Izlaganje Francesce Albanese u italijanskom parlamentu pretvorilo se u otvoreni politički sukob. Dok je njen izvještaj o Gazi izazvao aplauze opozicije, vladajuća većina odgovorila je optužbama i optužila je za relativizaciju antisemitizma. Rasprava u Montecitoriju pokazala je koliko je rat u Gazi postao pitanje koje potresa same temelje evropske politike i demokratskog poretka

Uz snažne političke polemike, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za okupirane palestinske teritorije Francesca Albanese održala je konferenciju za novinare u italijanskom parlamentu, u zgradi Camera dei Deputati, na kojoj je predstavila svoj posljednji izvještaj o ratu u Gazi, naslovljen „Genocid u Gazi – kolektivni zločin“. Njeno obraćanje prethodno je izazvalo protivljenje stranaka parlamentarne većine, koje su pokušale spriječiti da se skup održi u Montecitoriju.

U središtu izvještaja nalazi se tvrdnja da se razaranje Gaze ne može razumjeti isključivo kao posljedica jednog vojnog sukoba, nego kao proces u kojem učestvuje širi krug međunarodnih aktera. Prema tom pristupu, odgovornost se ne iscrpljuje na Izraelu kao državi koja provodi vojnu operaciju, već se proteže i na države koje su politički, vojno, ekonomski ili diplomatski omogućile njen kontinuitet.

Albanese taj okvir opisuje kao „kolektivni zločin“, upozoravajući da bez kontinuirane vanjske podrške, isporuke oružja, obavještajne saradnje, političkog pokrića u međunarodnim institucijama i blokiranja mehanizama odgovornosti, razaranje Gaze ne bi moglo poprimiti razmjere koje danas ima.

Izvještaj detaljno razlaže kako se, tokom rata, postupno brišu razlike između vojnih ciljeva i civilne infrastrukture, uz sistematsko uništavanje bolnica, škola, skloništa i osnovnih uslova za život. Takav obrazac, tvrdi se, ne može se objasniti isključivo logikom borbenih dejstava, nego ukazuje na namjeru trajnog onesposobljavanja stanovništva Gaze za opstanak na vlastitoj teritoriji. U tom kontekstu posebno se naglašava kombinacija masovnih civilnih žrtava, gladi, blokade humanitarne pomoći i prisilnog raseljavanja, što se dovodi u vezu s definicijom genocida iz Konvencije UN-a iz 1948. godine.

Posebno poglavlje posvećeno je ulozi međunarodne zajednice, uz tvrdnju da su dvostruki standardi postali strukturni dio globalne politike. Dok se u drugim slučajevima teških kršenja međunarodnog prava brzo poseže za sankcijama, istragama i političkim pritiscima, u slučaju Gaze dominantna reakcija je, prema tom viđenju, odgađanje, relativizacija ili otvoreno opravdavanje postupaka Izraela. Albanese upozorava da se time ne podriva samo kredibilitet međunarodnog humanitarnog prava, nego i same institucije koje bi trebale garantirati njegovu primjenu.

U izvještaju se također problematizira način na koji se borba protiv antisemitizma koristi u političkom prostoru zapadnih zemalja. Iako se antisemitizam jasno prepoznaje kao realna i opasna pojava koju je nužno suzbijati, upozorava se da njegovo poistovjećivanje sa svakom kritikom izraelske politike proizvodi suprotan efekat: sužava prostor slobodne debate, kriminalizira solidarnost s Palestincima i, dugoročno, potkopava demokratske standarde. Takva praksa, navodi se, ne štiti žrtve antisemitizma, nego štiti državne politike od pravne i moralne odgovornosti.

Izvještaj dovodi u pitanje narative o poslijeratnoj obnovi Gaze koji se pojavljuju paralelno s nastavkom razaranja. Prema tom stavu, govor o rekonstrukciji bez prethodnog priznanja zločina, odgovornosti i pravde predstavlja pokušaj normalizacije katastrofe. Ne može se, upozorava Albanese, graditi budućnost na masovnim grobnicama, niti pretvarati mjesto sistemskog uništenja u prostor ekonomskih projekata, a da se istovremeno izbjegne suočavanje s onim što se dogodilo. U tom smislu, izvještaj ne nudi samo pravnu kvalifikaciju rata u Gazi, nego i oštru dijagnozu moralnog sloma međunarodnog poretka koji je, suočen s jednim od najtežih zločina našeg vremena, odlučio da gleda u stranu.

Albanese je u izlaganju izrazila ozbiljnu zabrinutost zbog, kako je navela, „kontinuirane represije prema pokretima koji zahtijevaju pravdu za ono što se događa u Palestini“, ocijenivši da takav odnos predstavlja „još jedan oblik bezuslovne podrške Izraelu“. Prema njenim riječima, gušenje kritičkih glasova i kriminalizacija protesta dodatno produbljuju političku i moralnu odgovornost država koje se deklarativno pozivaju na međunarodno pravo.

Posebno snažan odjek izazvao je dio njenog obraćanja u kojem je govorila o zakonima protiv antisemitizma. Albanese je naglasila da je borba protiv antisemitizma nužna i neupitna, ali je upozorila na opasnost njegove političke instrumentalizacije. „Zakoni koji zloupotrebljavaju neophodnu borbu protiv antisemitizma kako bi zaštitili državu optuženu za najteže zločine protiv čovječnosti, uključujući genocid, potkopavaju temelje demokratskog poretka i slobode izražavanja“, poručila je.

Ove riječi izazvale su oštre reakcije u redovima desnice. Zastupnice Fratelli d’Italia Sara Kelani i Ester Mieli ocijenile su izjave izvjestiteljice kao „neprihvatljive i izvan svake mjere“. U saopćenju su istakle da Albanese, kako tvrde, zanemaruje činjenicu da su se nakon sedmog oktobra antisemitski incidenti u Evropi i Italiji višestruko povećali. Kao primjer navele su parole koje su se mogle čuti na propalestinskim protestima, a koje su opisale kao otvoreno antisemitske i prijeteće.

Kritike su stigle i iz istog političkog tabora preko zastupnika Maura Malagutija, koji je poručio da bi se izvjestiteljica UN-a trebala, umjesto toga, fokusirati na navode izraelske vojske o oružju navodno pronađenom među paketima humanitarne pomoći. Malaguti je tvrdio da je izraelska vojska u blizini tzv. Žute linije u Gazi pronašla minobacačke granate, rakete i drugo oružje sakriveno u vrećama s pomoći povezanim s UNRWA.

Nasuprot tome, konferenciji za novinare prisustvovali su brojni zastupnici opozicije. Zastupnica Stefania Ascari naglasila je da izvještaj Francesce Albanese ukazuje na širu odgovornost međunarodne zajednice. Prema njenim riječima, dokument pokazuje kako su brojne države, uključujući Italiju, na različite načine saučesnici u izraelskoj politici prema Palestincima, te razotkriva „dvostruke standarde“ koji dominiraju međunarodnim odnosima.

„Genocid nad palestinskim narodom nije pitanje jednog aktera, već kolektivni zločin u kojem odgovornost snose i oni koji šute ili aktivno podržavaju politiku razaranja“, poručila je Ascari, izazvavši aplauz prisutnih.

U završnici obraćanja, Albanese se osvrnula i na ideje o poslijeratnoj obnovi Gaze, upozorivši da se ne može govoriti o rekonstrukciji bez prethodnog suočavanja s razmjerama zločina. „Ne gradi se budućnost na masovnim grobnicama i mjestu zločina“, rekla je, dodajući da bi bilo nezamislivo razmišljati o izgradnji turističkih zona na lokacijama gdje su u drugim dijelovima svijeta počinjeni genocidi.

Njen nastup u Montecitoriju tako je još jednom ogolio duboke političke i moralne podjele unutar italijanskog društva kada je riječ o ratu u Gazi, granicama slobode govora i odnosu prema međunarodnom pravu. Dok jedni Albanese vide kao glas koji insistira na univerzalnoj primjeni pravde, drugi je optužuju za relativizaciju antisemitizma i jednostrano tumačenje sukoba. Polemika koja je izbila u italijanskom parlamentu pokazuje da se rasprava o Gazi sve manje vodi samo o Bliskom istoku, a sve više o temeljnim vrijednostima savremene evropske demokratije.

IZVOR: agencije, Corriere della Sera