Osnovan 1382. godine kao planski državni projekt bosanskog kralja Tvrtka I, grad je zamišljen kao izlaz Bosne na more i strateško uporište na Jadranu. Kroz vladavinu Kosača i višestoljetni osmanski period, Herceg Novi se razvio u značajan urbani i trgovački centar s izraženom muslimanskom zajednicom. Taj kontinuitet prekinut je 1687. godine, kada je mletačko osvajanje dovelo do protjerivanja muslimanskog stanovništva

Godine 1382, u trenutku kada se većina srednjovjekovnih balkanskih država borila za opstanak unutar kopnenih granica, bosanska kruna napravila je neuobičajen, ali strateški promišljen iskorak prema moru. Osnivanje grada Novog na ulazu u Bokokotorski zaliv nije bilo ni slučajno ni simbolično: bio je to planski državni projekt kralja Tvrtka I Kotromanića, zamišljen kao političko, trgovačko i geopolitičko uporište Bosne na Jadranu.

Tvrtkova Bosna u posljednjim decenijama XIV stoljeća više nije bila zatvorena planinska država. Krunisan 1377. godine, Tvrtko I se vrlo brzo nametnuo kao jedan od najmoćnijih vladara jugoistočne Evrope, proširivši vlast na Hum, dijelove Dalmacije i jadransko zaleđe. U tom kontekstu, izlaz na more prestaje biti luksuz ili prestižna ambicija i postaje pitanje opstanka i suvereniteta. Dubrovnik je kontrolisao ključne trgovačke tokove, Venecija je dominirala obalom, a Bosna je, uprkos bogatstvu rudnih resursa i trgovačkom potencijalu, ostajala zavisna od tuđih luka. Osnivanje Novog predstavljalo je pokušaj da se ta zavisnost razbije.

Grad je podignut na strateški izuzetnoj lokaciji, na samom ulazu u zaljev, gdje se moglo kontrolirati pomorski saobraćaj, ali i služiti kao tačka susreta kopnenih i morskih trgovačkih ruta. Izvori jasno ukazuju da je Novi od početka zamišljen kao utvrđeni grad sa trgovačkom funkcijom, naročito vezanom za trgovinu solju, robom od presudne važnosti za srednjovjekovnu ekonomiju. Nije riječ o spontanom naselju, već o planski izgrađenom urbanom jezgru, čiji je nastanak direktno vezan za kraljevsku odluku i državnu strategiju.

U ranim dokumentima grad se pojavljuje i pod imenom Sveti Stefan, ali se naziv Novi vrlo brzo ustaljuje u svakodnevnoj upotrebi. Taj pragmatični toponim, Novi, govori mnogo o karakteru osnivanja: grad je zamišljen kao nova tačka, novi početak bosanske prisutnosti na moru, lišen simboličkih opterećenja i usmjeren ka funkciji. U tome se ogleda Tvrtkova politička racionalnost, ali i svijest o promjenjivom, konkurentskom jadranskom prostoru.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine, grad ne nestaje niti gubi značaj. Naprotiv, Novi ulazi u orbitu humskih velikaša iz porodice Kosača, čime se održava kontinuitet bosanske vlasti nad gradom. Posebno važnu ulogu ima Stjepan Vukčić Kosača, koji sredinom XV stoljeća nosi titulu hercega. Upravo u njegovo vrijeme grad dobija ime Herceg Novi, naziv koji nije tek geografska oznaka, već politička poruka. Ime grada postaje produžetak vlasti njegovog gospodara, znak feudalne i teritorijalne pripadnosti.

Preimenovanje u Herceg Novi ne znači prekid s ranijim identitetom, već njegovu nadogradnju. Grad ostaje ono što je bio od početka: jadransko uporište bosansko-hercegovačkog prostora, mjesto gdje se susreću unutrašnjost i more, kopno i pomorski svijet. Herceg Novi u ovom periodu funkcioniše kao važna trgovačka i vojna tačka, ali i kao simbol kontinuiteta bosanske državne ideje na obali.

Pad grada pod osmansku vlast 1482. godine često se u popularnoj historiografiji opisuje kao nagli lom ili kraj jedne epohe. Međutim, to je pojednostavljena slika. Za Herceg Novi, osmansko osvajanje ne znači propast grada, već njegovo uključivanje u novi, širi politički i ekonomski sistem. Osmansko Carstvo, koje se u tom trenutku već učvrstilo na Balkanu, prepoznaje stratešku vrijednost grada i uključuje ga u mrežu jadranskih luka i utvrda.

Grad je u narednim decenijama poprimio jasnu fizionomiju orijentalno-islamskog urbanog središta, kroz administrativne, kulturne i vojne forme koje su uključivale tekije, džamije, utvrde, mostove, mahale i luku. Iako je Stjepan Vukčić Kosača nastojao još ranije od Novog stvoriti snažno ekonomsko središte Hercegovine, prvenstveno oslonjeno na unosnu trgovinu solju, tek u osmanskom periodu grad je u potpunosti integriran u širi državni i mediteranski sistem.

U izvorima se najčešće javlja pod imenom Neve, a za Osmanlije je imao izuzetan strateški značaj jer je zatvarao Bokokotorski zaliv i omogućavao nadzor nad morskim pravcem prema italijanskim obalama. Takav status zadržao je sve do 1687. godine.

Razvija se urbana struktura sa jasnim islamskim obilježjima: grade se džamije, uspostavljaju vakufi, formira se muslimansko gradsko stanovništvo. Grad ne gubi svoj hercegovački karakter, već ga transformira, postajući dio osmanskog mediteranskog svijeta. Herceg Novi u ovom periodu nije marginalna periferija, nego aktivna tačka osmanske prisutnosti na Jadranu, u stalnom odnosu konkurencije i napetosti s Venecijom i Dubrovnikom.

Važno je naglasiti da se muslimansko stanovništvo Herceg Novog ne pojavljuje kao prolazna epizoda, već kao stabilan urbani sloj koji oblikuje gradsku svakodnevicu tokom više od dva stoljeća. Herceg Novi u osmanskom periodu ima svoju demografsku, vjersku i ekonomsku strukturu, u kojoj su Bošnjaci-muslimani ključni nosioci urbanog života. Taj kontinuitet često se previđa u kasnijim narativima, ali je presudan za razumijevanje onoga što će uslijediti.

U drugoj polovini XVII stoljeća Herceg Novi ulazi u najdramatičniju fazu svoje historije. Grad koji je više od tri stoljeća bio vezan za bosansko-hercegovački politički prostor i koji je tokom osmanskog razdoblja izrastao u stabilno muslimansko urbano središte, 1687. godine pada pod vlast Venecije. Ovaj događaj nije bio tek još jedna promjena gospodara u dugom nizu jadranskih sukoba, nego duboki civilizacijski lom čije će posljedice trajno obilježiti strukturu grada.

Mletačko osvajanje Herceg Novog odvija se u okviru Morejskog rata, u trenutku kada Venecija nastoji potisnuti osmansku prisutnost s istočne obale Jadrana. Za razliku od ranijih smjena vlasti, ovaj prelaz nije značio prilagođavanje postojećem urbanom tkivu, nego njegovo sistematsko razaranje i preoblikovanje. Muslimansko stanovništvo, koje je činilo okosnicu gradskog života, bilo je prisiljeno na odlazak. Protjerivanje nije imalo karakter privremenog preseljenja ili administrativne reorganizacije, već je provedeno kao trajno uklanjanje jedne vjerske i društvene zajednice.

Već šezdesetih godina XVII stoljeća, u vrijeme osmanskih opsada Kotora, mletački generalni providur Bernardi pokušavao je napadima na zidine Novog odvući pažnju osmanskih snaga. Izvještaji tajnika nuncijature Andree Borghija i Luigija Giacobellija, koji su djelovali u Veneciji, svjedoče da je Novi bio u središtu pažnje i neposredno uoči početka Bečkog rata 1683. godine. U januaru naredne godine peraški kapetani Kristofor Zmajević i Nikola Nikićević izvještavali su Senat o stanju utvrda Herceg-Novog, navodeći da je u gradu bilo oko 600 stanovnika, od kojih je polovina bila vojno sposobna, te četrdesetak janjičara u Gornjem gradu, odnosno utvrdi Španjoli.

Procjenjivali su da grad raspolaže s oko dvije hiljade topovskih kugli različite veličine, dijelom nagriženih hrđom, te streljivom loše kvalitete. U opsadi Novog učestvovalo je oko 16.000 boraca, uključujući papinske, mletačke i toskanske plaćenike, malteške vitezove, mletačke prekomorce, dalmatinske jedinice i ranije obećane Cornarove snage Crnogoraca, Arnauta i Bokelja, ukrcane na 130 brodova koji su prema Boki isplovili 30. augusta.

Iako je prema Cornarovom izvještaju od šestog septembra u gradu bilo oko 1.000 vojnika, pod zapovjedništvom Osman-age Ibrahimagića nalazilo se više od 2.000 branilaca, domaćih muslimana i kršćana, uz pojačanja iz Ugarske. Nakon dolaska pomoći Husejna Topal-paše, branitelji su 15. septembra krenuli u snažan proboj, ali su dijelom, manevrom Bona, sina generala S. Pola, upućeni prema Kamenom, gdje su ih dočekale crnogorske snage. Izvori bilježe da je Cornaru doneseno dvanaest neprijateljskih zastava i tristo glava, za koje su Crnogorci dobili po zlatnik, a koje su potom izložene pred tvrđavom.

Bijela zastava istaknuta je 30. septembra, uz uvjet da branitelji mogu napustiti grad s oružjem i osnovnim stvarima, pa je iz Novog izašlo oko 2.200 ljudi, među njima sedam stotina naoružanih. Do 1687. godine grad je imao 45 džamija i više od 40 mesdžida. Nakon odlaska većine stanovništva prema Baru, preostali muslimani su pokrštavani. Prema podacima Tome Popovića, u Donjem i Gornjem gradu bilo je oko 700 ratnika i 2.500 žena i djece, što ostavlja razliku od oko hiljadu ljudi koji su se povukli prema Trebinju, Klobuku, Korjenićima i Nikšiću, a čije potomke nalazimo u Konjicu, Rogatici i Sarajevu, u porodicama Bijedić, Šehović, Resulbegović, Dizdarević, Duraković, Kreso, Abaza, Balić, Bašić, Paripović, Pivodić, Šamić i drugima.

Dio tih porodica boravio je čitavo stoljeće na području Nikšića, dok su se neke, poput Abaza, nakon osvajanja Nikšića 1878. godine naselile u nevesinjskom kraju – u zaselku Kuti, selima Potoci i Zijemlja te u Mostaru i Konjicu. Sutorina je do 1687. godine ostala pod osmanskom upravom kao važan izlaz na Jadransko more, ali nakon pada Novog muslimansko stanovništvo se povlači u unutrašnjost Hercegovine, dok njihova imanja preuzimaju mletačka i peraštanska vlastela te poneke srpske porodice. Požarevačkim mirom 1718. godine Osmanska država, a time i Bosanski ejalet, ponovo dobija izlaz na more uskim koridorom kroz Sutorinu.

Za muslimane protjerane iz Herceg Novog ovo nije bio tek gubitak doma, već prekid kontinuiteta koji seže unazad do osmanskog osvajanja krajem XV stoljeća, a posredno i do bosanskog osnivanja grada u doba Tvrtka. Većina prognanih utočište pronalazi u unutrašnjosti Hercegovine, u Mostaru, Blagaju i drugim osmanskim gradovima, gdje se njihovo porijeklo iz Novog još neko vrijeme pamti kroz porodična predanja i dokumente. Sam Herceg Novi, međutim, ulazi u novu fazu u kojoj se njegova prethodna historija svjesno potiskuje.

Mletačka vlast nastoji grad uklopiti u vlastiti jadranski sistem, ali bez muslimanskog stanovništva koje je stoljećima činilo njegovu društvenu kičmu. U tom procesu ne dolazi samo do demografske zamjene, nego i do reinterpretacije prošlosti. Herceg Novi se sve češće prikazuje kao periferni mletački ili kasnije austrijski grad, dok se njegova osmanska i bosansko-hercegovačka prošlost svodi na fusnote ili potpuno izostavlja. Ovakva selektivna memorija postaje trajna karakteristika lokalne historiografije.

Tokom XVIII i XIX stoljeća, pod različitim administrativnim upravama, grad se stabilizira kao obalno naselje bez muslimanskog stanovništva. Ono što je nekada bio živi, multikonfesionalni urbani prostor, pretvara se u grad sa jasno homogeniziranom društvenom strukturom. Nestanak Bošnjaka-muslimana iz Herceg Novog ne tretira se kao historijska trauma, već kao normalizirani ishod ratnih događaja, bez dubljeg propitivanja posljedica.

U modernom dobu, naročito tokom XIX i XX stoljeća, Herceg Novi se u javnom diskursu sve više veže za turističke narative, mediteransku arhitekturu i kasnije zdravstveni turizam. Grad dobija novi identitet, u kojem za njegovu bosansku genezu i osmansko razdoblje gotovo da nema mjesta. Tvrtkovo osnivanje, Kosačino preimenovanje i višestoljetna muslimanska prisutnost ostaju izvan dominantnih interpretacija, potisnuti iza slojeva novijih političkih i kulturnih projekcija.

Danas, kada se govori o Herceg Novom, rijetko se polazi od činjenice da je riječ o gradu koji je osnovala bosanska država, da je stoljećima bio dio hercegovačkog prostora i da je u dugom periodu imao izrazito muslimanski urbani karakter. Povratak tim slojevima prošlosti ne znači osporavanje kasnijih identiteta grada, nego njihovo stavljanje u širi, historijski utemeljen kontekst. Njegova priča, od Tvrtkovog osnivanja do protjerivanja Bošnjaka, svjedoči o tome da su granice, vlasti i identiteti promjenjivi, ali i da njihovo nasilno prekidanje ostavlja dugotrajne posljedice.