Iran i Sjedinjene Američke Države u Omanu pokušavaju oživjeti diplomatiju u vezi sa iranskim nuklearnim programom, dok se iz pozadine čuju prijetnje ratom i demonstracije vojne sile. Washington želi „širi paket“ koji uključuje rakete i regionalni utjecaj Irana, dok Teheran insistira da su nuklearna pitanja jedina legitimna tema razgovora. Pregovori se vode u atmosferi nepovjerenja, uz raspoređivanje balističkih projektila i koncentraciju američkih snaga u regiji

Pregovori koje bi Iran i Sjedinjene Američke Države trebali održati danas u Omanu dolaze u trenutku kada je diplomatski prostor maksimalno sužen, a vojna retorika s obje strane ponovo zauzima centralno mjesto. Iako su i Teheran i Washington posljednjih sedmica slali signale da su spremni na obnovu dijaloga o iranskom nuklearnom programu, duboke razlike u pogledu obima razgovora, naročito pitanja balističkih projektila i regionalne politike Irana, čine da je stvarni napredak daleko od izvjesnog.

Za američku administraciju, pregovori nisu samo pitanje centrifuga i nivoa obogaćivanja uranija. Državni sekretar Marco Rubio jasno je poručio da Washington želi „sveobuhvatan paket“: nuklearni program, raketni arsenal, iransku podršku oružanim grupama u regiji, ali i odnos vlasti prema vlastitim građanima. Upravo tu počinje ključni problem. Teheran, nasuprot tome, insistira da je nuklearno pitanje jedina legitimna tema razgovora i da se o „odbrambenim sposobnostima“ države, uključujući projektile i njihov domet, ne može i neće pregovarati.

Iranska poruka je ovih dana potkrijepljena i simbolikom sile. Samo nekoliko sati prije najavljenih razgovora, državna televizija objavila je snimke raspoređivanja balističke rakete dugog dometa Khorramshahr 4 u jednom od podzemnih kompleksa Revolucionarne garde. Poruka je bila jasna: dok se govori o diplomatiji, Iran ne odustaje od vojne demonstracije sposobnosti.

Za Teheran, raketni program je pitanje suvereniteta i odvraćanja, posebno nakon iskustava iz proteklih godina, kada su iranske nuklearne i vojne lokacije bile meta napada. Svaki pokušaj da se taj arsenal stavi na pregovarački sto tumači se kao pokušaj razoružavanja i slabljenja države u nestabilnom regionalnom okruženju.

Ipak, iza tvrde retorike nazire se određena fleksibilnost. Iranski zvaničnici su, prema informacijama koje su dospjele u javnost, signalizirali spremnost da razgovaraju o ograničenjima u obogaćivanju uranija, pa čak i o predaji oko 400 kilograma visoko obogaćenog uranija. To je značajan ustupak, ali uz jasno naglašenu granicu: pravo Irana na obogaćivanje uranija ne smije biti dovedeno u pitanje.

Ministar vanjskih poslova Irana Abbas Araqchi u više je navrata naglasio da Teheran u pregovore ulazi „otvorenih očiju“, sa sviješću o iskustvima iz prethodnih sporazuma i njihovog raspada. Njegova poruka je da Iran traži sporazum zasnovan na jednakosti i međusobnom poštovanju, a ne na prijetnjama i maksimalističkim zahtjevima.

S druge strane stola trebao bi se naći američki izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff, što dodatno potvrđuje da Washington ove razgovore vidi kao dio šire regionalne strategije, a ne izolirani nuklearni dosje. Upravo ta razlika u percepciji, tehnički sporazum nasuprot geopolitičkom paketu,  čini pregovore izuzetno krhkim.

Cijeli proces odvija se u sjeni otvorenih prijetnji. Američki ratni brodovi i avioni koncentrirani su u regiji, a predsjednik Donald Trump javno je upozorio da bi, u slučaju neuspjeha diplomatije, „loše stvari mogle da se dogode“. Takva retorika u Teheranu se ne doživljava kao pritisak ka kompromisu, već kao potvrda da Iran mora zadržati snažan odvraćajući kapacitet.

Vrhovni vođa Irana Ali Khamenei upozorio je da bi svaki američki napad imao regionalne posljedice, uključujući odgovor na američke baze, brodove i saveznike. U toj logici, pregovori nisu znak slabosti, već još jedan front u širem sukobu u kojem se balansira između diplomatije i sile.

Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian pokušao je ublažiti ton, naglašavajući da Iran ne traži rat i da smatra kako bi oružani sukob bio štetan za sve strane. No i ta poruka dolazi uz jasan uslov: pregovori moraju biti „pravični i dostojanstveni“, bez prijetnji i „nerealnih očekivanja“.

Važnu, ali diskretnu ulogu u ovom procesu igraju regionalni akteri. Katar je potvrdio da je njegov premijer nedavno boravio u Teheranu u okviru napora za deeskalaciju, dok se u pozadini spominju i kontakti s Moskvom i drugim regionalnim silama. Za zemlje Zaljeva, koje bi prve osjetile posljedice eventualnog rata, stabilizacija odnosa između Irana i SAD-a nije pitanje izbora, već nužnosti.

Oman, kao domaćin razgovora, simbolično nastavlja svoju tradicionalnu ulogu tihog posrednika u najosjetljivijim regionalnim krizama. Upravo ta diskrecija može biti ključna za održavanje pregovora, ali ne garantira uspjeh.

Iranske ambicije u nuklearnoj energiji sežu još u sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada je tadašnji šah planirao izgradnju mreže civilnih nuklearnih elektrana. Tokom decenija, taj program prerastao je iz energetskog projekta u simbol nacionalnog suvereniteta. Sposobnost obogaćivanja uranija postala je pitanje identiteta, ali i cijene koju je zemlja platila kroz sankcije, ekonomsku izolaciju i političku nestabilnost.

Upravo zato kompromis ostaje izuzetno težak. Iran može pristati na tehnička ograničenja, ali ne i na simbolično odricanje. SAD, s druge strane, teško mogu prodati domaćoj i regionalnoj publici sporazum koji ignoriše raketni program i regionalni utjecaj Teherana.

Pregovori u Omanu, čak i ako započnu u relativno konstruktivnoj atmosferi, vjerovatno će biti tek prvi korak u dugom i neizvjesnom procesu. Rizik od pogrešne procjene, incidenta ili političkog pritiska ostaje visok. No alternativa, otvoreni vojni sukob s nesagledivim regionalnim posljedicama, čini da i Washington i Teheran, uprkos retorici, traže barem minimalni prostor za dogovor.