Kao direktan izraz ovog političkog stava, režiser i glavna glumica Aitana Sánchez-Gijón tokom cijelog festivala na odjeći nose bedževe sa simbolom otvorene lubenice i jasnim sloganom „Slobodna Palestina“
Iščekivanje koje je ove sedmice pratilo zvaničnu konferenciju za novinare na Filmskom festivalu u Cannesu povodom novog ostvarenja Pedra Almodóvara, pod nazivom „Gorki Božić“, preraslo je okvire uobičajenog festivalskog protokola. Razlog za izuzetnu pažnju javnosti i medija ležao je u duboko emotivnoj i neočekivanoj ispovijesti koju je španski režiser podijelio s publikom prethodne noći.
Nakon svečane premijere na kultnom crvenom tepihu, dvoranom su se prolomile stajaće ovacije koje su trajale skoro devet minuta, što zapravo predstavlja prosjek za aplauze na ovogodišnjem festivalu. Međutim, ono što je uistinu potreslo prisutne bio je kasniji Almodóvarov govor u teatru Lumière, prožet tonom koji je zvučao gotovo kao oproštaj od kinematografije koja ga je proslavila.
Tada je, vidno ganut, priznao publici da nikada u karijeri nije naišao na tako toplu i privrženu publiku te dodao kako je dolazak u Cannes za njega oduvijek predstavljao ostvarenje sna, od samog prolaska kroz festivalska vrata do sjedenja u dvorani. Sa sjetom je napomenuo da će mu sve to užasno nedostajati kada jednom više ne bude tu i kada bude prisiljen pratiti festival isključivo putem televizijskih ekrana.
Ta izjava je momentalno pokrenula lavinu špekulacija o potencijalnom povlačenju velikog maestra iz svijeta filma, što je natjeralo novinare da već narednog jutra do posljednjeg mjesta ispune press-centar, tražeći pojašnjenje o njegovim stvarnim namjerama i budućnosti njegove karijere.
Na srijedu ujutro, Almodóvar je odmah na početku izlaganja odlučno otklonio svaku sumnju u odlazak u penziju, pojašnjavajući da njegove riječi nisu značile definitivan oproštaj od bavljenja režijom. Naglasio je da je već u potpunosti napisao svoj sljedeći scenario, da krajem godine planira objaviti roman, dok snimanje novog filma planira za proljeće 2027. godine. Ipak, priznao je da postoji opravdana sumnja u to hoće li se ikada više vratiti na francusku rivijeru u takmičarskom svojstvu. Objasnio je da je sedam puta donosio svoje filmove u Cannes i da su svi ti trenuci ostali trajno urezani u njegovo pamćenje, ali i da je svjestan prolaznosti vremena te da će mu, ako se iz bilo kojeg razloga ne vrati, ovaj ambijent strašno nedostajati.
U razgovoru o prirodi festivalskog nadmetanja, režiser je istakao da uvijek preferira dolazak u glavni takmičarski program jer to sa sobom nosi mnogo veću dozu uzbuđenja i profesionalnog adrenalina. Sa druge strane, primijetio je da nikada nema smisla dolaziti na festival s etiketom apsolutnog favorita, što mu se ranije desilo sa kultnim ostvarenjima „Sve o mojoj majci“ i „Vrati se“.
Prisjetio se i anegdote kada je David Cronenberg predsjedavao žirijem upravo u godini kada film „Sve o mojoj majci“ uprkos predviđanjima nije osvojio glavnu nagradu. Cronenberg je tada izjavio da ako priznanja moraju biti isključivo odraz onoga što štampa i publika žele, onda se gubi svaka svrha postojanja žirija. Almodóvar se složio s tom konstatacijom, dodajući da su žiriji po svojoj prirodi eklektični, a ponekad čak i previše nepredvidivi u svojim odlukama.
Osim festivalskih anegdota, centralna tema razgovora bila je duboka tematska i emotivna povezanost filma „Gorki Božić“ sa njegovim prethodnim hitom „Bol i slava“, za koje kritičari već tvrde da čine neraskidiv autobiografski diptih. Almodóvar je potvrdio ove analize, objašnjavajući da nikada ranije u svom stvaralaštvu nije na tako ogoljen način govorio o samom sebi i sopstvenim demonima.
Dok se film „Bol i slava“ primarno bavio fizičkom, tjelesnom boli koja sputava i obuzima njegovog protagonistu, u novom filmu fokus se prebacuje na moralnu bol. Ta vrsta boli, prema njegovim riječima, potpuno parališe čovjeka, a on sam se apsolutno i bez ikakve zadrške identifikuje sa tim likom.
Ova duboka kreativna i egzistencijalna kriza vodi glavnog junaka, filmskog režisera, ka bolnom i beskompromisnom preispitivanju sopstvene unutrašnjosti. Almodóvar je tog filmskog režisera opisao kao suštinski sebičnu figuru, napominjući da umjetnici i stvaraoci generalno jesu sebični jer se neprekidno hrane svime što ih okružuje, transformišući tuđa iskustva u umjetnost. Ipak, dodao je da u stvarnom životu svjesno nikome nije nanio zlo, jer da jeste, nikada ne bi imao moralne snage da snimi djelo poput „Gorkog Božića“.
Film je tako postao svojevrsna javna debata o osjećaju krivice i moralne odgovornosti umjetnika prema društvu i bližnjima. Unatoč toj teškoj tematici, naglasio je da je za njega čin stvaranja i dalje nevjerovatno moćna pokretačka snaga bez koje ne može zamisliti svoj život, opisujući svoju kreativnu strast kao silu koja prirodno poprima teške, dramatične tonove.
Iz priče o unutrašnjoj moralnoj odgovornosti razvio se i najoštriji dio konferencije, kada je režiser upitan za mišljenje o sve učestalijim prijetnjama slobodi izražavanja u savremenom svijetu. Almodóvar je ponudio opširnu i politički angažovanu refleksiju, naglašavajući da cenzura i pritisci imaju izrazito negativan uticaj na svakodnevni život modernog društva. Ponovio je stav da ne želi suditi kolegama koji biraju neutralnost, ali da lično osjeća moralnu obavezu da reaguje na nepravdu. Istakao je da su tišina i strah najgori mogući simptomi koji pokazuju da stvari u svijetu idu u pogrešnom smjeru, te da direktno ukazuju na devalvaciju demokratskih vrijednosti. Prema njegovom mišljenju, stvaraoci sa svojih malih platformi moraju govoriti bez dlake na jeziku, potpuno otvoreno i hrabro.
Almodóvar je uputio žestoke kritike na račun globalnih političkih lidera, apostrofirajući Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Benjamina Netanyahua kao ljude čije djelovanje ugrožava globalni mir i stabilnost. Poručio je da se strašne stvari dešavaju svakog dana i da se o njima ne smije šutjeti, a posebno ne pred naletom autoritarnih vođa. Izrazio je čvrsto uvjerenje da Evropljani imaju posebnu odgovornost i da moraju glasnije progovoriti jer na Starom kontinentu još uvijek postoje zakoni i poštovanje međunarodnog prava. Ti lideri, dodao je, moraju postati svjesni da postoje jasne granice za njihove političke obmane i zablude. Evropa stoga ima obavezu da postane neka vrsta štita protiv takvih figura, koje je bez oklijevanja nazvao čudovištima. Kao Evropljani, dužni smo postati svojevrsni štit protiv ovih čudovišta poput Trumpa i Netanyahua”, rekao je.
Kao direktan izraz ovog političkog stava, režiser i glavna glumica Aitana Sánchez-Gijón tokom cijelog festivala na odjeći nose bedževe sa simbolom otvorene lubenice i jasnim sloganom „Slobodna Palestina“.
Osvrćući se na cjelokupni razvoj svoje karijere u 21. vijeku, Almodóvar je sa dozom nostalgije priznao da mu u posljednje vrijeme unutar sopstvenog opusa nedostaje prepoznatljivi, rani humor. Izrazio je veliku želju da ponovo snimi film koji bi bio na tragu njegove kultne komedije „Žene na rubu živčanog sloma“, kroz smijeh podsjećajući prisutne da je taj film u potpunosti sam napisao i režirao. Najavio je da će u njegovom sljedećem scenariju definitivno biti humora, mada će on ovog puta biti znatno mračniji.
Objasnio je da mu je na neki način već dosta samog sebe i sopstvenih šablona, zbog čega intenzivno traži koautora s kojim bi pisao u budućnosti, nekoga ko bi bio u stanju da mu otvori potpuno nove i neistražene svjetove. Upravo zbog toga, nakon teške i iscrpljujuće drame kakva je „Gorki Božić“, španski majstor želi istražiti radikalno drugačije estetske i narativne puteve.
Reakcije međunarodne filmske kritike na film pokazale su visok stepen profesionalnog poštovanja prema autorovom zanatu, iako su izostali izljevi potpunog oduševljenja kakvi su pratili njegove ranije radove. U uticajnom časopisu The Hollywood Reporter, kritičar David Rooney opisuje film kao djelo besprijekorne elegancije čija se zamršena struktura, podijeljena na dvije vremenske linije s razmakom od dvadeset godina, savršeno i pedantno uklapa. Pohvalio je vrhunske izvedbe glumačkog ansambla koji kombinuje afirmisane zvijezde i nove talente, kao i preciznu vizuelnu estetiku i intenzitet melodrame, ali je istovremeno stavio primjedbu da proganjajuća melanholija muzičkih dionica nije u potpunosti praćena adekvatnom dubinom osjećaja u samoj narativnoj strukturi.
Sa druge strane, Guy Lodge iz magazina Variety povlači paralelu s prethodnim ostvarenjima, navodeći da je film jednako autocitirajući kao i „Bol i slava“, ali da mu nedostaje ona dublja, iskonska lična rezonanca koja je krasila taj film. Za njega je ovaj naslov oličenje klasičnog, prepoznatljivog Almodóvara, ali ne u njegovom najboljem i najkreativnijem stilu, mada i dalje ostaje izuzetno zabavan za gledanje. Zanimljivo je da je portal IndieWire, poznat po tome što je prethodnih godina Almodóvarovim filmovima davao izrazito negativne ocjene, ovog puta promijenio ploču, komentarišući kako se režiser trijumfalno vraća sa zabavnom i dinamičnom metadramom koja je prepuna neočekivanih i dramatičnih preokreta.
Ugledni Deadline u svojoj analizi tvrdi da se ovdje radi o nečemu skromnijem ostvarenju unutar režiserove bogate filmografije, te da je malo vjerovatno da će mu upravo ovaj film konačno donijeti Zlatnu palmu koja mu je, prema njihovom mišljenju, nepravedno uskraćivana tokom proteklih decenija. Ipak, dodaju da ovaj nesavršeni film uprkos manama ostaje fascinantan i vrijedan uvid u unutrašnji um istinskog filmskog majstora. Legendarni kritičar Peter Bradshaw iz britanskog lista The Guardian ponudio je žanrovski kompleksnu definiciju, navodeći da je konačni rezultat zapravo složena, donekle zbunjujuća i gotovo nadrealistička modernistička noir melodrama, koja u konačnici funkcioniše kao otvorena sapunica kakvu španski režiser obično i isporučuje svojoj vjernoj publici.
Potpuno drugačiji, znatno afirmativniji tonovi stižu iz Francuske, gdje uživa status neprikosnovenog filmskog božanstva. Kultni časopis Cahiers du Cinéma još je prošlog novembra svoju naslovnicu ekskluzivno posvetio Almodóvaru i ovom projektu, koji se na francuskom tržištu distribuira pod komercijalnim naslovom „Autofikcija“. Francuska kritika ovaj film već sada bez ikakve zadrške svrstava među njegova najbolja i najzrelija ostvarenja u karijeri.
U tom duhu, Sandra Onna iz uglednog lista Libération napominje da madridski autor u ovom djelu uspješno nastavlja duboku introspekciju umjetnika mučenog kreativnim sumnjama, proces koji je započeo u filmu „Bol i slava“, darujući publici i kinematografiji dva remek-djela po cijeni jednog, umotana u prelijepu, melanholičnu fantaziju koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
