Najupečatljiviji aspekt ovog rata je koliko je loše planiran, čak i u poređenju s nekim od najkatastrofalnijih intervencija CIA-e tokom Hladnog rata. Američke i izraelske oružane snage imale su brojne dobro identifikovane ciljeve i precizne projektile, ali im je nedostajala jasna izlazna strategija

Trump bi mogao ovaj napad na Bliskom istoku pretvoriti u izgovor za daljnje slabljenje institucija vlastite zemlje. Pod predsjedništvom Donalda Trumpa, vanjska politika SAD-a dosegla je svoju najnižu tačku. Rat njegove administracije protiv Irana (koji dolazi odmah nakon otmice venecuelanskog diktatora) nanijet će štetu Sjedinjenim Državama i promijeniti percepciju američke moći u ostatku svijeta.

Naravno, ovo nije prvi put da Sjedinjene Države provode loše planiranu i na propast osuđenu intervenciju u inostranstvu. Jedna od najznačajnijih, s obzirom na trenutni kontekst, bila je ona iz 1953. godine kada je CIA svrgla demokratski izabranog premijera Irana, Mohammada Mossadegha, nakon njegove odluke da nacionalizuje naftnu industriju u britanskom vlasništvu. Iako bi bilo pretjerano reći da je uklanjanje Mossadegha izazvalo Iransku revoluciju 1979. godine, nema sumnje da je očigledna intervencija CIA-e utjecala na mišljenje mnogih Iranaca o apsolutnoj monarhiji koju su Sjedinjene Države postavile na njegovo mjesto. To objašnjava zašto je početni odgovor mnogih sektora iranskog stanovništva (uključujući komuniste, konzervativce i liberale) bio podrška svrgavanju Šaha. No, nažalost, ajatolah Ruhollah Khomeini bio je sve samo ne lider konsenzusa. Brzo je izdao svoje saveznike i uspostavio ultra-represivni teokratski režim koji još uvijek vlada zemljom.

Pouka je da američke intervencije često imaju mnogo nepredviđenih posljedica. One ne samo da generišu trajno ogorčenje, već utječu i na percepciju „meke moći“ (moć uvjeravanja i privlačenja) koju su Sjedinjene Države oduvijek koristile da održe svoju globalnu mrežu saveza i uvjere druge aktere u prednosti svoje hegemonije kao faktora međunarodne predvidljivosti i stabilnosti.

Ovo je važno jer će prirodni odgovor većine ljudi, kada se hegemonska sila ponaša kao siledžija, biti otpor. Česta i neopravdana pokazivanja „tvrde moći“ teže eroziji meke moći, posebno u intervencijama kojima nedostaje bilo kakvo koherentno opravdanje. Tokom Hladnog rata, Sjedinjene Države su barem imale sveobuhvatni cilj suzbijanja širenja komunizma, koji je bio stvarna prijetnja.

Ali još gore za meku moć jedne zemlje je loše planirana kampanja koja pokazuje potpuno zanemarivanje života onih koji su njome pogođeni. Upravo to vidimo na Bliskom istoku. Nema sumnje da će Trumpov impulzivni rat dovesti američku meku moć na najnižu tačku u historiji; niko u njegovoj administraciji nije zabrinut za obnovu onoga što je izgubljeno. Umjesto vrednovanja meke moći, današnja Bijela kuća vidi prijetnje i bilateralne sporazume kao zamjene za zadobijanje naklonosti stranih lidera i građana.

Istina je da je iranski režim bio posebno okrutan i represivan. Većina Iranaca nema naklonosti prema novom Vrhovnom vođi, Mukhti Khameneiju (sinu svog prethodnika), niti prema Islamskoj revolucionarnoj gardi. Ali to ne znači da će se režim urušiti, a još manje da će američka intervencija donijeti mir i stabilnost u regiju.

Najupečatljiviji aspekt ovog rata je koliko je loše planiran, čak i u poređenju s nekim od najkatastrofalnijih intervencija CIA-e tokom Hladnog rata. Američke i izraelske oružane snage imale su brojne dobro identifikovane ciljeve i precizne projektile, ali im je nedostajala jasna izlazna strategija.

Trebalo je biti očigledno da se iranski režim neće odmah urušiti, čak ni nakon ubistva njegovog vođe. I bilo je više nego predvidljivo da će odgovor Irana ciljati na destabilizaciju regije i podizanje cijena nafte. Svi su oduvijek znali da je Hormuški tjesnac glavno sredstvo režima. Ali, očigledno, Trumpova administracija nije uzela u obzir ta razmatranja, barem sudeći prema nedavnim izjavama visokih zvaničnika.

Ovo je možda dalo iranskom režimu uvjerenje da se nalazi u pobjedničkoj poziciji. On zna da Amerikanci nisu voljni ući u dugotrajan rat, i spreman je izdržati trenutnu blokadu i represiju nad stanovništvom onoliko dugo koliko je potrebno da osigura opstanak Islamske Republike. To se odražava u rastućoj uznemirenosti međunarodnih tržišta.

U vrijeme kada je ekonomska krhkost već bila evidentna (što je pokazala debata o potencijalnom mjehuru vještačke inteligencije), turbulencije na energetskom tržištu i rastuća globalna neizvjesnost upozorenje su na nevolje koje dolaze. Oštri porast cijena nafte prigušit će investicije i ekonomski rast, te stvoriti pritisak na rast cijena. Rezultirajuće povećanje nezaposlenosti i inflacije bit će skupo za vlade, uključujući i one u Evropi, koje se suočavaju s unutrašnjim izazovom desničarskih populističkih autsajdera (iako se većina evropskih lidera protivi ratu i čvrsto je odbila Trumpove zahtjeve za slanjem ratnih brodova kako bi pomogli Sjedinjenim Državama da ponovo otvore tjesnac).

Razumno je pretpostaviti da će Trump platiti visoku političku cijenu za svoj rat na novembarskim izborima za Kongres. Ali Trump se predstavlja kao antiestablišment lider, i ako njegovi sljedbenici za ekonomski pad okrive sistem, a ne njega, rezultat bi mogao biti povećana polarizacija i još slabije institucije.

Trump će vjerovatno dolijevati ulje na vatru pokušavajući polarizovati republikance i demokrate (možda još zapaljivijim domaćim akcijama). Važno je zapamtiti da su američke institucije već oslabljene, a mnoga pravila i mehanizmi kontrole dizajnirani da ograniče predsjedničku moć prestali su funkcionisati. To ide u prilog Trumpovoj agendi, i on će iskoristiti svaku priliku da dodatno oslabi te institucije.

Još ne znamo koliku će dodatnu štetu ova nespretna prekomorska avantura nanijeti američkoj demokratiji i mekoj moći. Ali jedna stvar se čini vjerovatnom: cijenu će platiti Amerikanci, i ona će biti viša nego što iko može zamisliti. Prijetnja američkoj demokratiji, društvenoj stabilnosti i ekonomskoj otpornosti veća je danas nego u bilo kojem drugom trenutku u novijoj historiji.

Daron Acemoglu (Istanbul, Turska, 1967.), dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2024. i profesor na MIT-u, koautor je (sa Simonom Johnsonom) knjige „Moć i napredak: Naša hiljadugodišnja borba za tehnologiju i prosperitet“