Dr. Adis Keranović u razgovoru za Telegram govori o poslu koji ga je naučio donositi brze odluke, zašto je ostao u Hrvatskoj i što želi promijeniti u KBC Zagreb.

Na Objedinjenom hitnom bolničkom prijamu KBC-a Zagreb nema sporih jutara. Telefoni ne prestaju zvoniti, liječnici i medicinske sestre neprestano prolaze hodnicima, a iza svakih vrata odvija se neka nova, nepredvidiva priča. U tom ritmu, gdje se situacije mijenjaju iz minute u minutu, radi i dr. sc. Adis Keranović, novi pročelnik najveće hitne bolničke službe u Hrvatskoj.

Dok nas provodi hodnicima Rebra, teško je ne primijetiti koliko je naviknut na brzinu, stalne pozive i odluke koje se donose u nekoliko sekundi. Upravo ga je ta nepredvidivost privukla hitnoj medicini još tijekom liječničkog staža i od tada nije poželio raditi ništa drugo. Zato, unatoč svim novim dužnostima, i dalje radi s pacijentima i dežura u helikopterskoj hitnoj medicinskoj službi – ondje gdje se, kaže, uvijek podsjeti zašto je uopće postao liječnik.

Posljednjih godinu dana za njega je bilo iznimno intenzivno. U svibnju prošle godine imenovan je posebnim savjetnikom ministrice zdravstva za djelatnost hitne medicine, početkom ove godine obranio je doktorat, a u travnju preuzeo vođenje Objedinjenog hitnog bolničkog prijama KBC-a Zagreb.

No, kada govori o sebi, profesionalne titule ne stavlja na prvo mjesto. Osim medicine, aktivan je i u bošnjačkoj zajednici: zamjenik je predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba te predsjednik Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.

Unatoč dinamičnoj karijeri, ovaj četrdesetgodišnji liječnik napominje da mu je u životu najvažnija uloga oca i supruga. Iako je kroz posao često svjedočio najtežim scenarijima, danas mu najveći strah izaziva obična dječja temperatura, ona njegovih kćeri.

O izazovima koje nosi nova funkcija, ali i ona u privatnom životu, razgovarali smo na Rebru na kojem vodi tim od oko 150 ljudi.

S dolaskom na novu funkciju prestao je raditi noćne smjene u mjeri u kojoj ih je radio ranije, ali se rada s pacijentima nije mogao odreći.

“Kanadski liječnik i povjesničar William Osler, jedan od autora koji me inspirira, svojevremeno je kazao: ‘Proučavati fenomen bolesti bez knjige je kao ploviti u nepoznatom moru, a proučavati knjige bez pacijenata je kao da nikad niste niti isplovili.’ Ja sada jesam šef, menadžer, ali sam prije svega liječnik. Hitna medicina je nešto što volim, u što sam zaljubljen i ne mogu si dopustiti da taj dio izgubim”, odlučno apostrofira.

Unatoč odgovornosti, novi šef hitne na Rebru i dalje dežura u hitnoj helikopterskoj službi u kojoj je, tijekom deset godina, imao oko 150 intervencija.

“Evo, prošli vikend sam radio i bio je baš jako težak vikend. Samo za primjer, dobili smo dojavu o prometnoj nesreći u Dragonošcu i na intervenciju smo stigli prije zemaljskog tima. Za nekih šest minuta stigli smo na mjesto nesreće”, kaže dodajući da su zatekli mlađeg pacijenta koji je sletio s ceste i frontalno se zabio u stup.

Ljubav prema biologiji

“Imao je vrlo ozbiljne ozljede, lomove dugih kostiju i zdjelice. Ne znam što je kasnije bilo u bolnici, ali dobro je, živ je”, kaže te sa žarom u očima konstatira da je helikopterska služba iznimno važan segment hitne medicine.

A taj ga žar pogoni još od srednje škole, kada je odlučio da će upisati medicinu.

U obitelji nema liječnika uzora, a u selu u kojem su živjeli njegovi roditelji bio je jedan učitelj. S ponosom ističe da potječe iz radničke obitelji. Prvi je liječnik u svojoj obitelji. I prvi u selu.

“Rođen sam u Bosanskom Novom, to je moje mjesto rođenja. Moja mama je porijeklom iz Blagaja, a tata iz Suhače, malog mjesta deset minuta autom od Bosanskog Novog. Tata je imao nezgodnu životnu okolnost. Njegov otac je poginuo pa je tata morao odustati od studija i početi raditi kako bi prehranio obitelj.

U to su vrijeme ljudi iz pograničnog područja uz rijeku Unu, uglavnom dolazili u Sisak. Tu su bile željezara, rafinerija, Segestica, Siscia… Tako su i moji roditelji, sredinom osamdesetih, baš negdje u vrijeme kad sam se ja rodio, trbuhom za kruhom došli u Sisak”, priča nam.

Kao klinca u osnovnoj školi najviše su ga, kaže, zanimali povijest i geografija.

“Totalno čudno. Pred kraj osnovne i na početku srednje škole bio sam baš zagrijan za povijest i geografiju, a onda sam se u trećem, četvrtom gimnazije, posve zaljubio u biologiju. Moja pokojna profesorica biologije iz Sisačke gimnazije prepoznala je tu moju strast. Vidio sam da ulaže u mene i moje zanimanje za biologijom, istraživanjem i za ljudskim tijelom. Kako su Sisak i njemački Heidenheim bratski gradovi, na satovima biologije radili smo projekte tijekom kojih mi se pružila prilika da odem na razmjenu. Tada sam shvatio da mi je to fora i da želim biti liječnik. Naravno, tu su bile i serije kao što su Chicago Hope i Hitna služba koje sam pasionirano pratio. Sve me to, taj splet okolnosti, odvelo u medicinu”, prisjeća se.

Tijekom staža shvatio je da voli hitnu medicinu. “Tražio sam se puno u specijalizacijama. Uvijek me zanimala kirurgija, ali ne čista kirurgija nego manje poput otorine i urologije. A onda sam shvatio da bi mi to bilo dosadno. Nisam se vidio kako cijeli život samo operiram štitnjaču ili bubreg. Volim dinamiku, adrenalin, promjenu. Shvatio sam da je hitna zapravo prava medicina i da ja to u stvari volim”, priča dodajući: “Znate, kad u jednom danu imate pacijente svih dobi od starijih do mladih i djece, pa strano tijelo, pa politraumu i reanimaciju. To mi je bilo fascinantno, cijela medicina u jednom.”

Spašavanje života je iskustvo koje se, kaže, ne da opisati riječima. “To se mora doživjeti da bi se moglo razumjeti. Hitna je emocionalno i fizički zahtjevan posao. Adrenalin vas pogoni i čuva. Ali i troši. Što se tiče smrti, ja sam se na to navikao. Ono što me još uvijek emotivno pogađa je smrt djeteta, to mi nije lako. A sve to kreće od rođenja moje starije kćeri Hane. Tada se u meni dogodio neki klik. I to primjećuju i moji doma. Kad moje kćeri Hana ili Dina imaju temperaturu, ja sam izvan sebe. U poslu ne smijete popustiti da vas obuzmu emocije. Kolikogod je situacija na terenu neizvjesna, ja u tom trenutku nisam emotivan, ne vidim ništa sa strane, vidim samo čovjeka kojem treba pomoći”, priča te se prisjeća prvog poroda koji je odradio na svom prvom radnom mjestu – u varaždinskoj hitnoj.

“Bila je zima. Na terenu smo bili vozač, tehničar i ja. Ulazim u kuću i vidim da porod već kreće. Sjećam se da sam vozaču rekao da dobro ugrije vozilo jer ćemo tehničar i ja morati poroditi majku. Jednostavno ne bismo stigli do bolnice, nije bilo vremena. Nisam imao puno vremena za razmišljanje. Rekao sam si: ‘Adise, sjeti se one lutke s edukacije.’ I gledam, a u stvari vidim lutku. I obavljam porod, točno onako kako sam naučio. Gledam gdje treba prihvatiti bebu. U tom trenutku nema emocija, nema straha. Ma, mislim ima… ali ja sam taj porod vidio onako kako smo vježbali na edukaciji. Sve je na kraju završilo dobro, rodila se zdrava djevojčica. Prerezali smo pupkovinu i porodili posteljicu, napravili smo sve kako treba. Zatim smo majku i curicu prevezli u bolnicu. Na putu do bolnice samo mi je rekla ‘Da je muško zvala bi se Adis.’ To vam dođe kao najveća nagrada”, dodaje sa smiješkom.

Nakon desetak godina na Rebru, stigle su nove odgovornosti koje je, kao i svaki intervencijski izazov, bez razmišljanja prihvatio. “Kod nas su veliki radovi, u tijeku je obnova bolnice. Trenutno je malo izazovno, ali snalazimo se, ipak smo mi hitnjaci. Svaki dan u prosjeku zbrinemo četiri stotine pacijenata”, govori dok hodamo kroz skučeni hodnik do njegova ureda.

Iako je funkciju šefa hitne preuzeo prije tri mjeseca, ispričava se na kaosu te kaže da još nije stigao u potpunosti pospremiti ured. Imao je važnijeg posla.

Edukacija u Americi i Švicarskoj

“Moj prethodnik, profesor Ivan Gornik imao je vrlo jasnu viziju hitne kakva ona treba biti. Moram priznati da sam zatekao jako dobru situaciju, dobro posložene temelje i sjajne ljude. Cijeli tim ima oko 150 zaposlenika; na hitnom prijemu imamo pedesetak liječnika, oko osamdeset, devedeset sestara te administratore, pomoćno osoblje, spremačice… Da sad odem izvanredno na tjedan dana sve bi funkcioniralo, to su stvarno sjajni ljudi. Tako sam zapravo trebao samo nastaviti tim putem. No, svaki čovjek ima svoju viziju pa je moj cilj u idućim godinama raditi na kvaliteti i daljnjem razvoju hitne medicine”, kaže dr. Keranović koji je završio i poslijediplomski studij menadžmenta u zdravstvu.

Tijekom dosadašnjeg rada na OHBP-u već je radio na unapređenju sustava kada ga je ravnatelj, profesor Fran Borovečki angažirao da vodi reorganizaciju hitne, a u ova tri mjeseca od preuzimanja nove funkcije napravio je dubinsku analizu i izradio kratkoročni i dugoročni plan.

“Tome me naučio menadžment. Sve sam podijelio u nekoliko segmenata i trenutno završavam analizu te pokušavam posložiti cijelu priču. Prvi segment koji bih razvijao je klinika, pri čemu je prvenstveno u fokusu pacijent. Želim da zbrinjavanje pacijenta, taj patient flow od trijaže, laboratorija i dijagnostike savršeno funkcionira i da se pacijent zbrinjava prema visokim standardima zato što za to imamo sve resurse.

I to kažem iz iskustva. Educirao sam se i u Americi i u Švicarskoj i moram priznati da mi ovdje imamo sve. Oni imaju samo kvantitativno više uređaja, samo u tome je razlika”, navodi dodajući da ipak planira neke metode rada iz američkog i švicarskog modela primijeniti na Rebru. To je, primjerice, uvođenje brzog traka – ambulante ubrzanog zbrinjavanja.

“Takva ambulanta nam omogućuje da neki pacijenti uopće ne uđu u hitni prijem, nego se zbrinjavaju na posebnom mjestu i idu kući. Tu spadaju manje hitni slučajevi poput uganuća gležnja, uboda ose i špena u oku”, pojašnjava ističući da se tako otvara veći prostor za rad s hitnim pacijentima.

Ova ideja djelomično se izrodila i iz situacije u kojoj se tim našao tijekom zagrebačkog potresa.

“Točno se sjećam trenutka u kojem je nahrupio velik broj ljudi koji su došli s manjim ozljedama. Mi smo u tom trenutku imali dodatni problem jer se u zgradi urušio strop i morali smo izvlačiti ljude s kirurgije i odvesti ih na sigurno. Tada smo razvili protokol za takve hitne situacije i njega sad moramo malo doraditi.”

Čim je preuzeo novu poziciju dogovorio je radne sastanke i obišao sve klinike i sve izvanbolničke hitne s kojima surađuju. “Sa svima sam razgovarao i rekao im kako vidim našu hitnu. Zamolio sam za feedback šefove pulmologije, kardiologije, urologije… To je prvo što sam napravio. Definirali smo stvari koje možemo promijeniti prije dolaska pacijenta i unutar bolnice smo dogovorili malo brži protok pacijenta.

Odradio sam i sastanke s kolegama iz hitnih službi s područja grada Zagreba i Velike Gorice koji nama dovoze pacijente. Definirali smo protokole postupanja i malo drugačiju najavu pacijenta kako bismo radili bolje”, govori ističući da smatra kako male promjene mogu napraviti puno.

Inspiraciju je pronašao u knjizi Točka preokreta: Kako male stvari mogu dovesti do velike promjene, autora Malcolma Gladwella.

“Ta knjiga govori kako od malih stvari napraviti velike promjene. To sam učio i na menadžmentu, kako s puno mikrointervencija, napraviti veliku promjenu”, navodi pa pojašnjava: “Ako napravite malu promjenu na pulmologiji i oni vam daju krevet više, pa vam na kardiologiji uzmu pacijente u dnevnoj bolnici te ako na kirurgiji svom specijalizantu omogućite da malo više radi kirurški dio; s tih jedan, dva, tri posto pomaka u konačnici možete napraviti jako puno.”

Budući da su mnogi djelatnici hitne na Rebru, pa tako i sam Keranović, instruktori u raznoraznim područjima, kao jedan od strateških ciljeva koje si je postavio je i mogućnost edukacija.

Ostaje ovdje

“Veliki broj specijalista i specijalizanata koji ovdje rade su nacionalni i međunarodni instruktori, što pokazuje kvalitetu njih kao liječnika. I to želim nastaviti. Da ti instruktori budu edukatori drugima. Tu jako puno ulažemo”, naglašava.

Do sada su pristizale mnoge ponude za rad u inozemstvu. I mnoge su bile primamljive, ali… “Svaki put sam odlučio ostati u Hrvatskoj. Smatrao sam da sam dužan ostati doma i pomoći zemlji u kojoj živim i u kojoj sam odrastao.

“Bilo je puno ponuda, direktnih. Nije bilo bianco čekova, ali je bilo lijepih cifri. Mislim, kad te posjedne šef hitnog prijema u Bernu i kaže ti da si dobrodošao kadgod želiš, to je stvarno nevjerojatna stvar. Jako sam puno proputovao, mnogo sam vidio, ali sam nekako uvijek volio doći kući. Vezan sam za obitelj i taj dio obiteljskog života ne bih dobio vani”, kaže.

Novi šef hitne na Rebru s ponosom govori o svom podrijetlu, a njegov doprinos bošnjačkoj zajednici ne odražava se samo u riječima.

“Moji roditelji su aktivni članovi Bošnjačke zajednice i uz njih sam i ja to zavolio. U srednjoj školi počeo sam se zanimati za identitet, kulturu i tradiciju, a onda sam se na početku studija počeo aktivnije baviti manjinskom politikom”, priča Keranović koji je trenutno angažiran u nekoliko asocijacija – zamjenik je Vijeća Bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i predsjednik Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj te predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.

Iznimno je ponosan na projekte stipendiranja mladih i projekte kroz koje se, kaže, ulaže u generacije koje dolaze. “Recimo, sada naši mladi idu na jedan veliki summit u Tursku na kojem će biti Bošnjaci iz cijele regije i šire. Iznimno sam ponosan da možemo poslati naše mlade na takva događanja na kojima mogu naučiti nešto novo kao što je pisanje projekata i na kojima stječu svoj identitet, kulturu i običaj.

Drugo na što sam posebno ponosan je projekt besplatne pravne pomoći. Naime, shvatili smo da u zajednici imamo veliki broj upita Bošnjaka koji imaju raznorazne pravne probleme na koje mi nismo znali odgovor.

Zato smo aplicirali na projekt i dobili sredstva od Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije te sada imamo odvjetnike koji se bave time. Zamislite osobu koja ima neki pravni problem koji ne zna riješiti i vi mu omogućite da dobije besplatni pravni savjet i pomoć, da joj netko primjerice napiše podnesak. Te male stvari mene iznimno vesele”, dodaje.

Baš kao i raspored na OHBP-u, slobodno vrijeme planira se s posebnom pažnjom. “Kada radite smjenski, a naše su smjene od dvanaest sati, onda ovaj posao u pravilu ne poznaje radno vrijeme, ne poznaje vikend, ne poznaje blagdane, praznike, ništa.

“Supruga Aldiana je fizioterapeut, ali ne radi u struci. Jedan od razloga za to je upravo i moj posao. Jako smo teško usklađivali dnevne obaveze”, priča ističući da se trudi sudjelovati u obiteljskim obvezama, voditi kćeri u vrtić, na popodnevne aktivnosti i provoditi s njima vrijeme u igri.

Porodica je sve

Ipak, napominje da obiteljski život i obaveze funkcioniraju zahvaljujući dogovoru i razumijevanju unutar obitelji te da je za to najzaslužnija njegova supruga.

“Iako ona kaže da to nije istina i da je sve stvar dogovora, da moja supruga nije tako odlučila sve bi bilo puno teže. Moje kćeri često govore da tata puno radi. I one to primijete, ali znaju, pogotovo Hana, da je tata doktor i da liječi ljude. Svaki dan me pita: ‘Tko ti je danas bio bolestan, šta mu je bilo?’ Jako je zainteresirana. Ima doma moj stetoskop i s njim preslušava svoje medvjediće, stavlja im flastere, daje sirupe… Tko zna, možda jednog dana bude liječnica”, dodaje govoreći da je seka Dina u tome jako slijedi.

Kao veliki zaljubljenik u sport, zimi s obitelji odlazi na skijanje, a jednom tjedno odlazi na utakmice s nogometnim klubom Nur, u zagrebačkom naselju Borovje u kojem i živi.

A na pitanje kako izgleda njegov idealan dan, jednostavno odgovara: “Najviše volim sjesti u auto i otići u Sisak. Tamo sam išao u vrtić, osnovnu i srednju školu. Sisak je moj grad kojem se stalno vraćam. Tijekom studija sam od ponedjeljka do petka živio u Zagrebu, a za vikende sam dolazio roditeljima u Sisak. Tako je i danas, svaki slobodan trenutak provodim kod svojih. Skupi se cijela obitelj, ženina i moja obitelj, prijatelji…”

Obje obitelji iznimno su bliske, kaže otkrivajući da suprugu poznaje od svoje pete, šeste godine. “Naši se roditelji druže od devedesetih godina. Moj tata i suprugini roditelji radili su u željezari. Suprugina baka me je kao dijete jedno vrijeme čuvala. A onda su nas životne okolnosti, kroz srednju školu i fakultet, malo razdvojile i prije desetak godina opet spojile”, priča.

Iako voli soparnik i štrukle, prednost uvijek daje dobroj piti, mesnoj naravno. A na pitanje čiji je burek najbolji – mamin, ženin ili puničin kao iz topa odgovara da – ne smije odgovoriti pa diplomatski zaključuje: “Meso, isključivo s domaćom jufkom, ništa kupovno.” 

Izvor: Telegram.hr