U izdanju Bošnjačkog nacionalnog savjeta objavljena je nova knjiga Filipa Mursela Begovića “Fina muslimanska raja” – esejističko-prozno djelo koje kroz ironiju, samopropitivanje i društvenu dijagnozu otvara ključna pitanja bošnjačkog identiteta. Knjigu su kao važan i poticajan doprinos savremenoj bošnjačkoj književnosti recenzentski ocijenili prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović i prof. dr. Sead Šemsović, ističući njenu analitičku hrabrost i književnu energiju. Portal “Bosna” će u narednom periodu objavljivati odabrane tekstove iz knjige.

NISU LEĐA, SRCE JE

Mislili su da nešto nije u redu s mojim leđima. Bio bih zadovoljan da jeste. Leđa su tek životne daske. Na njima sam nosio torbu u školu, ženu u zagrljaju i krhotine raskomadane Bosne kada sam odlazio. Ali otkrili su da je problem u srcu. E, tu već postaje sasvim lično.

Čekam dr. Nirwana u specijalnoj kardiološkoj bolnici u Dohi. Klinika tukne na dezinfekciju i miriše na skupocjene parfeme. Na zidu je reprodukcija Moneta, na stolićima bijele ruže s etiketom London Rose. Doktor mi objašnjava rizike, pokazuje krivulje, plešu kao jegulje, pojebulje, vijugave kao moral nerezidentne savjetnice delegacije Evropske unije koja je upravo ušetala u laboratorij.

“Prijeti smrtna posljedica”, saopćava Nirwan dijagnozu. Gledam u otisak svog srčanog ritma kao učenik koji je pao razred. Napokon mi je neko dao konačnu ocjenu.

Obuzima me sentimentalni napad nostalgije: vidim babu kako me ljulja u kinderbetu, majku kako bere stolisnik u slamnatom šeširu, golo rame svoje supruge, sina kad se prvi put nasmijao, kćerkin prstić u rodilištu, vidim sebe, i, konačno, vidim ono što sam se ponadao izbjeći – svoju smrt.

I osjećam se veličanstveno. Napokon nešto sigurno u životu! Imam dijagnozu sigurne smrti. Doktor se čudi što se ne opirem. E, levata, smrti se ne opire. On ima za mene planove – neke tablete, dijete, operacije. Popravit će ono što ne valja. I naplatit. Kaže: “Zarezat ćemo ovdje, pa ćemo gurnuti neku cijev…”

“Nećeš ti gurnut ništa u moje srce, jarane”, kažem mu bezobrazno, ali on ne razumije tika-taka kojim govorim.

“Ne smijete se sikirati, imate li briga”, pita ljubazno.

“Imam Bosnu na srcu”, odgovorim.

“Šta je to?”, začuđeno će.

“Urođena srčana mahana”, objasnim.

Šta zna tamo neki Nirwan? Nije čuo za Aliju, ne zna šta je Srebrenica. Da mu pomognem u orijentaciji, upitam: “Znaš li za Titu?”

I zna za Titu, jebo ga Tito.

“Ah, Tito!”, klikne i nasmije se. Nesvrstana tahikardija, jugonostalgija bez granica. I moje srce je nesvrstano, uzvisilo se, leti kao ćilim iz Begove džamije, lebdi nad pameću medicine, titra kao krivulja između Istoka i Zapada.

Na izlasku mi kaže: “Prestanite pušiti.”

Otme mi posljednji ritual slobode da malo odgodi ono što je ionako zapisano.

Nisu leđa, srce je. A ono nikad nije bilo zdravo. Samo se godinama pravilo da jeste, da bi sad imalo šta da se slomi.

UBILA ME BOSNA

Sjedim u mrtvačnici. Na klupi sam katarskog West Baya, oko mene prolaze Britanci s pudlicama i tetovažama, s usnama napuhanim ko šnenokle. Svi su živi, svi idu negdje, samo ja stojim mrtav i čekam da me sustigne vlastito srce.

Nakljukali su me tabletama da mi spriječe smrt. Operirali leđa, operirali arterije, klijetke, sve osim onog što me stvarno boli. Kažu da ću biti dobro, samo bez naglih pokreta. Bez povišenog tona. Bez kahve, bez kolača, bez života. A svejedno ću umrijeti.

Pitam dr. Nirwana: “Smijem li klanjati beš-vakat ili sam u kategoriji onih koji su toliko hasta da im je jedina dužnost da leže i čekaju da se više ne čuje tika-taka?”

Od života mi ostala samo sadaka.

Ima nešto lijepo u toj spoznaji da nemaš više ništa, da ti ništa ne pripada osim onog zadnjeg daha koji ionako nije tvoj.

Ubila me Bosna. Ubila me onog dana kad sam iz nje otišao. Ostavio sam srce da se kupa u Bregavi, pored mezara šejha Halila Hulusije Bosnevija.

Ubila me Bosna, i nema ništa ljepše od te smrti.

Zamisli da te ubiju vijagra, konjak, ekstremni sport, majoneza, gumeni bomboni, loša poezija. Od svih besmislenih smrti, jedino što ima smisla jeste da te namrtvo ubije Bosna.

Sjedim mrtav na West Bayu i gledam u svoj posljednji zalazak sunca. Oko mene svi zdravi, svi glasni, svi nešto kupuju, a samo moje srce otkucava kao sahadžija koji je ostao bez sahata.

Tako ti je to, brate moj – kad te Bosna ubije, vječno kucaš.

O AUTORU:

Filip Mursel Begović (Zagreb, Hrvatska, 1979) studirao je kroatistiku i južnu slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Zagrebu radi kao direktor Bošnjačkog medijskog centra Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. U Zagrebu je od 2023. glavni urednik časopisa Bosna koje izdaje Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) u Hrvatskoj. U Sarajevu je od 2015. do 2025. godine bio glavni urednik sedmičnika Stav. Predsjednik je Upravnog odbora i jedan od osnivača Bošnjačkog društva pisaca (BDP) u Sarajevu. Bio je šef dopisništva Agencije Anadolija za Republiku Hrvatsku (2012–2013). Radio je u Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske kao izvršni urednik tiskanog izdanja i online urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar (2005–2017.). Radio je kao glavni urednik godišnjaka Bošnjačka pismohrana u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju (2007–2011). Bio je zamjenik glavnog urednika mjesečnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj Preporodov Journal (2005–2014) i voditelj dramskog studija “Orient Espresso” (2005–2013). Pokretač je velikog broja kulturnih manifestacija u Bosni i Hercegovini poput Nagrade “25. novembar”, koja se dodjeljuje od 2016. godine, a kao jedan od osnivača Centra za dijasporu u Sarajevu (2020) nekoliko godina održavao je niz manifestacija u bošnjačkoj dijaspori širom Evropske unije. Objavljuje u hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama, časopisima i web portalima, urednik je velikog broja knjiga iz književnosti i historije. U Sarajevu u je pokrenuo “Ediciju Bošnjaci” (2018). Autor je knjige Kad zora razrjeđuje strah – izbor iz mlade bošnjačke poezije (KDBH “Preporod”, Zagreb, 2010) i zbirke kolumni, eseja i priča Begovi su pali na tjeme (KDBH “Preporod”, Zagreb, 2012).