„Mi protiv svijeta. Mi sami na svijetu.“ To je narativ koji savršeno odgovara našoj vladi, iako stvarnost uopće ne mora biti takva

Najnoviji rat s Iranom stvorio je nove geopolitičke prilike, baš kao što to ratovi uvijek i čine. Danas je potpuno jasno da se regionalna sigurnost mora temeljito reorganizovati. Bezbrojne političke analize i izvještaji sugerišu da prvenstveno zaljevske države ubrzano traže novu sigurnosnu arhitekturu. Ove sedmice pred nama predstavljaju ogromnu šansu, gotovo jedinstven historijski trenutak koji se rijetko ukazuje. Odjednom smo se svi našli na istoj strani, suočeni s iranskim raketama i bespilotnim letjelicama. Uprkos svim tradicionalnim neprijateljstvima u regiji, Izrael je u ovome mogao postati partner. No, Izrael pod vodstvom Benjamina Netanyahua, po svemu sudeći, to uopće ne želi. Čini se da u ovom trenutku doslovno prespavamo historijsku priliku.

S druge strane, ko definitivno ne spava? Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. Bez potrebe da uopće sjednu u avion, oni su pokrenuli energičnu diplomatsku ofanzivu, takozvanu tursku šatl-diplomatiju, s primarnim ciljem da se nametnu kao ključni mirotvorci u regiji. Obojica su sedmicama na stalno otvorenim telefonskim linijama i neprekidno organizuju sastanke s liderima s obje strane političkog spektra, kako tokom samog konflikta, tako i nakon njega. Turska itekako ima vlastita neprijateljstva i ogroman teret lošeg imidža koji mora prevazići u arapskom svijetu. No, za razliku od Izraela, Ankara aktivno, pa čak i hiperaktivno, pokušava prigrabiti trenutni geopolitički prostor.

Ankara je s godinama izgradila izuzetno sofisticiranu mrežu diplomatskih foruma i kanala komunikacije. Izvrstan primjer je Diplomatski forum u Antaliji, održan u aprilu pod vrlo indikativnim sloganom „Oblikovanje sutrašnjice, upravljanje neizvjesnostima“, koji je okupio predstavnike iz više od 150 država. Ankara danas ima direktne linije sa svim ključnim globalnim akterima: od Washingtona do Pekinga, i od Moskve do Teherana pri čemu je jedini potpuno izolovani autsajder, očekivano, Izrael.

Uprkos povremenim neoosmanskim izljevima u retorici, Turska je punopravna članica NATO-a koja istovremeno uživa poseban status i uticaj kod važnih regionalnih igrača poput Katara i Sirije. I ona trenutno razgovara sa svima. Čak i ako je ova turska diplomatska pomama u velikoj mjeri stvar političke projekcije i ako joj u ovom sekundu nedostaju opipljivi rezultati, jedna poruka se šalje više nego jasno: Turska je spremna, dostupna i ima šta ponuditi partnerima na Bliskom istoku.

Postoji jedna politička slika koja je nekada važila za klasičan klišej, ali je u njoj bilo mnogo istine, a koja ujedno pruža i ključni kontekst za oštre istupe Donalda Trumpa prema američkim partnerima iz NATO-a. To je slika u kojoj Amerikanci silom sruše neki režim, nakon čega evropske, a posebno njemačke privredne delegacije odmah ulete u taj prostor i osiguraju basnoslovne, visokoprofitabilne ugovore. Ispadalo je da su Amerikanci platili cijenu, krvarili i podnijeli žrtvu za otvaranje tržišta koje bi potom drugi besramno iskoristili. Danas se čini da Turci na Bliskom istoku prepisuju upravo taj „njemački recept“.

Ova paralela ide mnogo dublje od same diplomatije: Njemačka historijski posjeduje moćnu vojnu industriju, koja je u posljednje vrijeme prošla kroz proces velike revitalizacije. Turska je, s druge strane, u protekle dvije decenije razvila sopstvenu, tehnološki vrhunsku namjensku industriju koja bilježi nezapamćen procvat. Istini za volju, i Izrael posjeduje odbrambenu tehnologiju svjetske klase koja bi mogla poslužiti za dugoročno osiguravanje cijele regije. Ali i na tom polju nas Turska agresivno i ubrzano prestiže.

Pogledajmo samo sajam naoružanja SAHA, održan u Istanbulu proteklog aprila, na kojem su potpisani ugovori u vrijednosti od gotovo osam milijardi dolara. Mediji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ponosno su izvijestili da su njihove kompanije tamo imale preko 400 bilateralnih sastanaka s međunarodnim odbrambenim koncernima među kojima su većinu činili upravo turski partneri, dok su firme povezane s Izraelom (koji zvanično nije ni učestvovao) bile potpuno odsutne.

Ovdje nije riječ o pukom akademskom upoređivanju dviju država: u trenutnim okolnostima, uzimajući u obzir sve turske aktivnosti i resurse, Ankara se pozicionira kao igrač od kritične, strateške važnosti na novom Bliskom istoku. Ako se ubrzo ne probudimo, nova regionalna arhitektura bit će uspostavljena bez nas, arhitektura koju je Turska sama osmislila i u kojoj je sebe postavila u sam centar moći. Za Izrael je to, u najmanju ruku, izuzetno opasan scenario. Turska je dugogodišnji, deklarisani zaštitnik Hamasa i održava bliske odnose s Iranom. Daleko od toga da je Turska „novi Iran“ ili idući egzistencijalni neprijatelj Izraela, kako to dramatično tvrde pojedini alarmantni analitičari. Najnoviji rat s Iranom stvorio je prilike. Turska, za razliku od Izraela, aktivno pokušava iskoristiti trenutni prostor. Međutim, savezi koje Ankara u ovom trenutku ubrzano sklapa ne samo da neće biti otvoreni za Izrael već će nas u budućnosti ostaviti potpuno ogoljenim pred novim sigurnosnim prijetnjama.

Netanyahu i Erdogan zapravo dijele nevjerovatan broj zajedničkih osobina, daleko više nego što bi ijedan od njih ikada bio spreman javno priznati. Jasne paralele vidljive su u njihovim taktikama i strategijama: od sistematskih pritisaka na pravosuđe i medije, pa sve do ciničnog instrumentalizovanja sukoba za unutrašnjepolitičke potrebe. Erdogan je svojevremeno svjesno žrtvovao historijsku šansu za pacifikaciju i trajno rješavanje eksplozivnog kurdskog pitanja u turskoj politici, i to isključivo kako bi učvrstio sopstvenu autokratsku vlast. Ipak, kada zakoračimo na teren regionalne diplomatije, njihovi putevi se drastično razilaze. Nakon što je njegova vanjska politika doživjela krah poslije Arapskog proljeća, Erdogan se u posljednjoj deceniji fanatično fokusirao na mukotrpnu obnovu pokidanih veza i agresivno širenje turske meke moći.

Nasuprot njemu, Netanyahu je stvorio situaciju i otvorio prostor na Bliskom istoku koji je mogao i morao iskoristiti za dramatično popravljanje međunarodne pozicije Izraela i osiguranje njegove dugoročne bezbjednosti. Negdje u tom geopolitičkom haosu čak je postojao i opipljiv put prema trajnom miru. Umjesto toga, on našu sve dublju međunarodnu izolaciju glorifikuje i javnosti prodaje pod egidom Sparte – nazivajući nas čak i „Super Spartom“. Ali historijska Sparta nikada nije stajala potpuno sama. Od takve (Netanyahuove) vizije Sparte danas nemamo apsolutno ništa naučiti. S druge strane, koliko god to zvučalo paradoksalno, od Ankare imamo naučiti itekako mnogo. Ponajviše zato što je i sama Turska morala proći kroz duge periode teške regionalne izolacije prije nego što je shvatila kako da se vrati u igru.

Naša trenutna izolacija nije nametnuta sudbina, već svjestan politički izbor. Odluka da se ignoriše ovaj historijski trenutak i tvrdoglavo odbijanje da pokrenemo sopstvenu, intenzivnu izraelsku šatl-diplomatiju predstavlja politički izbor ove vlade. Da je stvarna sigurnost države i njenih građana doista prva i jedina stvar na umu Netanyahua i njegovih saradnika, ovaj historijski trenutak na Bliskom istoku odvijao bi se po potpuno drugačijem scenariju.

Prof. dr. Stefan Ihrig je voditelj Centra za njemačke i evropske studije na Univerzitetu u Haifi i stručnjak za tursku i evropsku historiju. Njegova biografija Erdogana upravo je objavljena u Grčkoj, dok izdanje na engleskom jeziku izlazi 2027. godine u izdavačkoj kući Polity; ovaj je komentar napisao za Haaretz