Dok dio pisaca eksperimentira sa algoritmima tretirajući ih kao moderne asistente, skandali poput povlačenja romana Shy Girl zbog tajnog korištenja tehnologije unijeli su dubok nemir u izdavačku industriju. Evropska regulativa već nalaže jasno označavanje AI tekstova, a književni forumi u znaku nepovjerenja bojkotuju savremena izdanja, otvarajući goruću etičku dilemu: da li vještačka inteligencija pruža autorima moćan alat poput fotoaparata u rukama fotografa ili nepovratno poravnava jezik i briše unikatne stvaralačke glasove?

Premisa je bila uznemirujuća i privlačna: djevojka u teškoj finansijskoj situaciji pristaje da živi kao kućni ljubimac pohotnog bogataša. Priča je to iz horor romana „Shy Girl“ (Stidljiva djevojka), koji je anonimna autorka Mia Ballard samostalno objavila na Amazonu početkom 2025. godine. Nakon što je knjiga postigla zapažen uspjeh na TikToku, izdavačka kuća Hachette Book Group otkupila je prava i objavila je u Velikoj Britaniji u novembru iste godine.

A onda je na društvenim mrežama izbio skandal. Analiza teksta na programu Pangram, alatu koji akademska zajednica masovno koristi, pokazala je da je čak 70% romana napisala vještačka inteligencija. Pritisak ogorčenih čitalaca primorao je Hachette, izdavača koji zvanično proklamuje odbranu „kreativne originalnosti“, da povuče knjigu iz prodaje nakon što je već bilo prodato 1.800 primjeraka. Ballard se branila tvrdnjom da je tehnologiju koristio urednik kojeg je unajmila za redakturu teksta, a ne ona sama, ali uzalud. Gubitak kredibiliteta nepovratno joj je uništio književnu karijeru.

Ova polarizacija mišljenja prisiljava izdavačke kuće da zauzmu jasan stav. Dok jedni smatraju da AI ne bi bio problem kada bi izdavači prestali objavljivati lošu literaturu, na radikalnijim forumima Reddita čitaoci idu toliko daleko da izjavljuju kako uopšte ne čitaju književnost nastalu nakon 2020. godine, što je duboko nepravedno prema novoj generaciji pisaca.

Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da se sa apsolutnom sigurnošću ne može utvrditi da li je neki tekst prepušten mašini. Iako detektori AI tekstova tvrde da imaju stopu lažno pozitivnih rezultata od svega 1%, stvarnost je složenija.

„Ako pišete na jeziku koji vam nije maternji, vaša lična stopa lažno pozitivnih rezultata može biti znatno viša, što vas izlaže riziku od lažnih optužbi“, objašnjava Tim Requarth sa Univerziteta u New Yorku i autor biltena The Third Hemisphere, koji se bavi uticajem tehnologije na ljudski mozak. „Teret takvih optužbi najteže pada na one čiji je kredibilitet već ionako podložan preispitivanju.“

Konstantna izloženost vještačkoj inteligenciji u svakodnevnom životu polako homogenizuje naš izraz. AI sve više zvuči kao čovjek, ali i ljudi sve više zvuče kao AI.

Prema mišljenju kanadskog pisca Stephena Marchea, savremeni autori vjeruju da imaju samo dva izbora: potpuno odbaciti AI (što on smatra retrogradnim) ili lagati da ga ne koriste. Priznanje otvara Pandorinu kutiju, što je na svojoj koži osjetila i nobelovka Olga Tokarczuk. Nakon što je pomenula da se oslanjala na vještačku inteligenciju tokom rada na posljednjem romanu, morala je hitno pojasniti javnosti da je tehnologiju koristila isključivo kao pomoćno sredstvo za bržu provjeru podataka i dokumentaciju, a ne u kreativnom procesu.

„Svi već koriste ili će koristiti AI samim tim što pretražuju internet. Ona je izvrsna za obradu podataka i kao asistent u istraživanju; začas vam pronađe dokument o tome kakvu je muziku slušala buržoazija u Japanu u 19. vijeku“, navodi pisac Miguel Ángel Hernández. „Za mene je crvena linija kreativno pisanje. To mi se ne čini ni etičkim ni smislenim, jer AI radi sa onim što je već napisano, sa konvencijama, i teži unificiranju strukture rečenice. Ona poravnava jezik, briše autorski stil i odvlači rečenice u univerzum koji više ne pripada piscu.“

Drugi pak smatraju da problem nije u koautorstvu s mašinama, već u nedostatku transparentnosti. Prema Evropskoj uredbi o vještačkoj inteligenciji, tekstovi generirani na ovaj način moraju biti jasno označeni. Iako se pojavljuju certifikati i logotipi koji garantiraju da iza djela stoji ljudski um, ne postoji pouzdan način da se to provjeri izvan autorove časne riječi.

Marche, koji je svoju prvu priču uz pomoć AI-ja napisao još 2017. godine za magazin „Wired“, objavio je 2023. godine roman „Death of an Author“ (Smrt autora), razvijen kroz platforme kao što su ChatGPT, Sudowrite i Cohere. „Moje smjernice su bile izuzetno kompleksne, a zatim bih modifikovao odgovore; ili bih pisao unutar unaprijed definisanog modela“, objašnjava Marche, koji sebe smatra stoprocentnim autorom tog djela, poredeći tehnologiju sa fotoaparatom u rukama fotografa.

Njegov roman postao je prva knjiga napisana uz pomoć vještačke inteligencije koju je recenzirao The New York Times, nazvavši je svojevrsnim podvigom. Pa ipak, danas to djelo predstavlja prilično neugodan presedan. „Nakon toga, književni svijet je praktično onemogućio objavljivanje radova stvorenih na ovaj način“, nastavlja Marche, napominjući da mladi pisci i urednici uprkos tome tajno koriste ove alate. „Stvorena je situacija u kojoj establišment odbija priznati moć nove tehnologije, dok ona istovremeno nagriza same temelje pisanja.“

Sličan eksperiment izveo je i italijanski filozof Andrea Colamedici sa knjigom „Hipnocracia“, koju je generirao uz pomoć AI-ja i objavio pod izmišljenim kineskim imenom Jianwei Xun, prevarivši kompletnu izdavačku industriju. S tim u vezi, nameće se pitanje koje je povodom ove kontroverze postavio Emilio Carelli, urednik lista L'Espresso: „Ako su teze u knjizi tačne ili su barem uspjele podstaći intenzivnu kulturnu debatu, šta je uopšte važno da li ih je napisala vještačka inteligencija?“

Debata je stigla i do pozorišnih daski. Predstava „Molière Ex Machina“, nastala u saradnji Univerziteta Sorbona, teatra Molière Sorbonne i kompanije Mistral AI, napisana je uz pomoć algoritama, poigravajući se idejom šta bi slavni dramurg napisao da je poživio samo godinu duže. Pierre-Marie Chauvin, potpredsjednik za umjetnost i kulturu na Sorboni, ističe da je cilj bio „demistificirati vještačku inteligenciju“, jer ona „ne zamjenjuje ljudsko biće, već postaje koautor“. Ipak, nakon premijere u Kraljevskoj operi u Versaillesu, dio publike je komentirao da je komad komotno mogao biti napisan isključivo ljudskom rukom, otvarajući pitanje svrsishodnosti takve saradnje.

Većina izdavača i dalje mudro šuti i izbjegava donošenje konačnih pravila o koautorstvu. „Nikada mi se nije desilo da mi autor prizna kako je koristio vještačku inteligenciju“, kaže Judith Feher-Gurewich, osnivačica američke izdavačke kuće Other Press. „Kada bi se radilo o nekom eksperimentalnom pokušaju stvaranja potpuno novog stila, možda bih i razmislila. Iskreno, ne znam kako bih reagovala.“ Ipak, dodaje: „Ja objavljujem unikatne glasove. Sigurna sam da je moji autori nikada ne bi koristili AI. To bi ih samo duboko zbunilo i omelo u praćenju sopstvene misli.“

Na kraju, kako primjećuje Marche: „Ako se vještačka inteligencija koristi na fascinantan i moćan način, i djelo će biti fascinantno i moćno. Ako se koristi na dosadan, otrcan i lijen način, i rezultat će biti dosadan, otrcan, lijen i korumpiran.“

IZVOR: El Pais