Palestinski režiser Basel Adra, dobitnik Oscara za dokumentarni film „No Other Land“, govori o svakodnevnom teroru na Zapadnoj obali, licemjerju međunarodne zajednice i strahu koji je postao stalni pratilac palestinskog života

Za Basela Adru, palestinskog aktivistu i režisera, prelazak granica i putovanja na međunarodne događaje nisu stvar prestiža, već iscrpljujuća borba s aparatom okupacije. Tek što je napunio 30 godina, Adra je sate proveo čekajući na izraelskim kontrolnim punktovima kako bi stigao u Madrid na ministarsku konferenciju posvećenu obnovi palestinske kulture. Zahvaljujući uspjehu njegovog dokumentarca No Other Land, nagrađenog i na Berlinaleu i prestižnim Oscarom, njegovo lice postalo je prepoznatljivo, što u njegovom rodnom selu Al Tuwani, na jugu Zapadne obale, sa sobom nosi ogroman rizik.

„Prepoznaju me na svim izraelskim punktovima, i to me plaši“, priznaje Adra na početku razgovora u mirnom kutku jednog madridskog hotela, gdje govori tiho, ozbiljnog lica koje se razvedri samo na spomen fudbala i njegove jednoipogodišnje kćerke.

Život u palestinskim zajednicama na Zapadnoj obali lišen je bilo kakve predvidivosti. Svaki pokušaj planiranja normalnog dana može biti prekinut u sekundi.

„Nije lako živjeti u našim zajednicama. Možete planirati nešto za sutra, a onda odjednom dolaze izraelske trupe s buldožerima ili doseljenici, i vaš dan se potpuno mijenja. Naš svakodnevni život zaista zavisi od onoga što nam rade iz dana u dan.“

Na pitanje o ciljevima kulturne konferencije u Madridu, Adra ističe da mu je dosta deklarativnog sažaljenja. Od međunarodne zajednice očekuje konkretne korake: „Želimo da palestinski umjetnici i kultura dobiju stvarnu podršku i oslonac, a ne samo sažaljenje. To bi moglo pomoći novim autorima da predstave svoja djela svijetu.“

Iako visoko cijeni podršku španske javnosti i vlade, Adra izražava skepsu prema ostatku Evrope, upozoravajući na to kako izraelski lobiji lako mijenjaju političke narative kada se promijene garniture na vlasti.

U njegovom selu Masafer Yatta, kamera je od početka 2000-ih služila kao jedino odbrambeno oružje protiv nasilja doseljenika i vojske. Adrin otac je bio među onima koji su bilježili napade, stvorivši ogroman arhiv koji svjedoči o decenijama represije. Danas, nakon planetarnog uspjeha filma, Adra osjeća još veću odgovornost.

„Osjećam neprestanu odgovornost. Više nije dovoljno samo snimati i objavljivati; imam mnogo veću odgovornost nego prije filma No Other Land.“

Zbog opasnosti koje nosi snimanje klasičnog dokumentarca na terenu, Adra trenutno radi na animiranom kratkom filmu o restrikcijama kretanja na Zapadnoj obali, sarađujući s jednom produkcijskom kućom iz Argentine. „Da želim snimati prolaske kroz punktove kamerom na terenu, bio bih u ogromnoj opasnosti od izraelskih vojnika“, objašnjava.

Kada je riječ o bojkotu izraelskih umjetnika i institucija, Adrin stav je jasan: „Oni koji javno podržavaju, brane i opravdavaju režim, apartheid i sve zločine koje Izrael čini, moraju biti bojkotovani. Ne možemo prihvatiti ljude koji podržavaju ono što njihov režim radi u Gazi, na Zapadnoj obali, u Libanu ili Siriji. Ali oni koji dižu glas za humanost i međunarodno pravo ne bi trebali biti meta bojkota.“

Adra se prisjeća trenutka kada je držao Oscara u rukama, ali taj sjaj nije mogao zamagliti surovu stvarnost koja ga je čekala kod kuće.

„Znao sam da ću se, čak i ako dobijem kipić, vratiti u svoju stvarnost. Od Berlinalea 2024. podiglo se mnogo prašine u svijetu, ali stvari se nisu promijenile; naprotiv, postale su još gore. Dok sam radio na filmu, bio sam čvrsto uvjeren da će ljudi, kada ga vide, nešto poduzeti. Vjerovao sam da jednostavno ne znaju kroz šta prolazimo. Osjetio sam duboko razočaranje kada sam shvatio da to nije istina, ljudi vide našu patnju, znaju sve, i jednostavno dopuštaju da se ona nastavi.“

Na pitanje može li film promijeniti svijet, odgovara realistično: „Ne, mislim da filmovi mijenjaju pojedince. Vidim kako naš film utiče na publiku u salama. On ima edukativnu ulogu za one koji nemaju definisan stav ili ne znaju šta se dešava s Palestincima.“

Adra ne dijeli optimizam u pogledu političkih promjena u Washingtonu ili Tel Avivu. Za njega, problem je daleko dublji od pojedinačnih političkih figura poput Benjamina Netanyahua.

„Ništa se neće promijeniti ako ode Netanyahu. Za mene je problem izraelsko društvo. Netanyahu, Smotrich i Ben Gvir su izabrani od strane naroda i predstavljaju većinu Izraelaca. Čak i prije 7. oktobra živjeli smo pod okupacijom, dok su Izraelci u Tel Avivu živjeli normalno; njihov porezni novac išao je doseljenicima i vojsci koja je ubijala Palestince. Oni nas ne vide kao ljudska bića. Zato prihvataju okupaciju.“

Dodaje da je nivo rasizma i tolerancije prema zločinima unutar izraelskog društva dostigao vrhunac te poziva Evropu da prestane s uvozom proizvoda iz ilegalnih izraelskih naselja. „O čemu služi priča o moralu, međunarodnom pravu i demokratiji, ako vaša djela govore suprotno?“, pita se Adra.

Nasilje kojem svjedoči ne jenjava. Samo na dan intervjua, doseljenici su napali selo Susia u regiji Masafer Yatta, ostavljajući iza sebe ranjene ljude s povredama glave i grudi. Adra podsjeća na stravičan incident iz marta kada su doseljenici hladnokrvno ubili dvadesetosmogodišnjeg mladića, oca dvije djevojčice, dok su vojska i policija ignorirale pozive u pomoć.

Ni sam Adra nije pošteđen. Prije mjesec dana, izraelske snage su upale u njegovu kuću tokom noći, pretresajući čak i telefon njegove supruge, dok su prije dva mjeseca doseljenici pred njegovom zgradom uništili automobile aktivista. „Osjećam strah. Ali, da budem iskren, to je osjećaj koji danas dijelimo svi mi, Palestinci“, zaključuje Adra.

IZVOR: El Pais