriji u Karlsruheu, pratio je drugi, jednako nevidljiv proces: reakciju dušika i vodika zatvorenih u čelične cijevi. Nakon bezbroj pokušaja, nastao je amonijak, temelj sintetičkih gnojiva. Rješenje za gladni svijet. No ista ta hemijska formula postala je i osnova za proizvodnju eksploziva i bojnih otrova.

Početkom 20. stoljeća naučnici su dijelili zabrinutost: ako se ne pronađe način da se poveća dostupnost dušika, rast svjetske populacije uskoro će dostići granice koje će dovesti do masovne gladi. Dušik čini 78 posto zraka, ali je hemijski inertan i biljkama nedostupan. Poljoprivreda je stoljećima zavisila od ograničenih izvora, stajnjaka, prirodnih nitrata, simbioze s bakterijama.

Haber je ponudio industrijsko rješenje: izdvojiti iz zraka ono što zemlja više ne može dati. Tako je nastao Haber-Boschov proces, koji je zrak pretvorio u gnojivo i omogućio dramatičan rast poljoprivredne proizvodnje. Svjetska populacija porasla je sa 1,6 milijardi na više od sedam milijardi u manje od jednog stoljeća. Danas se procjenjuje da je gotovo polovina dušika u ljudskim tijelima proizvedena industrijski. „Hljeb iz zraka“,Brot aus Luft. Za to otkriće Haber je 1918. dobio Nobelovu nagradu za hemiju.

Ali amonijak je bio i osnova za eksplozive: moderni barut, nitroglicerin, TNT. Kada je izbio Prvi svjetski rat, Haber nije vidio moralnu dilemu. „U miru naučnik pripada svijetu, u ratu svojoj domovini“, izjavio je. Nije to bila dosjetka, već jasan stav.

Njemačka je bila pod blokadom. Bez čileanskih nitrata rat bi bio izgubljen mnogo ranije. Sintetički dušik omogućio je nastavak proizvodnje municije i istovremeno prehranu stanovništva. Haber je unaprijeđen u kapetana i postavljen na čelo vojne hemijske službe. U njegovom odjelu radilo se s klorom, bromom, amonijakom. Dizajnirali su oružje koje nije eksplodiralo već ga se udisalo.

Rođen u jevrejskoj porodici u Breslauu (danas Wrocław), Haber je prešao na luteranstvo iz pragmatičnih razloga. Njemačke univerzitetske institucije bile su zatvorene za nekršćane. Bio je briljantan, ambiciozan i uvjeren da nauka može riješiti sve. Konflikti za njega nisu bili moralne dileme, već tehnički problemi.

Iako je Haška konvencija 1899. zabranjivala upotrebu plinova u ratu, zabrana se odnosila na projektile. Haber je zaključio da je dovoljno ne koristiti granate, pustiti da vjetar obavi posao. U aprilu 1915. kod Ypresa oslobođeno je više od 160 tona hlora. Ptice su padale s neba, lišće se sušilo, vojnici su umirali u agoniji. Front se nije pomjerio, ali zrak više nikada nije bio isti.

Kod kuće rat nije bio apstraktan. Njegova supruga, Clara Immerwahr, također hemičarka i prva žena s doktoratom na Univerzitetu u Breslauu, u početku je radila s njim na razvoju gnojiva. Kada je shvatila da ista nauka služi za ubijanje, odbila je sudjelovati. Nakon jedne večere kojom je Haber slavio vojni uspjeh, Clara je izašla u vrt i pucala sebi u prsa službenim pištoljem svog muža. Njihov četrnaestogodišnji sin Hermann pronašao ju je na samrti.

Haber je sljedećeg jutra otputovao na Istočni front.

Rat je nastavio svoju hemijsku eskalaciju, fosgen, iperit. Procjenjuje se da je najmanje 90.000 ljudi poginulo, a više od milion ranjeno usljed upotrebe bojnih otrova. Mnogi njegovi savremenici nosili su moralni teret tih događaja. Haber nije pokazivao kajanje.

Godinu nakon dodjele Nobela, njegovo ime više se nije spominjalo samo u akademskim krugovima. Optuživan je za ratne zločine. Ipak, ostao je uvjeren da hemija može riješiti sve, čak je pokušao iz mora izdvojiti zlato kako bi Njemačka platila ratne reparacije. Neuspjeh tog projekta bio je prvi znak da formule nisu svemoguće.

U njegovoj laboratoriji nastao je i pesticid na bazi cijanida. Godinama kasnije bit će modificiran i nazvan Zyklon B.

Kada su nacisti došli na vlast, Haber je vjerovao da će ga patriotizam zaštititi. Umjesto toga, protjeran je s položaja jer je bio Jevrej. Umro je u egzilu 1934. Njegov sin kasnije je izvršio samoubistvo. Gas koji je pomogao razviti koristio se za ubistvo miliona, uključujući i članove njegove porodice.

„Haberov život bio je tragedija njemačkog Jevreja, tragedija neuzvraćene ljubavi“, napisao je njegov prijatelj Albert Einstein.

Haber je riješio jednu maltuzijansku zamku, nestašicu hrane, ali je otvorio novu. Industrijska proizvodnja dušika učinila je poljoprivredu zavisnom od fosilnih goriva. Proces koji hrani više od polovine čovječanstva troši više od jedan posto svjetske energije i ostavlja za sobom emisije plinova, zagađene vode i iscrpljena tla.

Vjerovao je da je nauka dovoljna. Da će precizno podešena racionalnost zamijeniti savjest. Godinama je izgledalo da je u pravu, vjetar je puhao u njegovu korist. No postoje sile koje se ne mogu svesti na jednačinu. Kada je to shvatio, više nije bilo zraka za disanje.

IZVOR: ABC