Možda je to najiskrenija stvar koju se može reći o ovom Ramazanu: podsjetio nas je koliko je stvarni post zapravo težak. Ne glad, s glađu smo uvijek izlazili na kraj, već ona druga vrsta. Ona koja od nas traži da nosimo tugu, a da ne dopustimo da ona otvrdne u mržnju; da svjedočimo nepravdi bez gubitka sposobnosti za moralne nijanse; da ostanemo, nekako, blizu Boga u svijetu koji se čini odlučnim da to učini nemogućim

Postoji posebna kvaliteta u ramazanskom miru, koja se može sažeti kao svjesna namjera i uvažavanje odgođenog zadovoljstva. Ovaj sveti mjesec više se temelji na utišavanju buke svakodnevice i prigušivanju svjetovnih ambicija nego na umirivanju apetita.

Četiri sedmice godišnje, muslimani širom svijeta čine nešto što se u 21. stoljeću čini naročito suprotnim prevladavajućoj kulturi: usporavaju i okreću se unutrašnjosti. U tom smislu, to je naš pokušaj da budemo bliži Bogu, koliko god nesavršeno, posteći ne samo od hrane, već i od neumoljivog zamaha svijeta.

Nažalost, ovog Ramazana tu tišinu je bilo gotovo nemoguće pronaći.

Mjesec je stigao u sjeni regionalnog rata. Otkako su SAD i Izrael udarili na Iran, svaki večernji iftar stizao je uz prilog udarnih vijesti. Minute i sati, idealno rezervisani za kontemplaciju i refleksiju, prekidani su naizgled beskrajnim nizom obavijesti, analiza i objava na društvenim mrežama. Dok se duhovna disciplina posta nastavljala u tijelu, bilo ju je mnogo teže održati u umu i srcu.

Doduše, ovo nije novi problem. Sveto vrijeme i rat oduvijek su bili nemirni susjedi. Sam Kur'an određuje četiri mjeseca u godini kao svete (ashhur al-hurum) tokom kojih borba nosi pojačanu zabranu. Stari Grci su prekidali neprijateljstva zbog Olimpijskih igara. Srednjovjekovno kršćanstvo pokušavalo je, s ograničenim uspjehom, uspostaviti “Božiji mir” i “Božije primirje” (Pax et treuga Dei) kako bi zaštitilo neborce i ograničilo kalendar nasilja. Ti pokušaji su bili iskreni, ali i redovno kršeni.

No, poznavanje ove historije ne čini sadašnjost lakšom za podnošenje. Naprotiv, to samo produbljuje tugu. Već četrnaest stoljeća znamo da su rat i svetost loši saputnici, a još uvijek nismo pronašli način da zaštitimo sveto od političkog.

Ono što je ovaj Ramazan učinilo posebno teškim bilo je odbijanje situacije da se razriješi u čist moralni narativ. Za one sklone lakoj solidarnosti, instinkt je bio da se nasilje uokviri kao napad na muslimansko sveto vrijeme izvana, kao da su bombe koje padaju tokom Ramazana vrsta duhovne agresije na vjernike. U tome ima istine, ali šira slika je složenija. Iran, država koja se zaodijeva jezikom islamskog otpora, proveo je godine bombardujući, destabilizujući i iskrvarujući muslimanska društva širom Bliskog istoka. Cijena te proturječnosti ovog Ramazana ima ime. Alna Abdullah imala je 11 godina, bila je Iranka, rođena i odrasla u Kuvajtu. Nazvala je oca da mu poželi laku noć, rekla mu da ga voli i otišla na spavanje. Krhotine iranskog drona ubile su je u njenom krevetu.

Tako duhovna izmještenost ovog mjeseca nije bila jednostavno priča o vjernicima protiv ostatka svijeta. Bila je to priča o muslimanskom svijetu razbijenom iznutra, gdje su muslimanske ruke među onima koje ubijaju tokom svetog mjeseca. To je teža istina s kojom se treba suočiti. Ali je i važnija.

Pitanje koje Ramazan postavlja, oduvijek, ali ove godine s posebnom hitnošću, nije samo možemo li postići bliskost s Bogom uprkos svjetskom nasilju. Pitanje je možemo li održati moralnu jasnoću koju bi ta bliskost trebala pružiti. Rat sužava percepciju, zahtijeva strane, neprijatelje, apsolute. Duhovni rad u Ramazanu kreće se u potpuno suprotnom smjeru. On podstiče poniznost, samilost, prepoznavanje vlastitih ograničenja i složenosti drugih.

Žaliti zbog narušavanja ovog Ramazana ne znači biti naivan u vezi s geopolitikom. Naposljetku, islam nikada nije postojao u vakuumu. Ali poenta je insistirati na tome da je nešto stvarno izgubljeno za milione ljudi koji su pokušali postiti mjesec u dobroj vjeri, a našli su se nesposobni da pobjegnu gravitacijskoj sili svijeta u ratu. Post tijela je lakše održati od posta uma. Postiti od bijesa, od očaja, od plemenskih izvjesnosti koje rat uvijek pokušava nametnuti, to je teža disciplina.

Možda je to najiskrenija stvar koju se može reći o ovom Ramazanu: podsjetio nas je koliko je stvarni post zapravo težak. Ne glad, s glađu smo uvijek izlazili na kraj, već ona druga vrsta. Ona koja od nas traži da nosimo tugu, a da ne dopustimo da ona otvrdne u mržnju; da svjedočimo nepravdi bez gubitka sposobnosti za moralne nijanse; da ostanemo, nekako, blizu Boga u svijetu koji se čini odlučnim da to učini nemogućim.

Sveto vrijeme ne zaustavlja rat. Ali rat, u svom najiskrenijem obliku, otkriva čemu sveto vrijeme zapravo služi.

Doğan Eškinat je komunikolog, prevodilac i analitičar iz Istanbula, ovaj je tekst napisao za Daily Sabah