Priča o petogodišnjoj Hind Rajab, čije se ime nalazi među hiljadama na listi poginulih u Gazi, otvara jedno od najosjetljivijih pitanja rata: koliko su zapravo pouzdani podaci o broju mrtvih. Spisak Ministarstva zdravstva u Gazi, koji danas sadrži više od 70.000 imena, istovremeno je ključni dokument za istraživače i predmet oštrih političkih sporova. Dok Izrael tvrdi da je riječ o propagandi, mnogi analitičari smatraju da lista, uprkos greškama, vjerno pokazuje razmjere tragedije koja je pogodila stanovništvo Gaze

Ime Hind Rajab, vjerovatno najpoznatije palestinske žrtve rata, nalazi se u redu 5.918 na spisku poginulih koji vodi Ministarstvo zdravstva u Gazi. U januaru 2024. bila je jedina preživjela među sedmero članova porodice u automobilu kojim su pokušavali pobjeći iz grada Gaze nakon naredbe izraelske vojske za evakuaciju. Više od dva sata razgovarala je telefonom s porodicom i Crvenim polumjesecom, koji je poslao medicinski tim da je spasi.

Jedanaest dana kasnije pronađeno je njeno tijelo u automobilu izrešetanom stotinama metaka. U blizini su pronađena i tijela dvojice bolničara, Yousefa al-Zeina i Ahmeda al-Madhouna, u ambulantnim kolima također izrešetanim mecima. Njihove smrti zabilježene su kasnije na listi, u redovima 46.722 i 49.661.

Hind Rajab imala je pet godina i osam mjeseci kada je ubijena. Njeno mjesto na listi znači da je u ratu poginulo 5.917 djece mlađe od nje. Prvo ime u tabeli je Waad Sabbah, ubijena šest sedmica nakon Hind. Ona i još sedamnaest novorođenčadi umrli su u prva 24 sata života. Stotinu petnaest djece nije doživjelo ni mjesec dana, dok je ukupno 1.054 djece umrlo prije prvog rođendana.

Spisak poginulih Ministarstva zdravstva u Gazi, koji je dnevnik Haaretz preveo s arapskog uz pomoć umjetne inteligencije i koji obuhvata više od 2.000 stranica, dokument je čiji značaj prati i velika kontroverza. Vlade širom svijeta, istraživači i organizacije za ljudska prava tretiraju ga kao najbližu službenu procjenu broja mrtvih. Izrael i pojedini konzervativni istraživači, s druge strane, dovode ga u pitanje, kritikuju njegovu pouzdanost i ukazuju na greške, iako se one čine relativno malim.

Lista poginulih iz Gaze, koja sadrži gotovo 70.000 imena, izuzetno je snažan dokument. Kritičari tvrde da je Ministarstvo zdravstva pod kontrolom Hamasa manipulisalo podacima, dok je Haaretz pokušao provjeriti te tvrdnje.

S vremenom se ipak oblikovao određeni konsenzus: čak i ako lista ima nedostataka, uključujući činjenicu da ne razlikuje borce od civila, ona pokazuje razmjere katastrofe koja je pogodila Gazu i njene stanovnike. Istovremeno, služi kao osnova za optužbe da je Izrael počinio ratne zločine, zločine protiv čovječnosti pa čak i genocid.

„Jasno je da lista nije stopostotno tačna i da sadrži greške, ali mislim da su one oko jedan posto“, kaže dr. Lee Mordechai, historičar s Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu koji vodi projekat dokumentiranja rata zasnovan na desetinama hiljada otvorenih izvora.

On podsjeća i na iskustvo iz ranijih sukoba. Kada je Izrael naknadno objavljivao vlastite podatke o civilnim žrtvama, oni su bili bliski brojevima Ministarstva zdravstva u Gazi. „U stvari, njihov broj je vjerovatno i manji od stvarnog. Ne uključuje neidentificirana tijela, tijela zatrpana u ruševinama niti slučajeve o kojima nema podataka.“

Kako su mjeseci prolazili, tvrdnje o izmišljanju i pretjerivanju uglavnom su ostale ograničene na političke rasprave u izraelskim medijima. Krajem januara spor o ukupnom broju mrtvih činilo se da je u Izraelu okončan kada je jedan visoki vojni izvor potvrdio da vojska priznaje brojku od oko 70.000 poginulih, upravo onu koju navode vlasti u Gazi. Ipak, političari su sporo prihvatali takvu procjenu, a glasnogovornik izraelske vojske na engleskom jeziku ubrzo je demantovao izjavu tog oficira.

Čak i ako se spor oko ukupnog broja mrtvih donekle stišava, rasprava u Izraelu i dalje traje oko toga ko su zapravo žrtve: koliko je među njima boraca, koliko pripadnika Hamasa i koliko ljudi je ubijeno u okolnostima koje zadovoljavaju kriterije međunarodnog prava.

Sama tabela ipak govori mnogo. Od zabilježenih smrti, 20.876, oko 30 posto, čine djevojčice, djevojke i žene. Još 3.220 osoba imalo je 65 ili više godina. Posljednje ime na listi je Tamam al-Batsh, koja je imala 110 godina.

Broj mrtvih koji navodi Ministarstvo zdravstva u Gazi u međuvremenu je premašio 70.000 i sada iznosi 72.073 imena. Hiljade su dodane nakon primirja. Oko 715 tijela izvučeno je iz ruševina, dok su ostale žrtve identifikovale porodice ili ih je ministarstvo potvrdilo nakon istrage. Nedavno je još 3.490 osoba prijavljeno kao nestalo i većina se smatra mrtvima.

Najnovija lista do koje je došao Haaretz ažurirana je do kraja oktobra 2025. godine. Riječ je o Excel dokumentu sa 68.844 reda. Svaki red sadrži ime, prezime, ime oca i djeda, spol, datum rođenja i identifikacijski broj.

Prema Ministarstvu zdravstva u Gazi, na listi se nalaze samo osobe koje su umrle od traumatskih povreda, odnosno nasilnih smrti povezanih s ratom: pucnjave, bombardiranja, gelera ili rušenja zgrada. Nisu uključeni oni koji su umrli od gladi, bolesti, nesreća ili kolapsa zdravstvenog sistema, kao ni prirodne smrti nepovezane s ratom. „Posvećeni smo evidentiranju samo nasilnih smrti“, rekao je za Haaretz direktor statistike ministarstva Zaher al-Wahidi.

Zvanični stav Izraela prema toj listi nije se promijenio od početka rata: smatra je propagandom. Ministarstvo vanjskih poslova prije šest mjeseci opisalo je brojke kao „obmanjujuće i nepouzdane“. Bivši ambasador pri Ujedinjenim nacijama Gilad Erdan nazvao ih je „lažnim“, dok je glasnogovornik izraelske vojske poručio da je „pogrešno oslanjati se na brojke koje objavljuje Hamas“.

Ipak, tokom protekle godine sve je teže pronaći izraelske zvaničnike koji žele javno govoriti o toj temi. Zapadni mediji često su citirali visoke oficire izraelske vojske koji, nezvanično, kažu da je lista vjerodostojna. Ono što se nije promijenilo jeste činjenica da Izrael od početka rata nije ozbiljno pokušao dokazati da je lista netačna niti je ponudio alternativnu evidenciju. Nije pokazano ni u jednom slučaju da je osoba koja se na listi vodi kao mrtva zapravo živa.

U teoriji, to bi bilo moguće učiniti relativno lako. Izrael izdaje identifikacijske brojeve koji se nalaze u listi, a preko Civilne administracije i dalje upravlja registrom stanovništva Gaze. Također ima pristup biometrijskim podacima stanovnika, uključujući sisteme za prepoznavanje lica koji su, prema navodima, korišteni tokom rata. Zbog toga mnogi smatraju da činjenica da nisu predstavljeni dokazi protiv liste govori sama za sebe.

Postoje dva načina na koje se ime može naći na listi. U oko 80 posto slučajeva tijelo poginule osobe pronađe se ili izvuče iz ruševina i preveze u bolnicu. Porodica potom dolazi, identificira žrtvu i Ministarstvu zdravstva dostavlja ime i identifikacijski broj. „Svaka 24 sata dodajemo nove podatke“, kaže al-Wahidi. „Provjeravamo s upravama bolnica da se zaista radi o nasilnim smrtima povezanim s ratom.“

Drugi način odnosi se na oko 20 posto slučajeva. U tim situacijama porodica sahrani osobu bez transporta u bolnicu i zatim prijavi smrt putem internetskog obrasca. Slučaj tada razmatra sudski odbor koji odlučuje da li je smrt nastala nasilno. „Ne dodajemo imena automatski. Formirali smo komisiju na čelu sa sudijom u kojoj su predstavnici Ministarstva zdravstva, tužilaštva, Ministarstva pravde i odjela za opće istrage“, objašnjava al-Wahidi. „Komisija pregledava dokaze i utvrđuje da li se incident zaista dogodio.“

Porodice moraju dostaviti dokaze poput fotografija tijela i groba, potvrde o napadu na tom mjestu i u to vrijeme te druge podatke. Tek nakon odobrenja porodica dobija poruku koja omogućava izdavanje potvrde o smrti povezanoj s ratom.

Kritičari tvrde da porodice mogu imati motiv da prijave nasilnu smrt kako bi dobile odštetu. Prema pojedinim izvještajima, Ministarstvo socijalnog razvoja u Gazi planira jednokratnu pomoć ratnim udovicama u iznosu od 500 šekela, iako nije jasno odnosi li se to samo na nasilne smrti. Al-Wahidi tvrdi da pravna provjera sprječava pogrešne klasifikacije. „Odbili smo najmanje 533 slučaja jer smo utvrdili da je riječ o prirodnoj smrti“, kaže.

U slučaju neidentificiranih tijela, ministarstvo dokumentira tijelo, fotografira ga, bilježi posebne znakove, zube, povrede i operacije te čuva odjeću i predmete. Nakon 48 sati tijelo se sahranjuje. Ako se kasnije utvrdi identitet, ime se dodaje na listu. Ako ne, osoba se računa među mrtve, ali bez upisa u tabelu.

Druga kategorija koja se ne nalazi na listi jesu ljudi koji su ostali zatrpani pod milionima tona ruševina, ponekad u zonama koje kontrolira izraelska vojska ili u zgradama koje se ne mogu ukloniti zbog nedostatka opreme.

Slučaj porodice Arafat iz Gaze privukao je međunarodnu pažnju kada je 38-godišnja Hala Arafat snimljena živa pod ruševinama, ali spasioci nisu mogli doći do nje prije nego što je umrla. Njeno ime na listi nalazi se u redu 50.622.

Istraživači koji su ranije kritikovali brojke danas sve češće smatraju da lista predstavlja realnu osnovu za raspravu. Analize pokazuju da je većina podataka potpuna i da su greške rijetke.

Rasprava o metodologiji često zasjenjuje ono što lista zapravo predstavlja: ogromnu ljudsku tragediju i desetine hiljada izgubljenih života. Među njima su i borci Hamasa poginuli u borbama, ali većina imena pripada civilima stradalim u ratnim operacijama.

Na listi je, na primjer, i trodnevna beba Asr Abu al-Qumsan, ubijena kada je projektil pogodio njen dom. Neposredno ispod nje nalazi se ime njene sestre bliznakinje Eisel. Njihova majka Jumana i baka Reem također su među poginulima u napadu na kuću u Deir al-Balahu u augustu 2024. godine.

IZVOR: Haaretz