Zatvaranje džamije ima i svoju prozaičnu, ali veoma bolnu ekonomsku stranu. Ramazan je u Jerusalemu obično period najvećeg ekonomskog procvata zbog vjerskog turizma. Kada vjernici ne mogu doći do grada, udarac na trgovce i zanatlije u Istočnom Jerusalemu je razoran

Dok se posljednja sedmica ramazana polako odmotava nad zidinama Starog grada u Jerusalemu, plato džamije Al-Aksa, mjesto koje obično pulsira energijom desetina hiljada vjernika, ostaje sablasno prazan. Za muslimane širom svijeta, ovi su dani vrhunac duhovnosti, vrijeme povlačenja u molitvu i iščekivanja Lejletul-kadra, noći za koju se vjeruje da je u njoj počela objava Kur'ana poslaniku Muhammedu. Tradicionalno, to je noć kada se najveće mase ljudi okupljaju unutar zidina trećeg najsvetijeg mjesta islama, pretvarajući kamene trgove u nepregledno more onih koji klanjaju do same zore.

Svake godine, procesija vjernika slijeva se iz svih pravaca, iz samog Jerusalema, iz arapskih gradova unutar Izraela, te sa okupirane Zapadne obale. Porodice dolaze noseći torbe s hranom za iftar, žureći da rezervišu komad prostora u dvorištima prije nego što zvuk teravih-namaza ispuni noćni zrak. Zvuk učenja Kur'ana i dova obično odjekuje duboko u noć, stvarajući ritam koji definiše život grada tokom svetog mjeseca.

Ove godine, međutim, kapije su ostale zatvorene. U potezu koji je izazvao oštre kritike širom arapskog i muslimanskog svijeta, izraelske vlasti drže Al-Aksu zatvorenom već gotovo dvije sedmice, navodeći kao razlog vanredne sigurnosne mjere zbog rata s Iranom.

Ovakvo zatvaranje džamije tokom ramazana dogodilo se svega nekoliko puta od rata 1948. godine. Odluka je prekinula ne samo noćne molitve, već i tradicionalne džuma-namaze petkom, što predstavlja presedan koji duboko pogađa vjerski identitet lokalnog stanovništva. Zvaničnici jordanskog Vakufa, tijela odgovornog za administraciju muslimanskih svetinja u Jerusalemu, ne kriju svoje ogorčenje.

Mustafa Abu Sway, palestinski islamski učenjak i zamjenik šefa Vakufa, ističe da su srca vjernika slomljena. Za njega, argument o nemogućnosti osiguranja pristupa ne pije vodu. On podsjeća da Al-Aksa posjeduje masivne podzemne dvorane koje mogu primiti hiljade ljudi u slučaju opasnosti, sugerišući da su sigurnosni razlozi samo paravan za dublje političke ciljeve. Njegove su molitve, kaže, usmjerene ka brzom okončanju rata i postizanju sveobuhvatnog mira na Bliskom istoku.

Politički analitičari, poput Thaira Abu Rasa s Foruma za regionalno razmišljanje, smatraju da ova odluka rezonira s Palestincima na više nivoa. Za njih Al-Aksa nije samo religijski objekt; to je duhovna vertikala, ali i ključni društveni prostor gdje se susreću, razmjenjuju mišljenja i učvršćuju kolektivni identitet. Upravo ta činjenica, vjeruje Abu Ras, izaziva nelagodu kod izraelskih vlasti.

Zatvaranje džamije ima i svoju prozaičnu, ali veoma bolnu ekonomsku stranu. Ramazan je u Jerusalemu obično period najvećeg ekonomskog procvata zbog vjerskog turizma. Kada vjernici ne mogu doći do grada, udarac na trgovce i zanatlije u Istočnom Jerusalemu je razoran.

Omaima Farrah, mlada stanovnica Kafr Aqaba, opisuje ovogodišnji ramazan kao neobično težak i turoban. Posjeta džamiji bila je porodična rutina, sedmični ritam koji je gradu davao smisao. Danas je taj ritam zamijenjen blokadama i prisustvom izraelske policije na svakom uglu. Za ljude koji žive u stalnoj tenziji, Al-Aksa je bila jedino utočište nade i mira. Njeno zatvaranje Omaima doživljava kao dodatni sloj brisanja i ugnjetavanja, osjećaj da im se oduzima i ono posljednje što im je preostalo.

Strahovi Palestinaca nisu neutemeljeni u kontekstu širih dešavanja. Dok je Al-Aksa pod ključem, na Zapadnoj obali se bilježi intenzivno širenje naseljenika koji potiskuju palestinsko stanovništvo. Logično pitanje koje se postavlja među ljudima jeste: ako naseljenici već dosežu nova područja na Zapadnoj obali, šta će ih spriječiti da sutra isto to učine u Jerusalemu i na samom platou džamije?

Mnogi vjeruju da je ovo zatvaranje zapravo testiranje terena za trajno preuzimanje kontrole nad lokalitetom. Nepovjerenje je dodatno produbljeno činjenicom da izraelska policija sada djeluje pod direktnim autoritetom Itamara Ben-Gvira, što Palestinci vide kao pretvaranje policijskih snaga u alat radikalne desničarske politike.

Za taj politički i religijski sektor unutar Izraela, Al-Aksa se ne posmatra kao džamija, već kao Brdo hrama, mjesto gdje bi, prema njihovim uvjerenjima, jednog dana trebao biti ponovo izgrađen židovski hram. Iako postoji teoretska logika u zatvaranju velikog otvorenog prostora u trenutku kada prijete projektili, Palestinci ukazuju na očiglednu kontradikciju: dok se muslimanima brani molitva zbog “sigurnosti”, naseljenicima se u drugim terminima dozvoljava ulazak na isto to područje. Ta dvostruka mjerila samo produbljuju jaz.

Nasser al-Hidmi, koji predvodi lokalnu grupu za praćenje dešavanja oko Al-Akse, upozorava da izraelske vlasti pokušavaju nametnuti “strogu sigurnosnu stvarnost” koja bi mogla postati nova normalnost, posebno pred nadolazeće židovske praznike. On smatra da će ishod rata s Iranom uveliko definisati buduću politiku. Ako Izrael izađe iz rata osjećajući se oslabljenim, postoji opravdan strah da bi se taj frustrirani bijes mogao usmjeriti prema Palestincima. S druge strane, ako se bude osjećao pobjednički, to bi moglo dovesti do još agresivnije politike samouvjerenosti.

Firas Abu Asba, koji vodi neprofitnu organizaciju “Sjeme humanosti”, naglašava da je iskustvo molitve u Al-Aksi nezamjenjivo. Za njega to nije samo vjerski čin, već duboka veza s historijom i nacijom. On strahuje da će kontinuirana zatvaranja dovesti do opasnog porasta gnjeva, jer ljudi osjećaju da im se oduzima fundamentalno ljudsko pravo, pravo na bogosluženje. Njegova poruka je jednostavna: ljudi žele miran i dostojanstven pristup svojim svetinjama. Svaki pokušaj trajnog narušavanja statusa džamije mogao bi imati dalekosežne posljedice koje nadilaze same zidine Jerusalema.

Al-Hidmi vjeruje da bi ramazanska tišina mogla biti samo uvertira u nemire koji će uslijediti nakon završetka rata. Posebno osjetljiv trenutak bit će maj i juni, kada se obilježava Dan Jerusalema i kada hiljade izraelskih nacionalista marširaju kroz Stari grad, nerijetko uz provokativne slogane. Ove godine, u atmosferi stvorenoj ratom i zatvaranjem svetih mjesta, taj marš bi mogao biti fitilj za nove sukobe. Postoji i dugoročna zabrinutost: sprječavanje mladih generacija da uđu u džamiju utječe na njihov identitet i osjećaj povezanosti s tim prostorom.

Iako se mnogi vjernici okreću lokalnim džamijama u svojim naseljima pokušavajući sačuvati ramazanski duh, svi su saglasni u jednom – Al-Aksa nema zamjenu. Prošle nedjelje, u najsvetijoj noći, grupe mladih Palestinaca su putem društvenih mreža uputile pozive da se krene prema Starom gradu. Bio je to pokušaj da se mirno “probije opsada”, da se barem klanja u okolnim ulicama ako se ne može ući unutra. Za njih je to čin nepokornosti i poruka da, uprkos blokadama, ostaju tu, čvrsto vezani za svoje pravo koje ne namjeravaju napustiti. Jer u Jerusalemu, molitva nikada nije samo molitva; ona je tihi, ali postojani otpor zaboravu i nestajanju.

IZVOR: Haaretz