Dolazak Josipa Stadlera u Sarajevo 1882. godine označio je duboki prelom u vjerskoj i političkoj historiji Bosne i Hercegovine. Prvi vrhbosanski nadbiskup gradio je katedralu, škole i crkvene institucije, ali je istovremeno postao simbol politike koja je uzdrmala osjetljivu ravnotežu među konfesijama. Optužbe za pokušaje pokrštavanja muslimana i pravoslavaca, sukobi s franjevcima i otvoreno zalaganje za političko vezivanje Bosne uz Hrvatsku učinili su ga jednom od najkontroverznijih ličnosti svoga vremena

Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler (24. januar 1843, Slavonski Brod – 8. decembar 1918, Sarajevo) ostaje jedna od najspornijih ličnosti bosanskohercegovačke moderne. Njegovo ime istovremeno priziva sliku energičnog graditelja crkvenih i obrazovnih institucija, ali i simbol politike koja je duboko uznemirila krhku ravnotežu vjerskih i društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini nakon austrougarske okupacije. Stadlerovo djelovanje ostavilo je trag koji ni danas ne prestaje izazivati prijepore.

Osnivanje Vrhbosanske nadbiskupije bilo je dio šire reorganizacije katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini, koju je Rim proveo nakon 1878. godine. Odlukom pape Leona XIII, Sarajevo je proglašeno središtem nove nadbiskupije, „prvom među drugim sjedištima“ u pokrajini. Uz Sarajevo, uspostavljene su biskupije u Banjoj Luci i Mostaru, dok je mrkansko-trebinjska biskupija ostala pod upravom dubrovačkog biskupa. Mostarska biskupija dobila je i naslov „Duvanjska“, prizivajući srednjovjekovno biskupsko sjedište u Duvnu. Taj čin imao je snažnu simboličku dimenziju: katolička Crkva se institucionalno vraćala na prostor na kojem je stoljećima opstajala uglavnom zahvaljujući franjevačkom redu.

Franjevci su novu hijerarhiju doživjeli kao vlastitu marginalizaciju. Nakon stoljeća u kojima su bili gotovo jedini nosioci katoličkog života u Bosni, suočili su se s dolaskom „stranog“ klera i gubitkom prava da predlažu biskupe. U samostanskim krugovima kružile su izreke poput „o nama, ali bez nas“, odražavajući osjećaj da se baština stečena u teškim osmanskim vremenima sada predaje drugima. Odbijanje Svete Stolice da za prvog sarajevskog nadbiskupa imenuje nekog od franjevaca dodatno je produbilo jaz.

U izboru kandidata presudnu ulogu imao je Beč. Nakon što je car prihvatio prijedlog zagrebačkog nadbiskupa da to bude Josip Stadler, proces imenovanja tekao je brzo. Stadler je u jesen 1881. položio zakletvu u Beču, a već u januaru 1882. stigao je u Sarajevo. Ustoličenje u drvenoj kapelici kraj Miljacke, uz prisustvo zemaljskog poglavara, označilo je početak nove epohe. Riječi kojima je započeo službu, „A sad na posao“,ubrzo su stekle gotovo programski značaj.

Prvi i najvidljiviji zadatak bila je gradnja katedrale. Odluka da se crkva podigne u tadašnjoj Ferhatbegovoj mahali, na prostoru ispunjenom drvenim dućanima muslimanskih trgovaca, imala je snažnu simboliku. Parcela je otkupljena, kućice srušene, a temelji nove katedrale postavljeni su 1882. godine. Projekt je povjeren arhitekti Josipu Vancašu, a gradnja je završena za svega dvije godine. Katedrala Srca Isusova postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola novog, austrougarskog Sarajeva.

Istovremeno su podizane i druge ustanove: gimnazija u Travniku, zamišljena kao odgojno središte katoličke omladine, sjemenište u Sarajevu s crkvom svetih Ćirila i Metodija, te karitativne institucije poput doma „Betlehem“ i ženskog reda „Služavke Maloga Isusa“. Stadler je bio i plodan pisac i izdavač, pokretač vjerskih i političkih listova, među kojima se isticao Hrvatski dnevnik. Time je katolička zajednica u Bosni dobila snažnu infrastrukturu, ali i jasno artikuliran politički glas.

Taj glas nije ostao ograničen na crkvena pitanja. Stadler se otvoreno zalagao za političko povezivanje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom i Dalmacijom. Godine 1908. predvodio je delegaciju u Beč povodom aneksije, s namjerom da pred carem iznese ideju ujedinjenja. Govor mu nije dopušten, jer je takav program bio u suprotnosti s interesima Monarhije. Ipak, njegovi kontakti s pravaškim krugovima u Zagrebu, uključujući bliskost s Josipom Frankom, jasno su pokazivali političku orijentaciju. Tokom Prvog svjetskog rata, ideju spajanja Bosne s Hrvatskom nastojao je operacionalizirati kroz krug oko Ive Pilara, no ti planovi nikada nisu ostvareni.

Najdublji i najtrajniji prijepori vezani su, međutim, za pitanje vjerskih konverzija. Već krajem 19. stoljeća Stadlerovo ime pojavljuje se u izvještajima, pamfletima i protestima koji govore o navodnom sistematskom pokrštavanju muslimana i pravoslavaca. Muslimanske elite u Sarajevu i Mostaru obraćale su se Beču i Istanbulu, strahujući da Zemaljska vlada ne održava neutralnost. Pravoslavna štampa govorila je o „inkviziciji“ i „otimanju djece“, dok su pojedini strani konzuli Stadlera opisivali izrazito negativno.

Najpoznatiji i najdramatičniji slučaj bio je nestanak i pokrštavanje maloljetne Fate Omanović iz okoline Mostara 1899. godine. Otmica je izazvala masovne proteste, formiranje odbora mostarskih prvaka i, posredno, pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju. Na čelo tog pokreta stao je mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džabić, čije će djelovanje označiti početak modernog političkog organiziranja Bošnjaka. Reakcija vlasti bila je mlaka, a istraga neučinkovita. Jedan policajac je poginuo pokušavajući spriječiti otmicu, što je dodatno zaoštrilo odnose.

Kasnija svjedočenja Fate Omanović, koja je pod imenom Darinka živjela izvan Bosne, dala su potresan uvid u sudbinu djevojke koja je godinama premještana po samostanima, lišena kontakta s porodicom i vlastitog identiteta. Taj slučaj postao je trajna mrlja u javnoj percepciji Stadlerove epohe, bez obzira na to što su pojedini istraživači tvrdili da nema dokaza o njegovoj direktnoj umiješanosti.

Kada je Stadler umro u decembru 1918. godine, nekoliko dana nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iza sebe je ostavio naslijeđe puno kontradikcija. Bio je neumorni graditelj i organizator, ali i figura koja je, svjesno ili ne, potaknula duboke strahove i otpore. Njegov život i djelovanje svjedoče o složenosti bosanskohercegovačke historije na prijelazu stoljeća, gdje su se vjerske misije, nacionalni projekti i imperijalne politike sudarali na istom prostoru. Upravo u toj složenosti leži razlog zbog kojeg ime Josipa Stadlera i danas izaziva snažne, često oprečne reakcije.