Bila je to metropola koja je oblikovala religije poput judaizma, kršćanstva i islama, postavljajući temelje onoga što danas nazivamo modernim svijetom

Postoje gradovi čija imena sama po sebi prizivaju stoljeća historije, ali i trajnu auru koja se nikada ne gasi, čak ni kada su im vremena bila krajnje nenaklonjena. Grad koji je osnovao Aleksandar Veliki prije gotovo 2500 godina, na mjestu gdje su se susretali Istok i Zapad, bio je urbana laboratorija koja je omogućila miješanje triju velikih civilizacija: egipatske, grčke i rimske. Bila je to metropola koja je oblikovala religije poput judaizma, kršćanstva i islama, postavljajući temelje onoga što danas nazivamo modernim svijetom.

Povijest ovog fascinantnog mjesta sada na monumentalan način pripovijeda Islam Issa, jedan od najuglednijih istraživača i popularizatora historije našeg vremena. U svojoj novoj studiji, Issa grad doživljava kao živo biće, komplikovan organizam čija kulturna historija i mitologija igraju presudnu ulogu u stvaranju društava.

Za Issu, Aleksandrija je mjesto gdje se brišu granice između činjeničnog i mitološkog. Iako su legende o Aleksandru Velikom često nemoguće dokazati, one su, prema njegovim riječima, „svakako moguće“.

„Veliki dio mog planiranja u ranim fazama bio je pokušaj ulaska u Aleksandrovu psihu i vjerujem da je on bio ekscentrična figura s ogromnim samopouzdanjem“, objašnjava Issa. „Gledajući njegova postignuća, on je morao imati vizionarske kvalitete. U knjizi sam želio pokazati da, čak i ako se ovi mitovi ne mogu dokazati kao istiniti, činjenica da su važni za Aleksandriju i Aleksandrijce, te da su utjecali na sastav grada i njegovog naroda, predstavlja istinu iznad svake sumnje.“

Aleksandar, učenik Aristotela, u prostor koji je osvojio nije unio samo vojnu silu, već i helensku kulturu koju je nastojao harmonizirati s lokalnim običajima. Umjesto da uništi egipatske bogove, on je dozvolio nastavak tradicije, zbog čega ga Egipćani nisu vidjeli kao klasičnog kolonizatora. To nije bio puki idealizam, već strateški put ka cilju svjetske dominacije.

Aleksandrija nije bila samo kulturno čvorište, već i trijumf ranog urbanizma. Utjecaji Aristotela i arhitekte Dinokrata, inspirisani Hipodamom, ocem urbanog planiranja, stvorili su grad u obliku mreže, s velikim, ravnim ulicama koje se sijeku pod pravim uglovima.

„Ceste su bile postavljene pod uglom kako bi iskoristile morske povjetarce i zaštitile građane od jakih vjetrova, što se i danas osjeti“, kaže Issa. „Postojala je i irigacija inženjera Kratesa iz Olinta, koji je uspostavio sistem kanalizacije. Aleksandrija je ubrzo postala poznata kao ‘grad hiljadu cisterni’. Mogli bismo tvrditi da je Aleksandrija bila prvi moderno planirani grad, što dokazuje utjecaj koji je imala na dizajn velikih gradova u narednim vijekovima.“

Danas Aleksandrija posjeduje najstariji preživjeli vrt na svijetu i najstariju planiranu ulicu koja je još uvijek u upotrebi, što svjedoči o genijalnosti njenih graditelja.

Možda najveći doprinos Aleksandrije čovječanstvu leži u njenoj Velikoj biblioteci. Njen cilj je bio radikalan: prikupiti svo znanje svijeta na jednom mjestu. To je bila rana forma „apsolutnog posjedovanja znanja“.

„Upravo su prvi naučnici Velike biblioteke dokazali da Zemlja nije ravna ploča. Bez njih ne bi bilo parnih mašina, vjetrenjača, automata za prodaju, muzičkih klavijatura, prestupnih godina, geometrije ni interpunkcije“, ističe Issa.

Biblioteka nije bila samo grčka institucija; ona je prikupljala i prevodila egipatske, budističke, hinduističke i zoroastrijske tekstove. Ta fuzija ideja omogućila je naučnicima da izazovu dotadašnja vjerovanja. U Atini ste mogli biti prognani zbog bezbožništva, ali u Aleksandriji, pod pokroviteljstvom države, naučnici su bili slobodni da eksperimentišu i spekulišu.

Govoreći o misteriji uništenja biblioteke, Issa dekonstruiše mit o jednom katastrofalnom požaru. „Slika uništenja u požaru Julija Cezara je najpoznatija, ali rimski carevi poput Karakale, Aurelijana i Dioklecijana također su igrali ulogu u njenom propadanju. To nije bio jedan događaj, već kontinuirani pad.“

Danas nova biblioteka, Bibliotheca Alexandrina, pokušava odati počast staroj. Njen dizajn u obliku sunčanog sata aludira na mudrost prošlosti, a njen Internet Archive bilježi svaku web stranicu od nastanka interneta, nastavljajući misiju univerzalizacije znanja.

Utjecaj Aleksandrije na teologiju je nemjerljiv. Hebrejska Biblija prevedena je na aleksandrijski grčki (Septuaginta), što je postalo ključno za sastavljanje Novog zavjeta. Ideja da se sveti spisi interpretiraju alegorijski dobila je krila upravo ovdje, pod utjecajem egipatske i grčke filozofije.

Grad je bio dom i prve institucije kršćanskog visokog obrazovanja, gdje su se susretale gnostičke, stoičke i homerske ideje. Čak je i islamska arhitektura, poput Kupole na stijeni u Jerusalemu, pretrpjela utjecaj aleksandrijskih zanatlija i stilova.

Aleksandrija je bila jedina veza između Evrope, Afrike i Azije, omogućavajući protok robe i ljudi kroz mrežu mora, rijeka i kanala. Imala je prvu svjesnu merkantilnu ekonomsku politiku usmjerenu na maksimizaciju izvoza.

Međutim, status globalnog centra počeo je blijediti s otkrićem Rute rta dobre nade Vasca da Game krajem 15. vijeka. „Evropljani su konačno mogli izbjeći Mediteran i Arapsko poluostrvo, čime je okončan monopol na trgovinu začinima. Važnost Aleksandrije kao ključne spojnice odmah je počela opadati“, objašnjava Issa.

Iako je veliki dio antičke Aleksandrije danas pod vodom ili duboko pod zemljom, uključujući grobnice Aleksandra i Kleopatre, Issa tvrdi da grad nikada nije prestao da se razvija. „Fascinantno je kako se historija stalno ponavlja, iako na različite načine. Aleksandrija nikada nije bila čisto helenističko, egipatsko ili arapsko mjesto. Uvijek je bila amalgama identiteta. I danas se ljudi ponose svojim raznolikim porijeklom.“

Dok šetate današnjim ulicama Aleksandrije, suočavate se s paradoksom: najslavniji grad antike gotovo je fizički odsutan. Faros, svjetionik koji je bio jedno od sedam svjetskih čuda, danas postoji samo u fragmentima pod morskom pjenom, dok su Grobnica Aleksandra Velikog i Kleopatrin mauzolej postali historijski fantomi. Ipak, Islam Issa naglašava da upravo ta fizička odsutnost ispunjava prostor specifičnom mistikom.

„Znanje da je antički grad u tolikoj blizini, pod našim nogama ili pod površinom vode, daje Aleksandriji zrak koji se udiše kao čista historija,“ objašnjava Issa. Iako je mnogo toga izgubljeno, preostali fragmenti zgrada otkrivaju fascinantne kombinacije egipatskih, grčkih i rimskih stilova. Zanimljivo je da se danas više autentične antičke aleksandrijske arhitekture može pronaći u Rimu ili Jerusalemu nego u samom gradu, što svjedoči o nevjerovatnom radijusu utjecaja koji je ova metropola imala na tadašnji poznati svijet.

Jedan od najupečatljivijih aspekata Aleksandrije bio je njen društveni liberalizam koji je privlačio pionire, ali i društvene marginalce. To je bio grad stvoren snagom poezije. Legenda kaže da je samog Aleksandra vizija Homera uputila na taj komad zemlje. Taj poetični temelj nastavio se kroz stoljeća; u Aleksandriji su izmišljane nove vrste stihova, cvjetala je satirična poezija, a sufijski centri su kasnije iznjedrili „Burdu“, vjerovatno najpoznatiju islamsku poemu svih vremena. Čak je i moderni pjesnik C. P. Cavafy u 20. vijeku mogao pisati o temama koje su drugdje bile tabu, upravo zato što je bio u Aleksandriji, gradu koji je po svojoj prirodi naginjao slobodi.

Issa u svom istraživanju izvlači i mračne, gotovo nadrealne zapise iz arhiva koji razbijaju romantiziranu sliku o gradu. Jedan od takvih dokumenata je pismo iz 11. vijeka, napisano tokom strašne gladi, koje otkriva potresne dokaze o kanibalizmu među stanovništvom. S druge strane, on pronalazi i prve muslimanske poeme o Aleksandru Velikom, koje pokazuju kako su čak i novi osvajači osjećali potrebu da se povežu s mitskim utemeljiteljem.

„Aleksandrija nikada nije prestala da se reinventira,“ zaključuje Issa. „Ona nije relikvija koja je stala nakon antike ili arapskog osvajanja. Ona je bila ključni akter napoleonskih ratova, sufražetskih pokreta i svjetskih revolucija.“ Grad koji je počeo kao san jednog vojskovođe, preživio je kao amalgama identiteta koji i danas, uprkos modernim izazovima, odbija da bude definisan samo jednom kulturom ili jednom erom. Njegova lekcija je jasna: moć jednog društva ne leži u čistoći, već u sposobnosti da iz dijaloga različitosti stvori civilizaciju koja traje milenijumima.

Od Salahudina i Napoleona, preko sufijskih centara i revolucionarnih pokreta 20. vijeka, Aleksandrija ostaje grad stvoren snagom poezije i liberalizma. Njena najvažnija lekcija za moderno doba je ona o harmoniji i momentima kada ona nestaje, obično kada se nameću kulturne hijerarhije ili zabranjuju miješani brakovi koji su vijekovima bili tkivo ovog društva.

Aleksandrija, u Issinoj interpretaciji, nije relikvija prošlosti, već vječni podsjetnik na to šta se događa kada se ljudski genij oslobodi granica jedne kulture. Ona je grad koji i dalje „diše historiju“, čekajući da buduća otkrića iz dubina Mediterana osvijetle nove slojeve njene neiscrpne priče.

IZVOR: Visao