Dok se razaranja u Gazi odvijaju pred očima svijeta, moderna mašinerija genocida vješto krije svoje aktere iza birokratskih procedura, tehnoloških algoritama i uglađenih odijela. Od bankara i programera do pasivnih birokrata, mreža saučesništva proteže se daleko izvan ratišta, pretvarajući šutnju i profit u pogonsko gorivo za sistematsko uništenje jednog naroda

Ljudska bića su, relativno govoreći, odsutna sa mjesta izvršenja genocida u njegovom modernom obliku, dok su žrtve jedine koje ostaju bolno vidljive. Ovaj evoluirani oblik uništenja vješto prikriva svoje počinioce i one koji u njemu saučestvuju. On operiše kroz politike, procedure i instrumente mehanizovanog, tehnološkog i digitalnog ratovanja, uključujući vještačku inteligenciju. Time se oštro razlikuje od zločina iz prošlosti, kada su krvnici direktno vitlali oruđem smrti, vrišteći dok su palili domove ili ubijali svoje žrtve.

Danas izraelski okupacioni vojnici bombarduju civilne četvrti Pojasa Gaze iz unutrašnjosti ratnih aviona i tenkova. Operateri dronova nalaze se u klimatiziranim okruženjima udaljenih vojnih baza ili su stacionirani u otetim palestinskim domovima. Iza tih, uglavnom nevidljivih oficira, stoji čitava hijerarhija lidera, zvaničnika i kreatora politika. Tu su i programeri softvera, proizvođači municije, politički i ekonomski pokrovitelji, te propagandisti modernog genocida. Oni se u javnosti često pojavljuju u blagim, respektabilnim izdanjima, nerijetko noseći svilene kravate dok donose odluke o brisanju čitavih populacija.

Identificiranje onih koji su saučestvovali u genocidu počinjenom u Gazi između 2023. i 2025. godine predstavlja jedan od najtežih zadataka. Uloge su slojevite i kompleksne, a mnoge od njih ostaju indirektne ili potpuno skrivene. Ipak, težina tog zadatka ne opravdava odustajanje od ispitivanja odgovornosti. To ostaje etički imperativ u pokušaju pozivanja na odgovornost ili u nastojanju da se spriječe preteče novih zločina gdje god je to moguće.

Moderni genocid funkcionira kao sistem koji obuhvata širok spektar odgovornosti, od kojih su neke suštinski neočekivane. To uključuje, na primjer, rad univerzitetskog istraživačkog centra na razvoju tehnologija koje se koriste u etničkom čišćenju. Odgovornost se proteže i na alokaciju sredstava iz državnih fondova ili institucija socijalne zaštite u vojnu industriju koja direktno podržava izraelsku okupaciju i njene ratne zločine.

Ovakve spoznaje često proganjaju ljude od savjesti kada otkriju sopstvenu, neočekivanu uključenost u sistem koji čini zlodjela, čak i ako sami nikada nisu pritisnuli dugme za lansiranje projektila na izbjeglički kamp. Claude Eatherly nudi rani primjer takve muke. Američki pilot koji je vršio vazdušno izviđanje iznad Hirošime shvatio je svoju ulogu u jednom od najvećih zločina moderne ere. Iako sam nije bacio bombu, osjećaj krivice ga je pratio do te mjere da je dva puta pokušao samoubistvo i završio u psihijatrijskim ustanovama.

Tokom genocida u Gazi, mnogi u zapadnim zemljama odlučili su se na javne ostavke sa prestižnih pozicija u vladama, ministarstvima i IT kompanijama, odbijajući da održavaju mašineriju smrti. Drugi su išli još dalje, birajući mnogo skuplje puteve odricanja od saučesništva. Mladi američki oficir Aaron Bushnell zapalio se ispred izraelske ambasade u Washingtonu 24. februara 2024. godine, izjavivši da više ne želi biti saučesnik u genocidu. Njegov čin bio je radikalan protest protiv direktne vojne podrške vojsci koja vrši zločine koje svijet prati u realnom vremenu.

Potraga za saučesnicima mora sezati i u neočekivana mjesta: od onih koji profitiraju na nivou korporacija i fabrika, do onih koji odbijaju pozvati na odgovornost svoje građane koji se pridružuju vojsci koja čini genocid. Detaljan izvještaj Francesce Albanese iz jula 2025. godine identifikovao je više od 60 kompanija, uključujući velike američke i evropske firme, kao aktere u “ekonomiji genocida”. Na listi su i plaćeni komentatori i influenseri koji pokušavaju sanitizovati zločine i uvjeriti publiku u simplističke argumente u koje ni sami ne vjeruju.

Na kraju, moramo se sjetiti da su i oni koji ne poduzimaju ništa zapravo saučesnici. Njihova šutnja popločala je put užasima koje je izraelsko rukovodstvo nanijelo palestinskom narodu. Slogan “Šutnja ubija” ovdje dobija svoj najstrašniji smisao. Evropska unija, koja je uvela hiljade sankcija Rusiji zbog rata u Ukrajini, tokom dvije godine genocida u Gazi nije poduzela nikakve kaznene mjere. Birokratija je blokirala čak i prijedloge o povlačenju privilegija koje Izrael uživa, dok su poricanje i izbjegavanje postali štit zapadnih vlada od obaveze da reaguju.

Genocid u Gazi ne bi mogao trajati dvije godine bez mreže direktnih i indirektnih saučesnika. To uključuje investitore, profitere, birokrate koji su blokirali sankcije, i one koji su uporno odbijali da zločin nazovu pravim imenom. Niko od njih ne može biti oslobođen sumnje u saučesništvo u ovom strašnom poglavlju historije, počinjenom u gusto naseljenoj enklavi pred očima čitavog svijeta.

IZVOR: Middle East Eye