Izraelci, brzi da Amerikance proglase „sebičnima“ dok istovremeno oplakuju vlastitu ulogu žrtve, odbijaju priznati da se većina Jevreja stidi Izraela. Umjesto toga, koriste antisemitske floskule o „dijasporalnom mentalitetu“ kako bi diskreditirali one koji ugrožavaju izraelsko „pravo na žaljenje“

Sumnjam da većina Izraelaca uopće shvata razmjere kampanje ostracizma i klevetanja koja se trenutno vodi protiv njihove zemlje širom svijeta. Ako se bilo gdje u svijetu pojave dva stranca, Iranac i Izraelac, ovaj drugi će danas biti izložen mnogo većem preziru. Mnogi ljudi trenutno vjeruju da je Iran manja opasnost za svjetski mir od Izraela. I nije stvar (samo) u antisemitizmu, glupane. Izrael je, vlastitim djelovanjem, učinio sebe omraženim.

Milioni razvlaštenih ljudi danas lutaju Bliskim istokom zbog Izraela; on ne može izbjeći krivicu za to. Većinu Iranaca ne krive za zločine njihovog režima, oni mu se protive. Nasuprot tome, svaki jevrejski Izraelac se opravdano percipira kao saučesnik režima. Apsolutna većina Izraelaca podržava svaki rat i varvarski napad, bez ikakve opozicije. Rezultat: mržnja.

Jednog dana, kada oni koji su odgovorni za srozavanje ugleda Izraela na samo dno budu polagali račune, opozicija će igrati veliku ulogu. Yair Lapid, podizanjem „hasbara“ kriznog štaba za propagandu, poručuje svijetu da se rat vodi u ime svih nas. Svi ga podržavamo. Svi smo za rat protiv Irana, za bombardovanje Libana i za istrebljivački rat u Gazi. Opozicija se može naći samo u Iranu. Tako Lapid i njemu slični potpiruju mržnju. Zbog njih cijeli svijet zna da je sav Izrael kriv. Da svijet zna da ovdje postoji snažan mirovni kamp koji podržava ljudska prava, bilo bi mu teže da nas krivi.

Aktuelnoj kampanji mržnje pridružuju se i mnogi Jevreji, uglavnom mladi. Izraelski odbrambeni mehanizam, koji svaku kritiku brendira kao antisemitizam, ovdje je na gubitku. Jevrejima ne mogu prilijepiti tu etiketu. U najboljem slučaju, oni su „samomrzeći Jevreji“. Jevrejski studenti na Harvardu znaju šta su genocid i ratno huškanje; vlastitim očima su vidjeli kako zemlja koja ih želi usvojiti kao svoje podanike čini takva djela. Oni žele prekinuti vezu između sebe i države s kojom ih identifikuju. Potreban je, dakle, neki drugi način odbrane od Jevreja koji imaju savjest i kojima je dosta „matične države“.

Moj prijatelj i kolega Moran Sharir pronašao je taj način. Prema njemu, Jevreji koji mrze Izrael čine to kako bi se svidjeli gojima (nejevrejima). Odavno na stranicama Haaretza nije objavljen tekst koji toliko odiše „dijasporalnim mentalitetom“ kao njegov. Napisan je kao reakcija na intervju s Arielle Angel, urednicom časopisa Jewish Currents, koja je deklarisana anticionistkinja.

Sharir priznaje da se slaže s većinom njenih argumenata protiv Izraela, koji je po njegovoj vlastitoj definiciji „bolesno mjesto“, što mu ne ostavlja drugog izbora nego da baci sumnju na njene motive. Angel misli samo na sebe, napisao je. Time je usvojio strategiju izraelskih propagandista koji svakog kritičara optužuju za antisemitizam.

Krivica je, dakle, na onima koji iznose kritiku, a ne na meti te kritike. Angel i njoj slični iznose svoje stavove samo kako bi spasili vlastitu kožu. Nikada u tome neće uspjeti, obećava Sharir. Pogledajte, podsjeća on, čak je i Walther Rathenau ubijen.

Za Sharira je godina 1922., lokacija je Njemačka, a nacisti su na putu da osvoje vlast. Promijenili smo se od tada, Morane. Jesi li čuo za državu Izrael? Mogu se prihvatiti neki tvoji argumenti o pretjeranim razmjerima mržnje i ignoriranju sedmog oktobra. Ali ovo je izraz zamaha klatna nakon što su generacije Jevreja, uglavnom u SAD-u, trenirane da izražavaju bespogovornu i glasnu podršku svakom suludom koraku koji Izrael poduzme. Ovo je odgovor na zabranu kritikovanja Izraela, pod prijetnjom da ćete završiti u grupi Jevreja optuženih za samomržnju.

Čovjek se može protiviti cionizmu nakon što vidi kuda je on odveo Izrael, Bliski istok i Jevreje. Čak se i tom argumentu može pristupiti, Morane, bez prikazivanja njegovih zagovornika kao ljudi koji pokušavaju zadobiti nečiju naklonost. Kakav je to tek dijasporalni mentalitet potreban da bi se prigrlilo takvo razmišljanje? Je li to opet ona priča o Jevreju i nejevrejskom vlastelinu u dijaspori? Ali taj vlastelin je sada Izrael, regionalna velesila i država siledžija zbog koje čovjek ponekad poželi da eksplodira.

Dozvoljeno je čak i osjećati stid zbog Izraela. Izraelskim džez muzičarima je dozvoljeno da prekinu veze sa zemljom a da ih se zbog toga ne grdi. Dozvoljeno je misliti da je cionistički projekt propao. Dozvoljeno? Ponekad čovjek jednostavno nema drugog izbora nego da tako misli.