Novi državni projekt o žrtvama ratova i političkog nasilja otvara pitanje može li se historija Balkana napokon osloboditi ideologije ili će svako novo istraživanje samo produbiti stare sukobe

Hrvatska pokreće jedan od najambicioznijih historijskih projekata od sticanja nezavisnosti. Pod nazivom „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“, projekt okuplja historičare, istraživače i stručnjake iz više institucija s ciljem da se prvi put sistematski i naučno utvrde podaci o stradalima u ratovima, revolucijama i političkim represijama prošlog stoljeća.

Na čelu projekta nalazi se historičar dr. Domagoj Knežević iz Hrvatskog instituta za povijest, a iza cijelog poduhvata stoji snažna podrška Vlade Republike Hrvatske. Upravo ta kombinacija, naučni rad i politička podrška, već u startu izaziva brojna pitanja. Može li država finansirati istraživanje koje bi moglo dovesti u pitanje neke od dominantnih narativa o prošlosti? Hoće li rezultati biti prihvaćeni kao naučna činjenica ili kao nova „službena istina“? I najvažnije: može li se na Balkanu uopće doći do konsenzusa o mrtvima?

Projekt obuhvata period od Prvog svjetskog rata do Domovinskog rata devedesetih godina i zamišljen je kao jedinstvena digitalna baza podataka koja bi se kontinuirano dopunjavala i provjeravala. Istraživači planiraju obuhvatiti sve kategorije žrtava, vojnike, civile, političke zatvorenike, žrtve totalitarnih režima, likvidirane bez suđenja i stradale u ratnim operacijama.

Knežević u razgovoru za Večernji list tvrdi da cilj nije politička revizija historije nego utvrđivanje činjenica.

„Cilj svakog naučnog projekta jeste naučno utvrđivanje činjenica. Međutim, s obzirom na dugogodišnje kontroverze i prijepore oko žrtava totalitarnih režima, jedan od važnijih ciljeva jeste postići što širi društveni konsenzus zasnovan na rezultatima istraživanja“, kaže on.

No upravo tu nastaje problem.

Jer na prostoru bivše Jugoslavije broj mrtvih nikada nije bio samo statistika. On je bio politički kapital, sredstvo legitimacije, argument za nacionalne mitove i ideološke identitete. Od Jasenovca do Bleiburga, od partizanskih zločina do ustaških logora, historija se decenijama nije tretirala kao prostor istraživanja nego kao produžetak rata drugim sredstvima.

Knežević otvoreno tvrdi da je vrijeme da se razbije ono što naziva „najvećom i najnečasnijom mistifikacijom jugoslavenske politike i znanosti“, broj ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu.

Takva formulacija sama po sebi pokazuje koliko je teren na koji projekt ulazi politički miniran.

Istraživački tim čine historičari Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Osim domaćih stručnjaka, u savjetodavnom vijeću trebali bi se naći i strani historičari poput slovenskih istraživača Mitje Ferenca i Petre Svoljšak, američko-kanadskog historičara Maxa Bergholza te srbijanskog historičara Srđana Cvetkovića.

Projekt je podijeljen na pet velikih cjelina: Prvi svjetski rat, međuratni period, Drugi svjetski rat, poraće i period komunističke Jugoslavije te Domovinski rat. Prema riječima voditelja projekta, cilj je objediniti postojeća istraživanja, provjeriti ih prema jedinstvenoj metodologiji i pretvoriti ih u javno dostupnu bazu podataka.

Knežević insistira da će prioritet imati arhivski dokumenti. „Naravno da u svim historijskim istraživanjima prednost imaju arhivski dokumenti, ali će se provjeravati i svjedočenja koja ih eventualno dovode u pitanje“, navodi.

Planirano je i označavanje stepena pouzdanosti svakog unosa, hoće li neka smrt biti potpuno potvrđena ili će postojati određena sumnja. Upravo bi taj nivo transparentnosti mogao predstavljati jednu od najvažnijih novina projekta.

Posebno osjetljivo pitanje bit će žrtve poraća nakon maja 1945. godine. Knežević otvoreno govori o poslijeratnim likvidacijama koje su provodile partizanske jedinice i tvrdi da negiranje planskog obračuna komunista s političkim protivnicima više ne pripada naučnoj raspravi. „Nakon toliko objavljenih arhivskih dokumenata i toliko otkopanih žrtava, tvrditi da nije postojao plan masovnog obračuna ulazi u izvanznanstvene sfere“, kaže.

Takve izjave gotovo sigurno izazvat će reakcije dijela lijevo orijentirane akademske i političke scene u Hrvatskoj, koja godinama upozorava da se tema komunističkih zločina često koristi za relativizaciju ustaškog režima i zločina NDH. Knežević odbacuje takve optužbe i tvrdi da projekt uključuje „sve žrtve“, uključujući i žrtve ustaškog režima i logora Jasenovac.

Upravo će Jasenovac biti najosjetljivija tačka cijelog projekta.

Broj žrtava tog logora već decenijama izaziva političke i historiografske sukobe. Tokom socijalističke Jugoslavije službene procjene bile su višestruko veće od kasnijih istraživanja, dok dio desnice već godinama insistira na reviziji postojećih popisa.

Knežević podsjeća da je jugoslavenski popis žrtava iz 1964. godine bio stavljen pod embargo te tvrdi da je pitanje Jasenovca često korišteno za političku diskreditaciju Hrvatske.

„Pitanje žrtava Jasenovca i žrtava ustaškog režima bit će istraženo u saradnji sa svim relevantnim naučnim institucijama i u skladu s metodologijom projekta“, kaže. Ipak, projekt ne predviđa terenska istraživanja ni eventualna nova iskopavanja na području nekadašnjeg logora. To znači da će se istraživanje uglavnom oslanjati na postojeće arhivske izvore i ranije popise.

Ali šta ako se utvrdi da su neka imena pogrešno upisana među jasenovačke žrtve? Knežević tvrdi da osobe za koje postoje uvjerljivi dokazi da nisu stradale u logoru ne bi smjele ostati na tom popisu. „Takva vrsta metodologije, koja se temelji na netačnim historijskim podacima, samo dodatno produbljuje prijepore“, navodi.

S druge strane, kada govori o Bleiburgu i poslijeratnim likvidacijama, Knežević koristi znatno direktniji politički jezik.

On tvrdi da dio hrvatskog društva i dalje pokušava braniti „komunistički jugoslavenski raj“ i da određeni politički i intelektualni krugovi još nisu spremni suočiti se s odgovornošću Josipa Broza Tita za poslijeratne zločine. Takve formulacije pokazuju koliko je teško održati granicu između historiografije i političke interpretacije. Jer i kada istraživači insistiraju na naučnom pristupu, način na koji govore o prošlosti gotovo uvijek otkriva i njihove šire ideološke pozicije.

Upravo zato jedno od ključnih pitanja ostaje: može li projekt koji finansira država zaista izbjeći percepciju da proizvodi novu službenu interpretaciju historije? Knežević smatra da poređenja s partijskim komisijama iz vremena Jugoslavije nisu opravdana. „Vlada ovim projektom poručuje da je vrijeme da Hrvatska kao demokratska i suverena država sveobuhvatno istraži ovo pitanje, koje je civilizacijska nužnost“, kaže.

Knežević je svjestan da će rezultati biti osporavani. „Jedina moguća strategija jeste transparentno raditi uz jasne naučne kriterije“, poručuje. Projekt predviđa i mogućnost da građani, novinari i istraživači dostavljaju nove podatke ili osporavaju postojeće unose. To bi bazu moglo pretvoriti u svojevrsni otvoreni arhiv kolektivnog sjećanja.

IZVOR: večernji.hr