To je sudar u kojem se desio lukavi gol postignut „Božijom rukom“, odnosno Maradoninom; to je meč drugog pogotka argentine legende, koji se smatra jednim od najboljih u istoriji. Riječ je o utakmici koja je vjerovatno najviše analizirana u audiovizuelnoj sferi, pa ipak, postoje desetine priča koje nikada ranije nisu viđene na ekranu sve do premijere filma El Partido (Utakmica) argentinskih autora Juana Cabrala i Santiaga Franca

Nikada nije bilo, a vjerovatno više nikada neće ni biti nogometne utakmice koja je u svojih 90 minuta igre sažela toliko tenzije, strasti, jada, rata, talenta, anegdota, mitskih likova, kurioziteta, politike, te historijskih uvreda i revanšizma, kao što je to bio četvrtfinalni okršaj Argentine i Engleske na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine.

To je sudar u kojem se desio lukavi gol postignut „Božijom rukom“, odnosno Maradoninom; to je meč drugog pogotka argentine legende, koji se smatra jednim od najboljih u istoriji. Riječ je o utakmici koja je vjerovatno najviše analizirana u audiovizuelnoj sferi, pa ipak, postoje desetine priča koje nikada ranije nisu viđene na ekranu sve do premijere filma El Partido (Utakmica) argentinskih autora Juana Cabrala i Santiaga Franca.

Ovaj izuzetni dokumentarac prikazan je u selekciji Cannes Premiere na festivalu u Cannesu, a obuhvata gotovo 300 godina zajedničke historije dviju zemalja, uključujući i Folklandski rat, vodeći gledaoce sve do posljednjeg sudijskog zvižduka i južnoameričkog trijumfa rezultatom 2:1.

Cabral i Franco su kao osnovu iskoristili knjigu El partido Andrésa Burga kako bi, na 40. godišnjicu ovog susreta, u nešto više od sat i po vremena secirali ovaj okršaj. U ulogama naratora pojavljuju se Gary Lineker i Jorge Valdano, tadašnje zvijezde svojih reprezentacija i bivši igrači obdareni izuzetnim darom izražavanja.

„Obojica imaju poslovičan talenat da objasne šta se dešavalo i šta su osjećali. Imaju takav ritam govora koji vas jednostavno vuče sa sobom. Uz to, posjeduju ogromnu sposobnost da se i nakon toliko godina sretnu i savršeno razumiju“, objašnjavaju režiseri u Cannesu.

Sve se to sažima u samoj završnici filma, kada Valdano, pred emotivnim Linekerom koji ga grli, čita Borgesovu pjesmu o dvojici vojnika, Englezu i Argentincu, poginulim u Folklandskom ratu: „Zapala ih je u dio čudna epoha […] / Mogli su biti prijatelji, ali vidjeli su se samo jednom, licem u lice, na nekim previše slavnim ostrvima, i svako od njih bio je Kain, i svako Abelj. / Sahranili su ih zajedno. Snijeg i trulež ih poznaju.“

Možda su i igrači koji su se tog dana suočili na stadionu Azteca mogli biti prijatelji. Za potrebe dokumentarca u Madridu su se okupili Oscar Ruggeri, Julio Olarticoechea, Jorge Burruchaga i pomenuti Valdano s argentinske strane, te golman Peter Shilton, tadašnja nadolazeća zvijezda John Barnes i Lineker s engleske. Na ekranu su prikazani u crno-bijeloj tehnici dok posmatraju kolor-snimke iz prošlosti. „U to vrijeme svi su govorili: ‘To je samo nogomet, a ne politika’. Znali su da je to laž“, ističu autori filma.

„Najfascinantnija stvar je količina anegdota i unutrašnjih priča koje prate ovaj susret“, prisjećaju se Cabral i Franco. „U tom smislu, knjiga, koja je možda malo više naginjala argentinskoj strani, predstavlja pravi rendgenski snimak.“ Historija pamti engleski pokušaj osvajanja Argentine prije dva stoljeća, zloglasni Folklandski rat („Mi smo živjeli u diktaturi, a oni u demokratiji s Margaret Thatcher kao premijerkom, ali je očigledno da je objema vladama taj ratni sukob išao u korist“), kao i grube faulove i skrnavljenja zastava na prethodnim prvenstvima.

Godine 1986. ispunilo se ono pravilo iz filma Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea: „Kada legenda postane činjenica, štampaj legendu.“ „Iako to zapravo nije bilo ni potrebno“, dodaju sineasti, „jer je stvarnost bila daleko fascinantnija.“ Veliki dio materijala ruši te mitove i iznosi istinu na vidjelo. Ali u toj utakmici igrao je mit nad mitovima, Diego Armando Maradona, i postigao gol „Božijom rukom“ pred zaprepaštenim Peterom Shiltonom, koji pred kamerama i danas insistira na tome da su glavni i pomoćni sudija to morali vidjeti.

Da bi uopšte došlo do tog gola, lopta je loše odskočila ispred Engleza Stevea Hodgea. Zašto? Zato što je trava bila u katastrofalnom stanju… Ali i zato što je argentinski selektor Carlos Bilardo bio vrhunski nogometni naučnik, ali i najveći čudak. Primjera radi, davao je igračima bombone kako bi lakše podnijeli vrućinu, a neki od njih ih nisu željeli. Zato su ih zakopavali u teren, a kada je Bilardo to saznao, pretvorio je to u ritual: lopta je loše odskočila upravo na jednom od tih brežuljaka. Zanimljivo je da je upravo Hodge na kraju uzeo Maradonin dres, i to u vrijeme kada razmjena dresova još nije bila uobičajena praksa.

 „Za nas je Bilardo centralna figura, jer svaki njegov korak krije neku priču i opsesiju.“ Primjer za to su dresovi. Rezervna garnitura Argentine bila je preteška za veliku vlažnost i visoke temperature tog juna, pa je Bilardo natjerao logističare da na lokalnoj pijaci kupe obične majice na koje su potom ručno šiveni grbovi i lijepljeni brojevi za američki fudbal (zato su onako svjetlucali). „Ili priča o tome kako je uvjerio Olarticoecheu da se vrati u reprezentaciju tako što mu je mjesecima ranije nacrtao taktičku zamisao na zidu naplatne kućice na autoputu gdje su se sastali. To je neprocjenjivo“, naglašavaju režiseri.

Na ekranu akteri o Maradoni govore u sadašnjem vremenu. „Osjećaju ga pored sebe.“ Zajedno posmatraju i onaj drugi gol, u kojem Diego dribla i niže protivnike do beskonačnosti, gdje se u posljednjoj sekundi sjetio trika koji mu je ispričao brat Hugo i uputio savršen udarac. 52 metra, 44 koraka, 12 dodira s loptom, šest predriblanih rivala, 10,87 sekundi. U tom komadiću prostora i vremena spojili su se čuda (posljednji odbrambeni igrač ga ne ruši jer je već imao žuti karton), sudijske greške i čista genijalnost.

To je ujedno i trenutak u kojem se čuje čuveni, histerični komentar novinara Víctora Huga Moralesa: „Kosmički zmaju! s koje si planete stigao?“ Santiago Franco podsjeća da je mlađi od te utakmice i da je odrastao na selu gdje nije bilo televizije. „Zato moje prve uspomene potiču od slušanja tog krika o ‘kosmičkom zmaju’ na audio-snimcima, a tek mnogo godina kasnije vidio sam i sliku. Sve to čini ovu priču posebnom.“

Međutim, utakmica nije završena rezultatom 2:0, već 2:1, nakon što je u igru ušao Barnes i pokrenuo Englesku, dovevši Linekera u šansu za izjednačenje. Tada je uslijedila „Božija nuka“ (potiljak), kojom je Olarticoechea spasio čist gol sa same linije.

Kako su uspjeli privoljeti golmana Shiltona da stane pred kamere? „Isto kao i ostale, poslali smo im video-materijal i objasnili projekat. Shilton i dalje osjeća gorčinu jer mu Maradona nikada nije lično priznao da je postigao gol rukom.“ Ipak, Franco i Cabral, prijatelji koji su deset godina radili na realizaciji ovog projekta, uspjeli su pronaći i zadržati savršen balans između dviju strana na ekranu.

„Željeli smo dokumentarac za svakoga, bježeći od pukog patriotizma. Vodili smo računa o zvuku, slici i željeli stvoriti istinsko kinematografsko djelo. Na kraju, vjerujemo da nudimo neku vrstu izlaza, olakšanja i nade. Ta utakmica je možda imala pobjednike i poražene, ali 40 godina kasnije, ostalo je mnogo više od toga.“

IZVOR: El Pais