Za Joséa Saramaga, portugalskog nobelovca, opsada Sarajeva nije bila tek vijest s periferije, već trenutak u kojem je evropska civilizacija, zagušena sopstvenim egoizmom, službeno proglasila bankrot. Kroz njegove potresne dnevnike, suze prolivene pred ekranom i remek-djelo „Ogled o sljepilu“, koje je nastajalo upravo dok je Bosna gorjela, otkrivamo lice intelektualca koji je odbio da šuti. Saramago je u ratnim ranama Bosne prepoznao kolektivno sljepilo čovječanstva i koji je, stojeći beskompromisno između moćnih bombi i lokalnih diktatora, poručio da su žrtve jedine stvarne sudije našeg kukavičluka

Dok su se devedesetih godina prošlog vijeka evropske metropole uljuljkivale u proslavu “kraja historije”, na kanarskom ostrvu Lanzarote jedan je čovjek vodio sasvim drugačiji dnevnik. Za portugalskog nobelovca Joséa Saramaga, rat u Bosni i Hercegovini nije bio samo geopolitički potres; bio je to konačni dokaz da je evropska civilizacija, onakva kakvom smo je zamišljali, zapravo – mrtva.

Kroz njegove „Sveske sa Lanzarotea“ i javne istupe, pratimo evoluciju jednog dubokog razočaranja u ljudsku vrstu, koje će kulminirati suzama pred televizijskim ekranom i jednim od najsnažnijih književnih djela vijeka.  

Saramago 1993. godine, usred najtežih dana opsade Sarajeva, zapisuje riječi koje zvuče kao optužnica cijelom kontinentu. Pozivajući se na Paula Valéryja, on proglašava da civilizacija više nije samo “smrtna”, već je već izdahnula u blatu i krvi bosanskih ulica. Za Saramaga, ta smrt nije bila fizička, već moralna – ona se dogodila pred “kukavičlukom političke Evrope” i “egoizmom njenih naroda”.

Njegov gnjev je bio usmjeren i prema sopstvenom staležu. Smatrao je da su intelektualci postali profesionalci koji “zarađuju hljeb” ćutanjem, dok je njihova jedina stvarna dužnost bila da se vrate na ulice i napišu “posljednji časni red u epitafu ove civilizacije”. Sarajevo za njega nije bilo periferija; ono je bilo srce Evrope koje je prestalo kucati jer su ga ostali organi izdali.

Kao izraziti ljevičar i ateista, Saramago nije tražio utjehu u metafizici, već u ljudskoj solidarnosti. Međutim, 28. augusta 1995. godine, čak je i ta vjera bila poljuljana. Gledajući televizijske snimke masakra na Markalama, raskomadana tijela, udove na metalnim ogradama i ranjenike koji bespomoćno mašu rukama, Saramago je doživio potpuni emocionalni i intelektualni slom.

“Nisam izdržao. Plakao sam dok su se te strašne slike smenjivale, plakao sam zbog tih nesretnika, plakao sam za sobom, zbog ove nemoći, zbog uzaludnosti riječi, zbog apsurdnog postojanja čovjeka”, zapisao je u svom dnevniku.

Ovo priznanje je ključno za razumijevanje Saramaga. Čovjek čiji su alat bile riječi, priznao je njihovu potpunu “uzaludnost” pred sirovim užasom. Njegov pesimizam je tada postao kosmički: zaključio je da ljudska bića možda nikada nisu ni trebala nastaniti ovaj dio svemira, jer “nije vrijedilo” ako je krajnji ishod takvo varvarstvo. Čak i kasnija vijest o Dejtonskom sporazumu u njegovom dnevniku ostaje pod upitnikom: “Mir u Bosni. Mir u Bosni?”.

Da bismo razumjeli zašto je Bosna u Saramagu izazvala tako silovit potres, moramo razumjeti ko je bio taj „crveni nobelovac“ s Lanzarotea. Rođen u porodici bezemljaša, u selu gdje su nepismenost i neimaština bile jedino naslijeđe, Saramago je bio autentični izdanak evropske margine koji je samog sebe isklesao u jednog od najvećih intelektualaca stoljeća.

Bio je čovjek paradoksa: zakleti komunista koji je pisao najdublje stranice o krićanstvu, ateista koji se hrvao s Bogom u svakom svom romanu i pesimista koji je plakao nad sudbinom stranaca jer je, uprkos svemu, vjerovao da je čovjek jedino mjerilo stvari. Njegov stil pisanja, te bujice riječi bez klasične interpunkcije, gdje se dijalozi stapaju s naracijom, nije bio samo estetski hir, već pokušaj da se uhvati neprekidni tok ljudske misli i kolektivne svijesti.

Saramago nije bio pisac koji posmatra svijet s visine; on je bio hirurg društva koji je u svojim djelima, poput „Sljepila“ ili „Kamenog splava“, namjerno izazivao katastrofe kako bi provjerio koliko je u nama ostalo ljudskosti kada nam se oduzmu vid, tlo pod nogama ili država. Upravo zato, on u Bosni nije vidio samo rat, već laboratoriju u kojoj je testirana izdržljivost ljudske duše, a on je, kao vječiti čuvar te vatre, bio tu da zabilježi trenutak kada je mrak postao apsolutan.

Često zaboravljamo da je Saramago svoj roman „Sljepilo“ pisao upravo u jeku rata u Bosni i Hercegovini, između 1991. i 1995. godine. Saramagovo “bijelo sljepilo” u romanu je metafora za gubitak empatije i moralne navigacije, upravo ono što je vidio u ravnodušnosti evropskih građana prema Sarajevu. Varvarstvo koje opisuje u romanu, borba za hranu, gubitak dostojanstva, nasilje u karantinu, jezivo podsjeća na izvještaje koji su tih godina stizali s Balkana. Rat u Bosni bio je realnost koja je hranila njegovu fikciju, pretvarajući jedan politički sukob u univerzalnu priču o slomu ljudskosti.

Kada je 1998. primio Nobelovu nagradu, Saramago je dobio globalnu platformu koju je koristio bez zadrške. Njegov stav o događajima iz 1999. godine bio je hirurški precizan i nimalo prijatan za bilo koju stranu. NATO bombardovanje SR Jugoslavije je nazvao “nevjerovatnom političkom nepromišljenošću” i “suludim” činom agresije.

Međutim, on nije dopustio da njegova kritika zapadnog imperijalizma postane opravdanje za lokalne diktatore. Slobodana Miloševića je nazvao “fašistom” i “kriminalcem”, otvoreno govoreći: “Stidim se što je nekada bio komunista kao ja”. Za Saramaga, bitka se nije vodila između dva politička bloka, već između etike i nasilja. On je smatrao da je Evropa poražena onog trenutka kada je dopustila da se njeni problemi rješavaju bombama umjesto moralnom odgovornošću.

Saramagova veza s Bosnom nije bila stvar političke mode, već duboke egzistencijalne boli. On je razumio da su “mali narodi”, poput Portugalaca i Bosanaca, često žrtve velikih historijskih igara. Njegov angažman nas podsjeća da uloga pisca nije da zabavlja, već da svjedoči, čak i kada to podrazumijeva priznavanje sopstvene nemoći.

U svom intervjuu za L'Humanité, Saramago je ostavio poruku koja i danas odjekuje: “Mrtvi, svaki čovjek, svaka žena, svako dijete, sudije su našeg kukavičluka, naše ravnodušnosti, naše žeđi za moći”. Bosna je za Saramaga bila vrhovni sudija moderne Evrope, a on je bio jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti da sasluša presudu.

IZVOR: Bosna.hr, Miloš Ćipranić „Saramago o Jugoslavijama: ratovi i komentari“, Tokovi istorije