Najšokantnije otkriće bečkih arhiva krije se u činjenici da je Pavelić svoju karijeru započeo kao brutalni doušnik i špijun austrougarske tajne policije
Ko je, zapravo, bio Ante Pavelić? Dok su široj javnosti donekle poznate njegove emigrantske epizode, književni pokušaji i kasnija uloga u Drugom svjetskom ratu, razdoblje do 1929. godine dugo je ostalo obavijeno velom tajne. Tu prazninu sada popunjava dr. Željko Karaula, koji se u biografiji “Pavelić 1889. – 1959. Put u srce tame” bavi etapom života koja baca potpuno novo svjetlo na lik čovjeka koji će postati poglavnik NDH. Najšokantnije otkriće bečkih arhiva krije se u činjenici da je Pavelić svoju karijeru započeo kao brutalni doušnik i špijun austrougarske tajne policije, objavio je zagrebački tjednik Express u svom novom, današnje izdanju.
Pavelićev ulazak u svijet špijunaže nije bio slučajan. Njegov mentor bio je Beno pl. Klobučarić, frankovac i kasniji agent njemačkog Abwehra, za kojega je Pavelić u emigraciji priznao da je bio “izvanredan konspirator”. Dok se Evropa raspadala u kaljuži Galicije i na kršu Soče, u zagrebačkoj zavjetrini, u uredu frankovačkog šefa dr. Aleksandra Horvata, kovala se smrtonosna zavjera. Pero mladog pripravnika Ante Pavelića nije samo ispisivalo suhoparne molbe; ono je s kirurškom preciznošću doušnika ocrtavalo mete na leđima onih koji su mislili drukčije, prvenstveno projugoslavenski ili prosrpski orijentiranih građana.
Frankovačka klika, samoproglašena elita pravaškog radikalizma, u haosu Velikog rata vidjela je isključivo svoju historijsku šansu. Njihova ambicija bila je “uvjetovana narodna sloboda” pod izravnom austrijskom vojnom upravom. U njihovim vizijama Sabor je bio suvišan, a vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija tumor koji treba odstraniti skalpelom vojnog suda. Računica je bila jeziva: potkazati političke suparnike i preko njihovih leševa, uz blagoslov bečkih generala poput Stjepana Sarkotića ili Conrada von Hötzendorfa, zasjesti na vlast u Banskim dvorima.
Njegova beskrupuloznost eksplodirala je nakon atentata u Sarajevu 1914. godine. Tada 25-godišnji Pavelić upravljao je masom u zagrebačkim antisrpskim demonstracijama, pokazujući rulji prstom zgrade “izdajnika”. Ivan Ribar, koji ga je poznavao iz studentskih dana, zapisao je da Pavelić nije bio obični bukač, već je posjedovao “hladni, pravnički nerv”. Dok je rulja razbijala izloge, on je u glavi slagao spiskove onih koje će sutra prijaviti policiji.
Njemački Abwehr u svojim izvještajima iz 1941. potvrđuje ovaj portret, navodeći da je Pavelić još kao student od 1910. identificiran kao radikalni sljedbenik Josipa Franka koji zagovara potpuno oslanjanje na Beč. Frankovci su se tada prikazali kao jedini čuvari dinastije, pa su njihovi pristaše na ulici zapravo uživali prešutnu zaštitu policije. Pavelić je u kavanama javno prozivao kolege koji se nisu pridružili prosvjedima, označavajući ih kao “srpske plaćenike”. Te ulične informacije kasnije bi pretvarao u službene spise koji su mnoge poslali u austrougarske logore Arad ili Nežider.
U jeku rata, u Horvatovom uredu, Pavelić upoznaje 18-godišnju Maru Lovrenčević, kćer starog pravaša Martina Lovrenčevića i pariške Jevrejke Ivane Herzfeld. Mara je radila kao stenografkinja, a njihova se veza učvrstila upravo u atmosferi ratnih spletki. Zanimljivo je da su Pavelić i Mara u dugim šetnjama po Tuškancu navodno vršili “analizu kadrova”, precizno su bilježili ko je u Zagrebu ostao lojalan Beču, a ko se tajno sastaje s agentima Jugoslavenskog odbora. Njihova privatna sreća bila je neraskidivo povezana s njihovim obavještajnim radom. Ambiciozni doktor prava savršeno je odgovarao građanskoj porodici Lovrenčević, a on je u Mari pronašao lojalnu saradnicu u svojim prokazivačkim aktivnostima.
Krajem 1915. godine Pavelić postaje doktor prava, medicinski otpisan za rat, ali politički opasniji nego ikada. Njegova transformacija iz studenta u špijuna bila je potpuna. Karijeru nije gradio na junaštvu, već na sistematskom prokazivanju i hladnoj kalkulaciji. Ured dr. Horvata bio je inkubator frankovačke obavještajne službe, a Pavelić njegov najrevnosniji operativac. Upravo taj “hladni nerv” i spremnost na saradnju s tajnim policijama postat će njegov zaštitni znak u decenijama koje su slijedile, oblikujući put koji će ga na kraju odvesti do vrha vlasti u jednom od najmračnijih perioda balkanske historije.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju Expressa.
