Od užurbanih džamija Džakarte do seoskih dvorišta Aceha, od kraljevskih procesija u Solu do obalnih kuhinja Makassara – ramazan u Indoneziji odjekuje različitim glasovima, ali istim pulsom
Indonezija ne doživljava ramazan jednim glasom. On se različito izgovara na ostrvima, u gradovima i na obalama. Kreće se kroz kraljevske palate centralne Jave, ribarske zajednice Sulawesija, pretrpane apartmane Džakarte i dvorišta džamija u Acehu. Ritmovi i ukusi variraju, ali suština ostaje ista: mjesec se željno iščekuje i kolektivno nosi.
U glavnom gradu, ramazan obilježavaju pune džamije i još puniji rasporedi. Akšam, jacija i teravija privlače mase koje se često izlijevaju van džamijskih hala. Restorani u tržnim centrima su krcati, a rezervacije za iftar prave se danima unaprijed.
Ipak, prema riječima mještanke Ibu Male, ramazan u Džakarti je primarno porodični praznik. „U mom kraju se obično ne okupljamo s komšijama kao u manjim mjestima. Okupimo se s porodicom u jednoj kući, zajedno iftarimo i porodično klanjamo namaze“, objašnjava ona. Popularni običaj je „lov na takjil“ (lagane grickalice za prekid posta) kod uličnih prodavača, gdje dominiraju pržena hrana i slatki deserti poput kolaka.
Grad Solo, poznat kao „Duh Jave“, odražava civilizacijsku mješavinu gdje kineske budističke i kršćanske zajednice koegzistiraju s duboko ukorijenjenom islamskom kulturom kraljevske palate (Keraton).
Jedna od najupečatljivijih tradicija je Kirab Malam Selikuran, kraljevska procesija koja se održava 21. noći ramazana u susret Lejletul-kadru. Dvorski službenici nose fenjere i tradicionalna jela uz pratnju ilahija i kasida. „Vjera ovdje komunicira s tradicijom, umjesto da je briše“, kažu mještani. Ramazan u Solu je inkluzivan – nemuslimanski susjedi često učestvuju u iftarskim druženjima, pretvarajući post u društveni ugovor o ljubaznosti.
U pokrajini Aceh, ramazan ima izrazito javan karakter. Restorani se zatvaraju nakon sehura i ne otvaraju se do zalaska sunca. Džamije postaju centri koordinacije za cijela sela (gampong).
Zajedništvo je ovdje ključno: u velikim kotlovima priprema se bubur kanji rumbi (vrsta čorbe) koja se dijeli svima, kako niko ne bi iftario sam ili gladan. Prije početka mjeseca, porodice obilježavaju Meugang, kupujući i pripremajući meso koje dijele s drugima, dok se neki povlače u duhovnu osamu (suluk) u vjerskim školama.
U Makassaru, na južnom Sulawesiju, ramazan oblikuje kultura naroda Bugis-Makassar. Fokus je na rodbinskim vezama i razmjeni jela prije zalaska sunca. Trpeze se pune specijalitetima kao što su Es Pisang Ijo i Coto Makassar. „Ono što mi najviše nedostaje je to okupljanje s rođacima i komšijama, taj osjećaj prisutnosti“, ističe profesorica Dwia Aries Tina Pulubuhu.
Kao Bošnjakinja koja piše iz Indonezije, ne mogu ignorisati paralele. Historije se razlikuju, jezici su drugačiji, a kulturni izričaji ne mogu biti različitiji. Pa ipak, „emotivna gramatika“ ramazana je ista.
Tišina pred zalazak sunca, nježnost zajedničkog obroka i svijest da ovaj mjesec nije samo o gladi, već o dostojanstvu. U Bosni i Hercegovini ramazan nosi sjećanje na osmanske minarete pored crkava; u Indoneziji nosi kraljevske procesije i putovanja hiljada ljudi kući (mudik).
Ramazan ne zahtijeva uniformnost. On dopušta kulturi da diše, historiji da govori i zajednicama da tumače pobožnost na svom jeziku. I nekako, preko kontinenata, Indonezija u ramazanu ipak miriše na dom.
IZVOR: Revda Selver Iserić za Daily Sabah
