„Baština, a time i arheologija od svog postanka ima značajnu političku manifestaciju. U ratovima se ona manifestirala uništavanjem. Na jednom kongresu u Crnoj Gori bile su kolege iz Makedonije koji su govorili o uništavanju džamija, crkava, zatim su Crnogorci govorili isto o uništavanju džamija u Crnoj Gori. Ja sam imao nekako posljednju riječ i stekao sam utisak da je baština u ratovima u poziciji najdraže, najomiljenije igračke protivnika, u ratovima kao djeca pokušavamo uništiti najomiljeniju igračku onog drugog, a to su uglavnom vjerski objekti, tragovi prošlosti, ono na čemu se gradi identitet, a nema identiteta bez prošlosti. Baština je uvijek bila jedna od ključnih žrtava ratova pored živog čovjeka. I danas se uništava, ali administrativno, nemogućnošću zaštite, da vas prebacuju s jedne na drugu adresu, ja to ne smatram slučajnim, to je jedan organiziran sistem u kojem i mi sami nekada učestvujemo, sistematskog brisanja baštine ne jednog naroda nego svih naroda.“

Prof. dr. Adnan Kaljanac, arheolog koji predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nedavno je izdao monografiju o bosanskohercegovačkom arheologu Vejsilu Ćurčiću, pod naslovom “Mene domaćeg sina”, čovjeku koji se arheologijom bavio u “zlatno doba” bosanskohercegovačke arheologije, u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Kaljanac je u svoju monografiju uvrstio do sada nepoznate dokumente iz ostavštine Vejsila Ćurčića koji su čuvani u krugu njegove porodice, između ostalog memoare i fotografije koji do sada nikada nisu objavljivani. Profesor Kaljanac poznat je u stručnim krugovima kao neko ko arheologiju ne uzima zdravo za gotovo nego konstantno propituje stečena znanja i interpretacije arheoloških dokaza, i ove dvije teme dovoljan su povod za razgovor s profesorom Kaljancem.

BOSNA: Šta Vas fascinira kod Vejsila Ćurčića?

KALJANAC: Puno toga. Prvo što me fasciniralo jeste to što mi nismo znali da je on prvi Sarajlija, prvi Bosanac i Hercegovac u historiji koji je studirao arheologiju i historiju umjetnosti u Beču i stekao zvanje arheologa. Mi konstantno govorimo o baštini i upotrebi baštine, a ne znamo ko je prvi među nama stekao to zvanje, on je to dobio 1905. godine. U tome je još fascinantno da u našem mentalitetu posebno, bošnjačkom dijelu, studiranje arheologije tada nije baš bilo popularno.

BOSNA: Iako je arheologija bila jedno od najpopularnijih zanimanja tog vremena.

KALJANAC: Jeste, drugi su se, čak i Bošnjaci, bavili arheologijom amaterski, ali Vejsil je prvi koji je otišao iz Bosne i Hercegovine studirati arheologiju. Mi to nismo znali. Znali smo da je školovani arheolog, ali taj detalj da je prvi ikada, to nam je bilo nepoznato. U to vrijeme arheolozi u Bosnu i Hercegovinu dolaze iz drugih zemalja, Ćiro Truhelka, iako nije arheolog, dolazi iz Hrvatske.

BOSNA: Je li Vejsil u javnosti bio do sada zaboravljen?

KALJANAC: Ne da je bio zaboravljen, Vejsil Ćurčić je u potpunosti čak i iz naše literature izostavljen, ja kao student nisam mogao čuti ništa o njemu, ponegdje ste mogli pročitati da se spominje da je učestvovao na nekim istraživanjima i to onako sekundarno, neki peti izvor navede, a ustvari je sam vodio većinu tih istraživanja, ali naravno on je bio “domaći sin”, domaći arheolog u jednoj kolonijalnoj državi koja nije preferirala da tako kažem “domoroce”, oni bi trebali da plešu oko vatre, a ne da se bave naukom. On je zaista ostao nepoznat čitav jedan vijek.

BOSNA: Sada kada imamo i monografiju, spomen-sobu sobu u Muzeju Sarajeva, kako bismo opisali njegov doprinos arheologiji i historiji Bosne i Hercegovine?

KALJANAC: Vejsil Ćurčić je u arheologiju, bosanskohercegovačku arheologiju 1894. godine počeo uvoditi fotografiju. Fotografija je danas u arheologiji neizostavan dio dokumentiranja arheoloških istraživanja, ona je obavezna. On je bio prvi koji je još 1925. godine započeo jedan 15-godišnji projekat zračnih snimanja Bosne i Hercegovine – nekropola stećaka, prahistorijskih gradina i ja nisam uspio pronaći u Evropi tog vremena ekvivalent zračne fotografije u arheologiji koji je trajao 15 godina. Uglavnom postoji nakon Prvog svjetskog rata, razvija se zračna fotografija i svi to rade jednokratno, a on to radi kontinuirano i fascinantan je dio da je uspio jedan Vejsil Ćurčić dobiti avion, pilota, više aviona jer 15 godina je polijetao iz Mostara i Sarajeva za arheološka istraživanja. Nevjerojatno je da je neko sve te troškove snosio, a on je u to vrijeme bio penzioner, iako je i dalje ostao aktivan do 1951. godine, šezdeset godina je ukupno radio u svojoj struci čime se malo ko može da pohvali. I da ne govorimo o tome da je on vodio iskopavanja u Donjoj Dolini i iskopao ove monoksile kojima se mi danas možemo ponositi u Zemaljskom muzeju, učestvovao je na glasinačkim istraživanjima, Butmiru, gotovo svim lokalitetima.

BOSNA: Mislite li da je u tom “tehnološkom kontekstu” još nevjerovatnije da je 1914. godine je započeo video snimanje Bosne i Hercegovine?

KALJANAC: Vejsil je s jednom francuskom kompanijom, koja se tada bavila snimanjima, napravio prve video snimke naših kulturno-historijskih spomenika. Ima jedan rukopis u memoarima pod naslovom filmovanje Bosne i Hercegovine u kojem on opisuje ta putovanja i snimanja. Snimali su video baštine Bosne i Hercegovine i putovali su od Sarajeva, preko Višegrada, Foče, Goražda, Hercegovine, Bihaća, do Banje Luke. Nakon nekoliko mjeseci putovanja završili su u Bihaću i trebali su otići do Zagreba i tamo se rastati. Tamo je, u Zagrebu, Vejsil sreo jednog kolegu koji je bio urednik “Srpske riječi” i koji je izletio iz jednog dvorišta u Zagrebu, pozdravio i pitao jesi li čuo vijesti – prestolonasljednik i supruga ubijeni su u Sarajevu. Vejsil je brzo raspustio ekipu i vratio se u Sarajevo, čak opisuje kako je do Sarajeva morao prolaziti kroz barikade. Taj film je kompanija odnijela i do kraja Prvog svjetskog rata nije znao šta je s tim i kako sam kaže, “nisam ni pomišljao na to, trebalo je preživjeti rat”. Nakon rata je otišao u Beč i uspio je pronaći predstavništvo te kompanije i uspio je kod njih pronaći isječke tih filmova koje je otkupio i donio u Bosnu i Hercegovinu i predao ministarstvu. Ne znamo kojem ministarstvu. Ali on sam kaže “ne znam ni sam šta je bilo sa tim snimcima, nisam ih uspio ni pogledati”. Definitivno bio je inovator koji je fotografiju i video doživljavao kada to drugi u to vrijeme nisu. Evo i zračne fotografije koje sam spomenuo u arheologiji, dovoljno je da spomenem da Slovenija zračnu fotografiju uvodi 1960-ih godina, pola vijeka poslije Vejsila, a video da ne govorimo. Snimali su scene lova, narodna kola, spomenike, prirodu, sve moguće su snimali, pravili čak i turnire, borbe bikova itd.

BOSNA: Jeste li naišli na bilo kakav trag, gdje bi danas mogli biti ti filmovi?

KALJANAC: Nismo uspjeli, jednostavno, izgleda da su završili u nekoj privatnoj kolekciji, ili su možda nekim drugim putem pod nekim drugim imenom i godinom došli u kinoteku ili negdje drugo. Vejsil je i poslije Drugog svjetskog rata tragao za tim filmovima ali nije uspio da ih pronađe. Možda čak nisu u Bosni i Hercegovini.

BOSNA: Ranije ste pisali, a i sada ste spomenuli kolonijalnu arheologiju, kakvo je stanje u našoj arheologiji danas, može li se sve uzeti zdravo za gotovo ili se ovo znanje koje imamo treba preispitati?

KALJANAC: To je jedna od ključnih tema koja mene zanima. Arheologija kao i sve nauke producira određeno znanje, ali ako imamo loše ulazne podatke ili parcijalne onda, kao i u svakoj drugoj nauci, imamo loše izlazne podatke. Izlazni podaci su onda loše znanje. Produkcija arheološkog znanja je uglavnom zbog tog kolonijalnog pristupa, i to je kod nas u tradiciji arheologije postalo normalno, prepuna je lažnih podataka, lažnih informacija i da ne govorimo koliko pogrešnih informacija. Moramo istražiti taj problem, moramo uvidjeti greške, čak i iz ovog kolonijalnog perioda. Ja to jasno kažem – imam u septembru jedan skup na Bečkoj akademiji nauka i umjetnosti i upravo idem sa terminom “kolonijalna arheologija” o njihovoj arheologiji u BiH. Sasvim jasno je Austro-Ugarska imala određene pretenzije u Bosni i Hercegovini koje je pokušala i na određeni kulturološki način manifestirati. Akteri su se promijenili, ali mi i danas ustvari živimo austrougarsku ideju, oni su ti koji su uveli dva pisma, tri naroda, to je njihova zamisao kako Bosna treba izgledati, oni su u naziv države dodali i ovo Hercegovina. Danas nismo puno bolji, ako sami odbijamo da uvidimo greške iz prošlosti, koje nisu naša greška, kako ćemo se tek onda suočiti sa problemom neokolonijalne arheologije o kojoj strani autori masovno pišu. Evo, neokolonijalna arheologija je omotana plaštom projekata i saradnje gdje mi dolazimo da vas primitivne ljude naučimo kako se kopa, pali vatra. Ali mi smo to znali prije, ne trebaju nas učiti, dokaz su vrsni arheolozi Mihovil Mandić, Vladislav Skarić, ali kriza, trenutna situacija kakva jeste, nedostatak novca… Vi danas za 1000 maraka možete da kupite nekoga ovdje koji će biti, da otvoreno kažem, agent tim stranim istraživačima koji tamo dobiju neka sredstva da istražuju po Bosni i Hercegovini.

BOSNA: S unaprijed projiciranim rezultatima…

KALJANAC: Oni imaju svoje interpretacije. Nedavno sam razgovarao sa kolegicom iz Zavoda za zaštitu spomenika Republike srpske, oni imaju isti problem, kažu ne odgovaraju čak ni interpretacije, to je daleko od onoga što su naši autori pisali. To je nešto što se zove neokolonijalna arheologija. Bosna i Hercegovina je tradicionalno bila arheološki “eldorado” u koji već stotinu godina dolaze razni avanturisti da steknu slavu i možda bogatstvo.

BOSNA: Koliko je onda domaćeg kulturno-historijskog blaga otišlo iz Bosne sa takvim avanturistima, može li se i pretpostaviti?

KALJANAC: Pa, evo, ovako, daću vam primjer u brojevima. Nakon Prvog svjetskog rata, ja sam pratio interna dešavanja nakon Prvog svjetskog rata unutar Zemaljskog muzeja, samo iz prahistorijske zbirke inventarni brojevi su pali za 17.400 artefakata, znači samo iz jedne zbirke. To je jedino mogla pokupiti vojska, a Austro-Ugarska je dobro poznata po tome. Tako da mi ne možemo percipirati koliko je toga nestalo i koliko danas nestaje. I ono što je važnije sam predmet, možda i možemo bez njega, ali radovi koji se objavljuju u inostranstvu bez ikakvog upliva naših institucija ili nekog marginalnog upliva pojedinaca koji su spremni reći da je to u redu samo da bi njihovo ime stajalo u tom radu jer vjerojatno nemaju kompjuter da otkucaju svoj rad su daleko upitniji po pitanju znanja i koliko mi ne znamo u stvari. Dobar primjer je Okolište kod Visokog, nacionalni spomenik, neolitski lokalitet koji su 2010. – 2012. istraživali Nijemci i objavili su dva toma knjige o tom lokalitetu, bili su magistarski radovi branjeni na tu temu, bilo je doktorata, objavljeno je sve na njemačkom što naravno nije jezik koji naš narod, naša javnost znaju čitati, i drugo, izdanje te knjige čak nije dobio ni Zavičajni muzej Visoko koji je bio partner u tim istraživanjima, čak nisu ni znali da je knjiga objavljena. Ja sam imao priliku sa mojim asistentom Jasenkom Hadžihasanovićem raditi istraživanje u Visokom i rekli smo im: “Pa imate monografiju o Okolištu.” Pogledali su nas i rekli: “Koju monografiju?” Nijemci se nisu udostojili ni da pošalju knjigu. To dovoljno govori. Sve je u redu i projekti i saradnja, ali tu moraju arheolozi biti ravnopravni, ili čak i više, mi moramo pokazati kičmu. Republika srpska je napravila zakon i radi na tome da napravi još bolji koji adekvatno štiti prostor tog entiteta od inostranih istraživanja. Federacija je u jednom haotičnom stanju gdje svaki kanton svira svoju muziku i tako i pleše.

BOSNA: Imamo li mi onda pravu predstavu o našoj prošlosti ako imamo tako haotičan skup znanja?

KALJANAC: Nemamo. Mislim da nemamo. Kao primjer ću istaknuti primjer o Ćiri Truhelki koji sam kao prahistoričar zapazio. Ima jedna sveta knjiga arheologije, „Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine“, iz 1988. jedno fascinantno izdanje Zemaljskog muzeja. U tom leksikonu piše da je jedan od naših kneževskih tumula iz prahistorijskog doba „usamljeni tumul“ odvojen od ostatka nekropole. Ja sam došao do dnevnika Ćire Truhelke koji je iskopavao tumul i otkrio sam tamo nacrtano i obilježeno 11 tumula. Onda dolazimo do pitanja, da li je kaciga koja je pronađena u tom tumulu, da li je pojas koji je tu tu pronađen pripadao tom knezu, da li su nalazi bilu u tri tumula ili u pet, da li su to bile tri osobe koje su imale po jedan predmet ili smo u Bosni i Hercegovini imali nekog kneza u prahistorijsko doba koji je imao sve te predmete. Ne znam. Možda ga nismo imali. Nemamo pouzdan podatak da li je materijal iz jednog groba pripadao jednom čovjeku, kojeg bismo na osnovu toga mogli identificirati knezom, kako onda dalje da rekonstruiramo prošlost kada ne znamo gdje se ti grobovi koje su iskopavali nalaze, ne znamo jesu li nalazi iz pet, petnaest ili jednog groba. To je jako tegobno za nas, ili ćemo jednostavno prihvatiti da ponavljamo stare narative.

BOSNA: Je li nam onda veći posao revidirati postojeće znanje, razdvojiti pogrešno i ispravno ili nastaviti na terenu istraživati?

KALJANAC: Odgovoriću vam sa dva citata. Prvi je vizionara Vejsila Ćurčića. On je tokom perioda Kraljevine Jugoslavije napisao: “Volio bih kada bi Zemaljski muzej prestao sa istraživanjima i prvo sredio i uredio sve ono što imamo, da znamo šta imamo i kako stojimo s tim pa tek onda s takvim podacima nastavi dalje istraživanje.” Drugo, nekada, čini mi se 2000. godine, učestvovao sam na jednom kongresu arheologa u Brusa bezistanu iz čitave BiH, tom prilikom sam rekao i mnogi su me gledali poprijeko, da treba u Kantonu Sarajevo, jer je bila riječ o Kantonu Sarajevo, pod hitno obustaviti sva istraživanja. Prvo treba utvrditi stanje onoga što smo imali, stanje šta je preživjelo rat i sve ratove, ima spomenika koji su uništeni devedesetih, mi još nismo evidentirali da su uništeni i tek kada utvrdimo to stanje, trebamo utvrditi kako ih zaštititi i investirati u njih pa tek onda reći: “Ok, sada možemo nastaviti sa novim istraživanjima.” Jer akumulacija arheološkog materijala koji arheolozi iskopavaju samo zahtijeva dodatna sredstva za depoe, konzervaciju, restauraciju, a ni ovo što imamo nismo izložili, što je apsurdno. Samo se hrčak ponaša tako. I vjeverica.

BOSNA: Koliko su našoj arheologiji i historiji općenito naštetili ratovi, promjene političkih sistema, jer arheologija je svima služila za ostvarivanje nekih vlastitih ciljeva?

KALJANAC: Baština, a time i arheologija od svog postanka ima značajnu političku manifestaciju. U ratovima se ona manifestirala uništavanjem. Na jednom kongresu u Crnoj Gori bile su kolege iz Makedonije koji su govorili o uništavanju džamija, crkava, zatim su Crnogorci govorili isto o uništavanju džamija u Crnoj Gori. Ja sam imao nekako posljednju riječ i stekao sam utisak da je baština u ratovima u poziciji najdraže, najomiljenije igračke protivnika, u ratovima kao djeca pokušavamo uništiti najomiljeniju igračku onog drugog, a to su uglavnom vjerski objekti, tragovi prošlosti, ono na čemu se gradi identitet, a nema identiteta bez prošlosti. Baština je uvijek bila jedna od ključnih žrtava ratova pored živog čovjeka. I danas se uništava, ali administrativno, nemogućnošću zaštite, da vas prebacuju s jedne na drugu adresu, ja to ne smatram slučajnim, to je jedan organiziran sistem u kojem i mi sami nekada učestvujemo, sistematskog brisanja baštine ne jednog naroda nego svih naroda.

BOSNA: Je li onda konfuzije oko kolektivnog identiteta proizlaze iz našeg (ne)znanja o prošlosti, o baštini, historiji?

KALJANAC: Austro-Ugarska je dolaskom ovdje posijala sjeme podjele, prije toga ja barem nisam uspio pronaći neki veliki rat između naroda ovdje kao što smo ih imali kasnije. Uz to oni su posijali jedno metodološko sjeme kako raditi i pisati o baštini. Ta ideja potiče iz Vatikana kada je Kurija osnovala školu za svećenike tamo koji su onda trebali da pripremaju narod za otpor protiv osmanske vlasti kada dođe vrijeme za to. Vremenom je ta škola propala u 19. vijeku i prešla pod upravu austrijskog cara i oni su došli kao savjetnici. I tada ustvari na dvoru počinju puhati ilirski vjetrovi. Npr. u grbu R. Hrvatske imamo simbol Ilirije, to je povezivanje identiteta sa Ilirima, onim što je bilo prije Slavena. Sva ta znanja koja su producirana, a nismo ih mi producirali nego neko drugi, dovela su do te konfuzije da u memoarima Vejsila Ćurčića možete vidjeti tu zbrku sa identitetom, on nije znao kako nazvati svoj narod. Jesu li Hrvati muslimani i katolici, jesu li Srbi muslimani i pravoslavci, on ne može da definira jesu li jedno ili drugo. Ćiro Truhelka kaže da su muhamedanci u Bosni i Hercegovini, u jednom pismu koje je pisao anonimno kaže da su muhamedanci uzeli ime Bošnjaci samo zato da bi se nekako zvali jer se nisu poistovjećivali ni sa Turcima ni sa lokalnom braćom. Sva ta konfuzija je s jedne strane sistemski pravljena, a mi smo se našli u njoj i ne znamo da nađemo izlaz. Dovoljno je da kažem da Kanton Sarajevo, pa ni Federacija nema novi zakon o zaštiti kulturne baštine nego se fokusira na zakon iz 1984. o zaštiti baštine, svi kantoni su donijeli zakone, bolje ili gore, a mi tapkamo u mraku sa zakonom koji se može na kraju krajeva prepisati iz Evropske unije.

BOSNA: Kada se govori o arheologiji, obično se govori o periodu Austro-Ugarske, ali šta je bilo prije toga?

KALJANAC: Kod nas postoji narativ da je Austro-Ugarska pokrenula arheologiju u Bosni i Hercegovini. Međutim, franjevci su tokom 19. vijeka mnogo istraživali arheologiju u Bosni i Hercegovini, pokušavali zaštititi baštinu, molili su na sve strane da se ne prodaje baština, da se ne poklanja mađarskim konzulima itd. Bila sistemski uništavana amaterskim istraživanjima, a nije postojao adekvatan način zaštite, ali je postojala. Početkom 19. vijeka fra Lozić je osnovao školu arheologije za franjevce, on je izvodio predavanja kako istraživati baštinu na stručan način. Ja bih istakao kao jako bitnu informaciju da su se 1869. dešavala velika previranja u narodu, dešavale su se čak i demonstracije posebno u Mostaru zbog zaštite Starog mosta. Narod je tražio da se Stari most zaštiti. Tadašnja Vilajetska vlada je donijela zakon u 11 tačaka kako se treba istraživati baština, kako se treba zaštititi, obaveze prijavljivanja otkrića i čak se regulisalo koliko stranci mogu istraživati i ko će biti njihov nadzor. Mi smo dakle imali zakon prije nego neke evropske zemlje, to dakle nije zakon na nivou Osmanskog Carstva nego isključivo Bosne i Hercegovine, vilajeta. Grčka je imala recimo prije nas, ali smo imali sasvim solidan zakon. Austrija je dosta uzela iz njega ali mi ne znamo o tome nego kažemo: “Austrija je pokrenula arheologiju.” Jeste pokrenula na nekom drugom, većem nivou, finansirala puno, bila je prije puno skromnija, ali je postojala i bila uređena.

BOSNA: Iz toga se može zaključiti da je narod i tada bio svjestan vrijednosti kulturne baštine.

KALJANAC: Bio svjestan. Naglašavam bio u odnosu na današnje stanje. Znači, ljudi su tražili da se obustavi sav saobraćaj preko Starog mosta da bi se on sačuvao. U knjizi “Stranputice rane arheologije” naveo sam primjer žandara iz Konjica za vrijeme Kraljevine Jugoslavije koji vidi čovjeka vozi zapregu i na kolima kamen, uhapsi čovjeka jer prepozna latinski natpis na kamenu i shvati da je to spomenik. Nama se danas dešava, i dešavalo se, ljudi iz Goražda prodaju stećak i prevezu ga do Bihaća, niko ih ne zaustavi. Ljudi pomjeraju stećke, rade s njima šta žele. Godine 1936. bi vas zbog toga uhapsili. To je poražavajuće.

BOSNA: Kako je došlo do te regresije svijesti?

KALJANAC: To je sad teško pitanje. Rekao bih da je to povezano sa propadanjem identiteta koji je bio ovdje za vrijeme Jugoslavije i nepotpunim formiranjem identiteta koji bi baštinio tu svijest, tako da smo ušli u sukob koji je kod nas prelije i u politiku. Te podjele koje nas drže sada se odražavaju na baštinu pa ima naša i vaša baština, pretpostavljam jedan stećak je na nekoj nekropoli moj, drugi vaš, treći nekog trećeg.