U historiji ropstva u Americi često se zaboravlja da su među dovedenim Afrikancima bili i brojni muslimani. Za njih je mjesec ramazan imao posebno značenje: post i molitva postali su način očuvanja identiteta i tihe pobune protiv sistema koji je nastojao izbrisati njihovu vjeru i porijeklo. Uprkos zabranama okupljanja, kaznama i teškim uvjetima rada, mnogi su tajno postili, klanjali i organizirali zajedničke iftare, čuvajući tradiciju koju su ponijeli iz Afrike
Za afričke muslimane koji su u vrijeme trgovine robljem odvedeni na američki kontinent, vjera je bila jedan od rijetkih načina očuvanja identiteta. Vjerska praksa, a posebno post u mjesecu ramazanu, postala je simbol otpora i način da se sačuva dostojanstvo u okolnostima brutalnog sistema ropstva. Upravo zahvaljujući vjeri koju su ponijeli sa sobom iz Afrike mnogi su uspjeli očuvati osjećaj pripadnosti i spriječiti potpuni nestanak vlastite tradicije.
Između početka 17. i sredine 19. stoljeća veliki broj robova doveden je iz Afrike, naročito iz zapadne Afrike, na područje Sjeverne Amerike kako bi radili na plantažama. Iako se danas o tome malo govori, brojni historičari naglašavaju da je među tim robovima bio značajan broj muslimana. Njihovo prisustvo ostavilo je trag i u ranom razvoju američkog društva.
Prema istraživanjima pojedinih američkih historičara, doprinos tih ljudi bio je mnogo veći nego što se obično pretpostavlja. Robovi koji su stigli na novi kontinent nisu donijeli samo svoju radnu snagu nego i kulturu, običaje i vjeru. Međutim, mogućnost prakticiranja islama bila je izuzetno ograničena. Jedna od najvećih poteškoća odnosila se upravo na post tokom ramazana.
Slični problemi postojali su ne samo u Sjevernoj nego i u Južnoj Americi. Afrički muslimani suočavali su se s brojnim preprekama: bilo je teško klanjati zajedničke molitve, osigurati halal hranu ili organizirati vjerski život u zajednici. Vlasnici robova često su pokušavali spriječiti svako okupljanje koje bi moglo potaknuti solidarnost među robovima.
U mnogim kolonijama bilo je zabranjeno okupljanje robova bez nadzora. Zajednički iftari, obilježavanje početka ramazana ili klanjanje teravih-namaza u džematu mogli su biti kažnjeni. Takve zabrane imale su jasan cilj, slomiti otpor i onemogućiti stvaranje zajedništva među potlačenima.
Ipak, brojni zapisi svjedoče da su muslimanski robovi nastojali održati svoje vjerske običaje uprkos prijetnjama i kaznama. Ramazanske molitve često su obavljane na skrivenim mjestima, daleko od očiju nadzornika. Post se držao koliko god su okolnosti dopuštale, a zajednički iftari organizirani su potajno.
Neki izvori govore i o dramatičnim događajima koji su pratili takve pokušaje. U jednom zapisu spominje se rob porijeklom iz Afrike koji je radio na plantaži duhana. Dok je klanjao, napao ga je nadzornik. Poniženje koje je doživio natjeralo ga je na bijeg, ali je kasnije ponovno uhvaćen. Takve priče pokazuju koliko je prakticiranje vjere bilo teško u uvjetima ropstva.
Cilj robovlasničkog sistema bio je jasan: izbrisati stare identitete i prisiliti robove da se potpuno prilagode novom svijetu. Religija je u tom kontekstu predstavljala prepreku jer je ljudima davala osjećaj zajedništva i unutrašnje snage.
Upravo zbog toga je ramazan imao posebno značenje za afričke muslimane u Americi. Post nije bio samo vjerska obaveza nego i oblik tihe pobune. Uprkos olakšicama koje islam dopušta u teškim okolnostima, mnogi su nastojali postiti koliko god su mogli. Time su pokazivali da ih ni ropstvo ni zabrane nisu uspjele slomiti.
U takvim okolnostima vjera je postala način očuvanja života, identiteta i dostojanstva. Ramazan afričkih muslimanskih robova ostao je jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o snazi duhovnosti u najmračnijim razdobljima historije.
IZVOR: GZT
