Daoud, dobitnik prestižne Goncourtove nagrade za 2024. godinu za roman Houris, ističe da se ova osuda odnosi isključivo na tužbu Nacionalne organizacije žrtava terorizma. Radnja njegovog nagrađenog romana smještena je u period „crne decenije“,krvavog građanskog rata koji je od 1991. do 2002. godine suprotstavio vladine snage islamističkim pokretima
Sukob između pisca Kamela Daouda i vlasti u Alžiru ušao je u novu, represivnu fazu. Franko-alžirski autor, koji od 2023. godine živi u egzilu u Francuskoj, osuđen je u utorak, 21. aprila, pred sudom u Oranu na tri godine zatvora i novčanu kaznu od pet miliona dinara (više od 30.000 eura). Presuda, koju je autor javno objavio na društvenoj mreži X, a potom potvrdili i alžirski mediji, izazvala je oštre reakcije u međunarodnim književnim i intelektualnim krugovima.
Daoud, dobitnik prestižne Goncourtove nagrade za 2024. godinu za roman Houris, ističe da se ova osuda odnosi isključivo na tužbu Nacionalne organizacije žrtava terorizma. Radnja njegovog nagrađenog romana smještena je u period „crne decenije“,krvavog građanskog rata koji je od 1991. do 2002. godine suprotstavio vladine snage islamističkim pokretima.
Pisac se, pored ovoga, suočava i s privatnom tužbom Saâde Arbane, preživjele iz tog perioda, koja ga optužuje da je u romanu bez dozvole iskoristio detalje njene lične traume koje je povjerila Daoudovoj supruzi, inače psihijatrici.
Suđenje je održano sedmog aprila u Daoudovom odsustvu, a presuda je, prema riječima autora, namjerno tempirana kako ne bi narušila posjetu pape Alžiru sredinom aprila. S obzirom na to da mu se sudilo u odsustvu, Daoud nije imao pravo na advokata, niti mu je dostavljen tekst same presude.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je Alžir, pod snažnim diplomatskim pritiskom, oslobodio pisca Boualema Sansala, kazna izrečena Daoudu ponovo stavlja fokus na represivni zakonski okvir zemlje. „Crna decenija“, koja je odnijela blizu 200.000 života, i dalje je otvorena rana alžirskog društva. Iako je formalno postignuto pomirenje, događaji su decenijama gurani pod tepih, ostavljajući traumatizovano stanovništvo bez istine i izvinjenja. Tome je značajno doprinio Zakon o nacionalnom pomirenju iz 2006. godine, koji drastično ograničava javnu raspravu o ovom mračnom poglavlju historije.
Kritičko pisanje o domovini, smatra Daoud, ne znači nedostatak ljubavi prema njoj. Naprotiv, on tvrdi da Alžirci imaju pravo na istinu o počinjenim zvjerstvima. Daoud ističe da je bio svjestan političkog progona još dok je pisao roman, te navodi da je on vjerovatno prvi autor osuđen direktno na osnovu spomenutog zakona o pomirenju. Činjenica da se progone pisci umjesto zločinaca, od kojih su mnogi oslobođeni, za njega je skandalozna.
Roman Houris fokusira se na sudbinu mlade žene kojoj su islamisti tokom rata prerezali grkljan kako bi je ušutkali, dok je njena porodica masakrirana. Dok Daoud čeka daljnja ročišta po drugim optužbama, ovaj slučaj ostaje opominjući primjer kako književnost, u pokušaju da artikuliše kolektivnu traumu, postaje meta onih koji tu istu historiju žele zadržati u tišini. Slučaj Daoud, kao i ranije Sansal, samo su vrh ledenog brijega progona intelektualaca u Alžiru, o kojima se u svijetu rijetko govori ako ne pišu na francuskom jeziku.
