Novoizgrađeni mesdžid na otoku Krku kruna je višedecenijskog, često mukotrpnog puta koji su Bošnjaci prešli od građevinskih skela, preko ličkih rovova, do ravnopravnih građana i uvaženih susjeda. Lociran na prostoru prepoznatljivom po svom specifičnom, kulturološki autonomnom ambijentu, ovaj vjerski objekat ne predstavlja izolovanu enklavu, već most. On svjedoči o tome da se bošnjački identitet na Kvarneru ne održava u izolaciji, već u stalnom, otvorenom dijalogu sa sredinom koja ga je prihvatila, i kojoj su Bošnjaci, kroz rad, borbu i kulturu, dali svoj trajni pečat

Otvaranje prostorija džemata Krk i prvog mesdžida na jednom hrvatskom otoku predstavlja historijsku prekretnicu za muslimansku zajednicu na sjevernom Jadranu. Ovaj sakralni i društveni prostor, namijenjen vjernicima Krka i susjednih otoka, nije samo mjesto obavljanja ibadeta i zajedničkih aktivnosti. On je materijalni dokaz višedecenijskog prisustva, integracije i opstanka bošnjačkog naroda na Kvarneru. Povod je to za dublje preispitivanje historijskog luka koji obuhvata više od šezdeset godina, od prvih ekonomskih migracija u socijalističkoj Jugoslaviji, preko aktivnog i dobrovoljnog učešća u odbrani Republike Hrvatske, do složenih poslijeratnih procesa identitetskog i društvenog pozicioniranja.

Priča o Bošnjacima na Krku i u širem kvarnersko-istarskom bazenu demantuje površne stereotipe o privremenom radu i nudi uvid u formiranje autohtone, stabilne i uvažene zajednice koja je, uprkos sistemskim i političkim izazovima devedesetih godina, postala integralni dio regionalnog tkiva.

Doseljavanje muslimanskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine na otok Krk započelo je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Unutar tadašnjeg jugoslavenskog državnog i ekonomskog okvira, ove migracije nisu bile administrativno ograničene, a kretale su se primarno iz ekonomski nerazvijenih i demografski zasićenih dijelova Bosne i Hercegovine prema propulzivnim industrijskim i građevinskim središtima Hrvatske. Dok su u unutrašnjosti, poput Gunje i Korduna, migracije imale agrarni karakter uslijed agrarne prenaseljenosti i specifičnih porodičnih struktura sa velikim brojem djece, na području Istre i Kvarnera radilo se o klasičnim radnim migracijama.

Sjeverni Jadran je u tom periodu doživljavao snažan privredni zamah. Muslimani iz Bosne zapošljavali su se u rudnicima na labinskom području, u pulskom brodogradilištu Uljanik, riječkom brodogradilištu 3. maj, te u građevinskim firmama u Buzetu. Na samom otoku Krku, fokus zapošljavanja bio je vezan za kapitalne infrastrukturne i industrijske projekte kakvi su bili izgradnja Krčkog (tada Titovog) mosta, pogone Jadranskog naftovoda (JANAF) u Omišlju, petrohemijsko postrojenje DINA te lokalne građevinske kompanije, među kojima se isticalo preduzeće Mikić u Malinskoj.

Statistički podaci zorno ilustruju ovaj demografski skok. Godine 1948. na čitavom području Kvarnera registrovano je svega 16 „neopredijeljenih muslimana“. Do 1971. godine taj broj raste na 1.678, dekadu kasnije na 3.157, da bi 1991. godine dosegao 6.766 osoba. Prema relevantnim istraživanjima tog vremena, skoro trećina ukupnog broja Muslimana u Hrvatskoj živjela je na riječkom i istarskom području. Na samom otoku Krku, popis iz 1971. godine bilježi tek 7 Muslimana, dok 1991. godine taj broj raste na 272, što je činilo 1,66% ukupnog stanovništva tadašnje općine Krk. Najveća koncentracija bila je u Omišlju (61 osoba) te u naselju Polje u Dobrinjštini.

Dolazak na otok rijetko je bio individualan čin u punom smislu riječi. Prvi radnici dolazili su u manjim grupama, a stabilizacijom zaposlenja pokretan je mehanizam lančane migracije zasnovan na rodbinskim i zavičajnim vezama. Svjedočanstva aktera tog vremena potvrđuju da je motivacija bila isključivo ekonomska. Zarade na ostrvu bile su višestruko veće od rudarskih ili zemljoradničkih plata u Bosni, što je omogućavalo izdržavanje porodica u zavičaju.

Međutim, proces uklapanja u novu sredinu pratile su izražene kulturološke i socijalne barijere. Sukob otočkog mentaliteta i tradicije bosanskih muslimana uslovio je da se prva generacija doseljenika teže asimilira. Jezičke barijere, nerazumijevanje lokalne čakavštine, i inicijalna distanca domicilnog stanovništva rezultirali su time da su se doseljenici u početku držali zatvoreno, unutar vlastitih krugova. Autentičan suživot, prema iskazima samih aktera, započinje tek sredinom sedamdesetih godina, kada zajednica postaje brojnički izraženija.

Zanimljivu komparaciju pruža primjer Buzeta, gdje su se radnici (uglavnom iz sela Kosove kod Maglaja, te manjim dijelom iz Cazinske i Bosanske krajine) naselili u prazne stanove Starog grada, nakon što se lokalno stanovništvo iselilo u novogradnju u podnožju. Tamošnja multietnička i otvorena sredina omogućila je bržu integraciju, dok je na Krku proces tekao sporije, ali bez otvorenih sukoba ili sistemske diskriminacije. Eventualni incidenti, poput onog kada su radnici s kopna izazvali nerede na lokalnoj fešti u Omišlju, generisali su privremene generalizacije i predrasude prema „Bosancima“ kao homogenoj grupi, bez obzira na njihovu stvarnu nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Demokratske promjene i raspad Jugoslavije početkom devedesetih godina radikalno su transformirali društveno-politički položaj muslimanske zajednice u Hrvatskoj. U prvoj fazi državnog osamostaljenja, službeni Zagreb je pokazivao političku sklonost prema Muslimanima, posmatrajući ih kao saveznike u kontekstu geopolitičkih previranja. S izbijanjem ratnih sukoba, Bošnjaci s otoka Krka pokazali su izuzetno visok stepen lojalnosti državi u kojoj su živjeli i radili.

Većina vojno sposobnih muškaraca dobrovoljno se priključila jedinicama Hrvatske vojske. Na ličkom bojištu, u sastavu legendarne 116. i 111. brigade HV-a, među borcima s Kvarnera i Krka nalazio se značajan broj muslimana. Motivisani sviješću da odbrana strateških tačaka poput Vratnika direktno utiče na bezbjednost njihovih domova na otoku, ovi ljudi su prošli najteže linije fronta (Drenov Klanac, Otočac, Prokike, Brinje). Zapisi iz tog perioda bilježe primjere vojnih formacija na otočačkom području u kojima su veliku većinu dobrovoljaca činili upravo muslimani s riječkog i kvarnerskog područja.

Paralelno s vojnim angažmanom, na otoku se razvijao snažan humanitarni rad. Osnivanjem Merhameta u Omišlju 1992. godine, pod vodstvom Ferida Muharemija, organizovano je zbrinjavanje i pomoć za preko dvije hiljade izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost.

Odnos zvanične hrvatske politike prema muslimanskoj manjini dramatično se pogoršao u ljeto 1992. godine, sa zaoštravanjem, a potom i otvorenim izbijanjem hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosni i Hercegovini tokom 1993. godine. Dok se u velikim urbanim centrima poput Zagreba i Rijeke taj pritisak manifestovao kroz telefonske prijetnje, otpuštanja s posla i medijsku stigmatizaciju, u manjim otočkim i istarskim sredinama eskalacija je izbjegnuta, ali su nastupili ozbiljni administrativni problemi.

Glavni instrument administrativne redukcije bio je proces stjecanja hrvatskog državljanstva (domovnica). Zakonski okvir je nalagao dokazivanje neprekidnog boravka u trajanju od minimalno pet godina na području bivše SR Hrvatske. Budući da je značajan broj radnika tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, iz neupućenosti ili privatnih razloga, zadržao formalno prebivalište u Bosni i Hercegovini iako su stvarno živjeli i plaćali poreze u Hrvatskoj, devedesetih su se našli u statusu stranaca.

Bez domovnice, ovi ljudi su izgubili pravo na rad, zdravstvenu zaštitu i učešće u procesu privatizacije preduzeća koja su sami gradili. Mnogi su bili prisiljeni pravnu bitku voditi putem sudskih tužbi protiv države, dok su pojedinci, uslijed nemogućnosti rješavanja statusnih pitanja, trajno napustili Hrvatsku. Čak i oni koji su bili angažirani u odbrambenim jedinicama, poput primjera iz Buzeta, na izdavanje domovnica čekali su godinama, suočeni s paradoksom da odlaze na ratište bez riješenog građanskog statusa.

Jedan od ključnih unutrašnjih izazova sa kojima se zajednica suočila nakon 1995. godine bio je proces nacionalnog samoosvješćivanja i tranzicije iz religijsko-nacionalne odrednice „Musliman“ u nacionalnu odrednicu „Bošnjak“, definiranu na Bošnjačkom saboru u Sarajevu 1993. godine. Ova podijeljenost i nerazumijevanje pojmova nacije, državljanstva i vjeroispovijesti trajali su godinama, što se reflektovalo na popisima stanovništva sve do 2011. godine.

Aktivisti u lokalnim sredinama ulagali su znatne napore kako bi objasnili stanovništvu važnost ove promjene za ostvarivanje manjinskih prava. Proces je nailazio na otpore i unutar same zajednice, ali i na nerazumijevanje rodbine u Bosni i Hercegovini, gdje su i dalje bili prisutni anahroni stavovi o izjednačavanju bosanskog identiteta isključivo sa geografskim ili religijskim pojmovima. Unatoč tome, upornim radom kroz institucije, status je sukcesivno uređen. Važan historijski presedan napravio je Grad Rijeka, koji je prvi dozvolio da se u ličnim dokumentima zvanično upisuje nacionalnost — Bošnjak.

Vjerski i kulturni život Bošnjaka na otoku Krku dugo je bio prepušten individualnoj inicijativi i posjetama Islamskom centru u Rijeci, čija je izgradnja također decenijama opstruisana od strane dijela lokalnih administrativnih struktura prije konačnog otvaranja 2011. godine. Ozbiljnije njegovanje vjerskih osjećaja na samom otoku započinje krajem prve decenije 21. vijeka, kada su obezbijeđene prve zajedničke prostorije u Njivicama, čime su stvoreni preduslovi za formiranje funkcionalnog džemata pod ingerencijom Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Na polju kulturne i političke organizovanosti, prekretnicu je predstavljalo osnivanje Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Općine Omišalj 2004. godine. Iako se ovo tijelo ugasilo 2009. godine uslijed zakonskih izmjena i nedovoljnog broja formalno izjašnjenih Bošnjaka na tom mikro-području, kontinuitet rada nastavljen je kroz krovnu Bošnjačku nacionalnu zajednicu za otok Krk.

Danas, kroz manifestacije poput Dana bošnjačke kulture, zajednica aktivno prezentuje svoj identitet, tradiciju i historijsko naslijeđe domicilnom stanovništvu. Cilj ovih aktivnosti, kako ističu lokalni predstavnici, jeste emancipacija zajednice i razbijanje preostalih predrasuda, pokazujući da Bošnjaci na otoku nisu marginalna socio-ekonomska skupina, već kulturno svjesna, integrisana i autohtona komponenta kvarnerskog društva.