Theodor Meron je služio kao izraelski ambasador u Kanadi, ali je potom napustio svoju usvojenu domovinu i postao profesor međunarodnog prava u Švicarskoj i New Yorku. Postao je sudija, predsjedavajući žalbenim postupkom Radislava Krstića, komandanta odgovornog za masakr u Srebrenici. Godine 2002. pomogao je u osnivanju Međunarodnog krivičnog suda. Godine 2024. prihvatio je imenovanje u vijeće tog suda koje je izdalo naloge za hapšenje čelnika Hamasa i Izraela, uključujući premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta

U ovo doba godine Theodor Meron često razmišlja o svom bratu. Mietek je bio pet godina stariji od Theodora, a njihovo rano djetinjstvo bilo je idilično: ljeta na Visli, Chopin u pozadini, vožnje biciklom kroz poljske šume. Ali taj svijet je dvojici dječaka naglo oduzet. Proganjana zbog svog jevrejskog porijekla, porodica je završila u getu u Czestochowi. Meronovi djed i nana po ocu privedeni su i poslani u Treblinku. Njegova majka je pogubljena zajedno sa svojim roditeljima.

Mietek se pridružio pokretu otpora, a kada je SS došao po njega, napao je njemačkog oficira. „To, izgleda, nije bio kraj njegove priče“, kaže Meron. Kasnije su od jednog preživjelog saznali da je Mietek predvodio pobunu zatvorenika u Treblinki. Ali u nekom trenutku, bilo u logoru ili kasnije u šumama, Mietek je ubijen. „Nedostaje mi više nego što mogu reći“, dodaje. „Godinama sam se nadao da će se jednog dana vratiti, da će se vrata otvoriti i da će on ući.“

Danas je Dan sjećanja na Holokaust i, kao što često čini, Meron će govoriti o onome što se dogodilo njemu i milionima drugih, Jevrejima, naravno, ali i Romima, Poljacima, Rusima te homoseksualnim i osobama s invaliditetom, svim žrtvama nacističkog genocida.

Sjećat će se svoje majke, stidljive, uslužne, uvijek zauzete pečenjem peciva i kolača. Prisjetit će se hrabrosti svoga brata. A kao jedan od najuglednijih međunarodnih pravnika današnjice, nastojat će podsjetiti svijet koliko je važno imati zakone i sudove koji nastoje donijeti pravdu, ma koliko nesavršeno, onima koji bi počinili takve zločine.

Preživjevši naciste zajedno s ocem, Meronov život nakon toga predstavljao je svojevrsnu osudu njihovih zločina. Teško je zamisliti osobu koja bolje utjelovljuje sistem međunarodne pravde, stvoren s nadom da se strahote Auschwitza i Treblinke nikada više neće ponoviti. „Za ono što se dogodilo nema odgovora, jer je bilo toliko užasno“, kaže Meron. „Ali ako imate sreću da to preživite, imate i određene odgovornosti, da pokušate doprinijeti stvaranju svijeta u kojem bi takve stvari ili potpuno nestale ili bile znatno smanjene.“

Meron i dalje pokušava. U 95. godini, nedavno udovac nakon smrti svoje voljene Monique, i dalje je aktivni saradnik Trinity Collegea u Oxfordu. Predaje postdiplomski seminar iz prava i član je savjetodavnog odbora Crvenog križa.

Upravo je objavio zbirku poezije, kao i memoare pod naslovom „A Thousand Miracles: From Surviving the Holocaust to Judging Genocide.“ Posjeduje zapanjujuću energiju, juri po dvorištima Trinityja, predaje, piše, govori s vitalnošću mnogo mlađeg čovjeka. „Alternativa je provesti život sjedeći na sofi i gledajući televiziju“, kaže. „To nije moj stil. Vjerujem da nam je Bog dao sposobnosti i da ih trebamo koristiti.“

Nakon Holokausta, Meron je pronašao utočište u Palestini, koja je ubrzo postala Izrael. Nadoknadio je propušteno obrazovanje i postao pravni savjetnik izraelske vlade, pokušavajući (bez uspjeha) uvjeriti premijera Levija Eshkola da ne uspostavi prva naselja na Zapadnoj obali, teritoriji zauzetoj u Šestodnevnom ratu 1967. godine.

Meron je služio kao izraelski ambasador u Kanadi, ali je potom napustio svoju usvojenu domovinu i postao profesor međunarodnog prava u Švicarskoj i New Yorku. Postao je sudija, predsjedavajući žalbenim postupkom Radislava Krstića, komandanta odgovornog za masakr u Srebrenici. Godine 2002. pomogao je u osnivanju Međunarodnog krivičnog suda. Godine 2024. prihvatio je imenovanje u vijeće tog suda koje je izdalo naloge za hapšenje čelnika Hamasa i Izraela, uključujući premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta.

Meron se ranije izuzimao iz slučajeva koji se tiču Izraela, ali ovaj put je prihvatio učešće. „Mislim da svi imamo moralne obaveze“, kaže, smatrajući da bi odbijanje slučaja bilo „licemjerno“.

Nalozi za hapšenje, izdani istovremeno protiv Izraela i Hamasa, i dalje su izuzetno kontroverzni u Izraelu, gdje je Meron bio izložen žestokim kritikama. Drugdje je hvaljen, a magazin Foreign Policy opisao ga je kao „čovjeka koji je pokušao spasiti Izrael od samog sebe“.

U ljevičarskim krugovima raširena je ideja da Izrael, država nastala iz ruševina Holokausta, koristeći vlastitu historiju kao štit, predvodi razgradnju sistema međunarodne pravde koji je izgrađen upravo s ciljem sprečavanja takvih zločina.

Meron je duboko potresen ponašanjem svoje bivše države, ali je i previše suptilan pravnik da bi prihvatio takvu naraciju. „Činjenica je da se užasne stvari događaju i drugdje“, kaže. „Ono što se događa u Sudanu možda je čak i bliže pojmu genocida.

„Izuzetno sam zabrinut i razočaran ratnim zločinima [u Gazi]. Sve to smatram veoma poraznim, ali istovremeno, radi objektivnosti, smatram i da su događaji od sedmog oktobra bili potpuno barbarski i neprihvatljivi.“ Zgrožen je načinom na koji Izrael vodi rat, posebno uskraćivanjem pomoći, ali podsjeća i na „činjenicu da je Hamas bio ukorijenjen ne samo u civilnim naseljima nego i u školama i bolnicama“.

S obzirom na sve što je proživio, uprkos boli koju i dalje osjeća, Meron je iznenađujuće lišen gnjeva. „Imao sam nevjerovatnu sreću da sve to preživim“, kaže. „Zato sam kasnije pokušao da međunarodno humanitarno pravo učinim središnjim dijelom svog života.“

Širom svijeta, od Trumpa do Putina, od Bliskog istoka nadalje, sistem za koji se Meron toliko zalagao izgleda kao da se povlači. Ipak, on ostaje optimist. „Ovo je loše razdoblje, ali nisam nepovratno pesimističan“, kaže. „Ako stvari posmatramo historijski, pozitivni pomaci i reforme međunarodnog prava često se dešavaju nakon najstrašnijih zločina.“ Ukazuje na Američki građanski rat. „Jedan od najbrutalnijih i najkrvavijih u historiji čovječanstva, ali je doveo do stvaranja Lieberovog kodeksa, jedne od prvih kodifikacija međunarodnog humanitarnog prava.“

Kada razmišlja o Holokaustu, Meron se često pokušava usredsrediti na hiljade dobrih ljudi koji su rizikovali vlastite živote da bi spasili žrtve nacista. Ali teško je pobjeći od masovne saučesnosti i lakoće s kojom su milioni poslani u smrt. Teško je zaboraviti brata Mieteka.

„Zato nam je potreban zakon“, kaže. „Zato ne smijemo, ne možemo ignorirati ono što se dogodilo. Jer ako ignorišemo, a time i zaboravimo, otvaramo vrata da se isto ponovi.“

IZVOR: The Times