Dok se svijet suočava s brutalnim geopolitičkim zastranjenjima, evropski samiti pretvaraju se u vježbe iz nemoći i depresije. Između moralnog ponora u Gazi i praktične blokade pomoći Ukrajini, Evropa stoji pred historijskim izborom: ili će konačno naučiti reći odlučno „ne“ tiraniji i interesnim ucjenama, ili će dopustiti da njene temeljne vrijednosti potone u mraku sopstvene malodušnosti

Čitanje zaključaka ovosedmičnog evropskog samita predstavlja istinski depresivnu vježbu. Čak i kada uvažimo sve poznate poteškoće jednog pluralnog entiteta kakav je EU, ponor između onoga što zahtijevaju dramatične svjetske okolnosti i ponuđenih odgovora izaziva duboko obeshrabrenje. Taj jaz zjapi i na moralnom i na praktičnom planu.

Moralna konstatacija je kristalno jasna: baš kao i u slučaju Gaze, „dvadesetsedmorica“ nisu u stanju izgovoriti ono što je očigledno i neophodno u vezi s ratom u Iranu, da je riječ o ilegalnoj akciji koja je potpuno nespojiva s našim vrijednostima. Praktični bilans je podjednako porazan: mjere za ublažavanje energetske krize bit će spore, dok prijeko potrebna podrška Ukrajini i dalje ostaje talac Orbanovog veta.

Nisu svi oblaci na evropskom nebu podjednako tamni i ne smijemo zaboraviti svijetle tačke, poput činjenice da mnogi i dalje žude za ulaskom u ovaj klub, ali oni koji trenutno dominiraju nebom su glomazni i mračni. To više ne smijemo skrivati.

Istog tog četvrtka pojavio se još jedan tekst koji, nasuprot sivilu samita, ulijeva nadu. Riječ je o govoru italijanskog predsjednika Sergia Mattarelle povodom dodjele počasnog doktorata na Univerzitetu u Salamanci. On je još jedan Italijan na kojeg se moramo ugledati, uz Dragija i Lettu.

Mattarella otvoreno prokazuje „sistematsko nepoštovanje“ i „gaženje Povelje UN-a“, „delegitimizaciju međunarodnih sudova“ i stvaranje pravnog vakuuma, svojevrsne ničije zemlje kojom vlada arbitraža i koja je postala poligon za neopravdane upade. To je proces koji svom svojom težinom udara na najsiromašnije i najmanje srećne narode. On takođe osuđuje vis destruens (razaračku silu) koja ne teži gradnji nečeg boljeg, već, kako se čini, želi eliminirati sva ograničenja suvereniteta koja su nekada uspostavljena upravo da bi se obuzdale hegemonističke aspiracije najmoćnijih država.

„Šta Evropa može učiniti pred propadanjem multilateralnog modela saradnje u međunarodnim odnosima? Treba li prihvatiti da ga zamijeni puka tržišna logika zasnovana isključivo na takmičenju?“, upitao je predsjednik. Odgovor je bio jasan: „Na Evropi je da zna reći ne.“

Nažalost, Evropa to „ne“ još uvijek ne zna izgovoriti jednoglasno, onako kako situacija nalaže. To izgovara Pedro Sánchez, to izgovara Mattarella, ne imenujući nikoga direktno, ali čineći sve kristalno jasnim, izgovaraju to i drugi, ali ne svi zajedno. A to zajedništvo je jedini način da taj glas postane istinski čujan i efikasan u svijetu kojem je razumna Evropa nasušno potrebna.

Nesumnjivo je da različite okolnosti i različite percepcije rizika diktiraju ponašanje država. Mnogo je lakše rizikovati ljutnju Washingtona iz Madrida, hiljadama kilometara daleko od Rusije, nego iz Helsinkija, Varšave ili Berlina. Jasno je i da bi Trump, da su saveznici poput Španije masovno odbili pakt o vojnoj potrošnji unutar NATO-a, možda i raskinuo taj savez, što bi imalo katastrofalne posljedice za sve, a stravične za neke.

Može se razumjeti ta apstraktna logika, ukorijenjena u Njemačkoj i drugdje, o što bržoj integraciji Evrope uz očuvanje transatlantskih odnosa po svaku cijenu. Ali, gledano sasvim konkretno, postoje potezi i načini koji su jednostavno neprihvatljivi. O mnogim se pitanjima može i mora pregovarati i praviti kompromis, ali o temeljnim principima se ne trguje. Tu nema oklijevanja, nema okretanja glave i nema saginjanja kičme.

Trump je juče saveznike SAD-a nazvao „kukavicama“ jer ga ne žele pratiti u Hormuzu. To je apsurdno. Ako ovdje uopšte ima malodušnosti, ona leži u tome što mu se niko snažnije i jasnije ne suprotstavi zbog njegovih zloupotreba.

Na praktičnom polju, frustracija dostiže vrhunac. Činjenica da EU ne može Ukrajini odobriti zajam od egzistencijalne važnosti jer ga blokira Viktor Orban, koji u tom zajmu čak i ne učestvuje, je naprosto mučna. Ostaje nada da će njegova sramotna politika biti pometena lavinom glasova protiv na predstojećim izborima.

Njegov veto Kijevu je nepodnošljiv, naročito u trenutku kada Putin profitira od rata u Iranu, koji mu pumpa prihode i istovremeno smanjuje količinu američkog oružja dostupnog Evropljanima za Ukrajinu. Sve je to još mučnije ako se uzme u obzir činjenica koja se rijetko ističe: Ukrajina zapravo osvaja teren. Prema riječima njenog predsjednika, ponovo je zauzeto oko 460 kvadratnih kilometara. Ako Orban ostane na vlasti i nastavi sa svojim ucjenama, EU će morati uvesti mjere mnogo drastičnije od dosadašnjih. Iako je oduzimanje prava glasa pravno komplikovano, postoje i druge opcije, poput radikalnog rezanja fondova.

Vrijeme je da se konačno izgovore velika, odlučna „ne“.

IZVOR: El Pais