Unutar naučnih krugova i među preživjelim radnicima Instituta i danas tinjaju ozbiljne i opravdane sumnje da je paljenje zgrade granatama sa četničkih položaja iznad Sarajeva bilo planirano, koordinirano i izvedeno u direktnoj saradnji sa osobama kojre su do tada bile zaposlene u ovoj instituciji. Brojne indicije i sumnjive okolnosti koje su prethodile uništenju zgrade ukazuju na klasičnu sabotažu i diverziju iznutra

U noći sa 16. na 17. maj 1992. godine, u jeku brutalne opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, navođenim raketama i zapaljivim projektilima ispaljenim sa četničkih položaja na okolnim brdima, pogođena je zgrada Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Za samo nekoliko sati, u plamenu je nestao prvorazredni arhiv i Rukopisna zbirka, jedna od najbogatijih i najvažnijih kolekcija osmanskih dokumenata na cijelom Balkanskom poluostrvu. Barbarski čin uništenja ove respektabilne naučnoistraživačke institucije, koja je u tom trenutku zakoračila u 42. godinu svog postojanja, bio je precizno usmjeren na potpuno brisanje materijalnih dokaza o višestoljetnoj multikulturalnoj prošlosti i državnopravnom kontinuitetu Bosne i Hercegovine.

Izgorjela je neprocjenjiva, unikatna naučna i kulturna građa, a prema proračunima i statističkim podacima kojima raspolaže menadžment ove ustanove, u vatrenoj stihiji nestalo je oko 350.000 vrlo vrijednih dokumenata. Ova građa nije bila značajna samo za historiju Bosne, već i za proučavanje šireg prostora Balkana i jugoistočne Evrope.

Pažljivo birana Rukopisna zbirka brojala je tačno 5.268 kodeksa na orijentalnim jezicima, osmanskom turskom, arapskom i perzijskom, dok je dio građe bio pisan i na bosanskom jeziku arapskim pismom (alhamijado književnost). Među izgorjelim papirima nalazili su se rariteti i unikati: prepisi Kur’ana, teološke rasprave, kapitalna djela iz šerijatskog prava, islamske filozofije, sufizma, ali i rukopisi iz područja prirodno-matematičkih nauka, historije i geografije.

Bogatstvo ovog fonda ilustruje podatak da se tu čuvao fragment astrološkog rukopisa iz XV stoljeća, spis o šahu iz istog perioda, erotsko djelo iz XVI vijeka, te rasprava o teoriji muzike. Najstariji dokument u zbirci, ujedno i najstariji poznati rukopis na Balkanu, bio je prepis djela iz oblasti šerijatskog prava na arapskom jeziku, prepisan davnog petog marta 1023. godine.

Posebnu tugu izaziva činjenica da je u plamenu zauvijek nestao i bogati fond prethodno donesen iz Zemaljskog muzeja, kao i djela brojnih lokalnih autora o kojima danas ne znamo ništa, niti ćemo ikada imati priliku da saznamo.

Arhivska građa Instituta bila je strukturisana u četiri velika, kapitalna dijela. Zbirka Manuscripta Turcica sadržavala je 7.156 originalnih dokumenata nastalih u dugom periodu od XVI do XIX vijeka. Zbirka sidžila (kadijskih protokola), ključna za izučavanje lokalne mikroistorije, čuvala je 66 sidžila iz perioda od XVII do XIX stoljeća. Pored toga, tu se nalazio i grandiozni Vilajetski arhiv s oko 200.000 dokumenata iz posljednjih trideset godina osmanske uprave u Bosni i Hercegovini.

Konačno, u pepelu je završila i kompletna Zbirka tapija, neprocjenjivih dokumenata o posjedovanju i vlasništvu nad zemljištem na području svih kadiluka u BiH iz druge polovine XIX vijeka. Statističari su izmjerili turoban podatak: od cjelokupnog fundusa sačuvano je manje od 1% ranije čuvanog materijala.

Unutar naučnih krugova i među preživjelim radnicima Instituta i danas tinjaju ozbiljne i opravdane sumnje da je paljenje zgrade granatama sa četničkih položaja iznad Sarajeva bilo planirano, koordinirano i izvedeno u direktnoj saradnji sa osobama kojre su do tada bile zaposlene u ovoj instituciji. Brojne indicije i sumnjive okolnosti koje su prethodile uništenju zgrade ukazuju na klasičnu sabotažu i diverziju iznutra.

Prije svega, postavlja se pitanje svjesnog i nepropisnog smještanja jedne ovako važne institucije, a samim tim i njenih najvrjednijih spisa, na čak treći sprat zgrade, čime su postali laka i nezaštićena meta. Još veći akcenat sumnje stavlja se na stalno administrativno odgađanje i opstruisanje, a potom i potpunu blokadu evakuacije knjižnog i arhivskog fonda na sigurne lokacije u trenucima kada je rat već bio izvjestan.

Ključni podatak koji osnažuje tezu o unutrašnjoj izdaji jeste informacija da su većina čuvara cijele zgrade u tom periodu bili građani srpske nacionalnosti, kao i tadašnji sekretar Orijentalnog instituta, koji su neposredno prije napada napustili svoja radna mjesta i prešli na stranu agresora, ostavljajući arhiv na milost i nemilost projektilima čije su koordinate prethodno precizno utvrđene.

Orijentalni institut je osnovala Vlada NR Bosne i Hercegovine 1950. godine, istovremeno kada je uspostavljena i Katedra za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Ove dvije institucije su se decenijama idealno dopunjavale, a u Institutu su radili najbolji orijentalisti i turkolozi sa ovih prostora.

Rad je bio organiziran kroz tri ključna stuba: Historijsko odjeljenje, Filološko odjeljenje i Referat za orijentalno-islamsku kulturu i civilizaciju. Osnovni zadatak bio je sistematsko sakupljanje, obrada, izučavanje i publikovanje građe na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku, s posebnim fokusom na proučavanje intelektualne historije, islamske umjetnosti i kulturno-umjetničke baštine Bosne i Hercegovine u doba osmanske vladavine. Rezultati tog rada bili su visoko vrjednovani u globalnim naučnim krugovima.

Danas, decenijama nakon ovog urbicida i kulturocida, Arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu sadrži uglavnom fotokopije, mikrofilmove i digitalne zapise arhivske građe prikupljene iz drugih arhiva i srodnih ustanova iz zemlje i inostranstva. Iako ovo savremenim istraživačima ipak omogućava pristup dokumentima neophodnim za rad, praznina nastala gubitkom originala ostaje trajna i nenadoknadiva. Orijentalisti i turkolozi se svake godine sa sjetom i tugom prisjećaju ovog barbarskog čina, ističući da se napad na Institut nije desio nimalo slučajno.

Nažalost, stiče se utisak da ostatak domaće i svjetske javnosti nikada nije u potpunosti spoznao kolika je stvarna i nenadoknadiva šteta učinjena cijelom čovječanstvu. Gotovo potpuni izostanak ozbiljnijih novinskih natpisa i javnih rasprava o ovom barbarizmu u godinama nakon rata svjedoči o svojevrsnoj amneziji društva prema sopstvenoj istoriji, dok pepeo 350.000 dokumenata ostaje trajna opomena o dometima fašističkog bezumlja.