Nizamlije su istog trena isukali sablje i kao vihor poletjeli na ustanike. Ustanici su zagrajali iz punih grla i navalili na njih. Sudar je bio bespoštedan, žestok. Iz prvih varnica potekla je krv. Prskala je na sve strane.

Dva dana kasnije u Gradačac je dojahao donjotuzlanski kajmekam Nuri-paša sa namjerom da ostane dvije sedmice, smatrajući da za to vrijeme može nagovoriti čifčije da plate trećinu makar onu iz prethodne godine. Obišao je sve posavske nahije. No bješe zalud. Na kraju je ponudio neka zaostali dug podmire u ratama u roku od pet godina. I to su dužnici odbili. „Jesam li u pravu kad kažem da njima plaćanje trećine nije glavna briga“, govorio je beg Gradaščević, „oni smjeraju dobiti mnogo, mnogo više“. Nuri-paša je posivio od muke. Našao se u procjepu između onoga što zapovijeda Porta i onoga što bi uradio vlastitom voljom. Sav se naduo od gnjeva. Kad su bezi gradačačke nahije zatražili da im iz donjotuzlanskog zatvora pusti zatočene čifčije, energično ih je odbio. Mjesto popuštanja naredio je da iz kajmekamluka u Gradačac dođu četiri eskadrona konjice. Naložio je i da se u Brčkom naoružaju bašibozuci. Pohapsio je, po nalogu vezira, čifluk-sahibije, vatrene protivnike povlastica koje Porta nudi čifčijama.

Oružani sukob je bio neizbježan. Od tog dana počela je gorjeti Posavina. Iz kuće pravoslavnog svećenika Hadži Petka Jagodića zapucano je na dežurnu patrolu zaptija. Jedan zaptija je smrtno pao s konja, drugi se savio ranjen, a ostali su prihvatili borbu. Pucnjava se širila i rasla. Jednoj i drugoj strani munjevito je stizala pomoć; izazivačima okršaja knez Stevan Avramović sa čifčijama a zaptijama vojska. Već u prvom njihovom okršaju poginuo je jedan čifčija i dvojica su teško ranjena. Seljake je to pokolebalo. Oni su, osim poneke lovačke puške i kubure, imali samo kočeve, sjekire i vile pa se nisu usudili nositi s vojskom. Uzmicali su i napokon se rasuli po šumovitim brežuljcima oko kasabe. Pri povlačenju su opljačkali pa zapalili konak i kuću Avdi-bega Gradaščevića, brata Rašid-begovog.

Glas o buni se poput vihora proširio do sjeverne granice. Digla su se sva trideset četiri sela gradačačke nahije i sva pravoslavna sela Modriče i Bijeljine. U borbama s vladinim snagama već prvog dana poginulo je nekoliko čifčija. Vezir je naredio hapšenje vođa ustanka, Jagodića i Avramovića, ali su oba blagovremeno obaviješteni, pa su prebjegli preko Save.

Nastupila je oseka ustanka, no ona bješe kratka. Trajala je do kraja prve sedmice oktobra, kad je u Brvniku iza busije ubijen nedužni Rašid-beg Gradaščević. Ubistvo je shvaćeno kao izazov; pokrenuo se sav begovat; uzbudila se čak i muslimanska sirotinja, ljudi spokojne naravi, skloni miru. Oni su do tada podržavali svoje sunarodnjake hrišćane u neplaćanju silnih poreza, a ovo ubistvo nisu doživjeli kao pucanj na vlast već kao napad na islam, što nisu mogli kabuliti. Odmah su listom stali uz begove.

„Mustafa“, rekao je tada kadija Gradaščević bratu Mustaj-begu, „naredi da se za borbu opremi i moj vranac. I ja ću s vama u boj!“ „Dosele si se klonio ovakve vatre“, prijatno se iznenadio Mustaj beg. „Više neću!“ odlučno će Muhamed-beg.

Svakome je bilo jasno da će se ubrzo sa ograničenih sukoba i čarki prijeći na masovne borbe. Pripreme su tekle i u kasabama i u selima, među čifluk-sahibijama i čifčijama. Bješe budna i vojska u utvrdama i tvrđavama, spremna da djeluje, pa ipak se stanovništvo nesmetano spremalo za obračun, kao da vojska ne postoji. Ono je očigledno vjerovalo u svoju snagu budući da je imalo deset hiljada ustanika. Oni su pokrivali svu Posavinu.

Muslimanske Bošnjake je iznenadilo što su na čelu ustanka samo pravoslavne vođe i da u svojim redovima nemaju mnogo katolika iako s njima dijele iste nevolje. Bješe nepoznato zašto su se katolici izdvojili. Istina, katolici su mogli uzeti oružje i bez poziva. A nisu. Nisu imali interesa. Jednostavno – pustili su neka ustanak traje bez njih. “Mislim“, kazao je muftija hafiz Ahmed ef. Mulaibrahimović, „da neću pogriješiti ako kažem da kršćani hrišćanima ne begenišu to što su samo svoji, ne nastupaju s njima, i što propagiraju samo vlastiti interes. Veličaju Rusiju, Srbiju, hvale pravoslavlje do zvijezda, slave srpstvo… Hoće vlast srpskog kneza. Puna im usta jedino sebe. Stoga kršćani zasad ostaju postrani. Čuo sam od pouzdanih ljudi da je jedan ugledni fratar poručio hrišćanima: ‚Ako vi, junaci, ne tražite skinut zulum sirotinji, nego tražite samo njekakvo novo carstvo stvorit, onda nema koristi što idemo biti se s Turcima“.

 Sedmog oktobra, dan poslije mučkog ubistva Rašid-bega Gradaščevića u Brvniku i izbjegavanja sukoba s vojskom, u Obudovcu kod crkve okupili su se seljaci Tolise, Donje Mahale, Matića i Oštre Luke da zajedno krenu u borbu. Obudovljani su na meraji okretali ovnove na ražnju, točili rakiju, pjevali i vriskali od radosnog uzbuđenja. Stotine muškaraca, što na konjima što pješice, neprestano je pristizalo sa svih strana i svaki ustanik je nosio neko oružje: pušku, bradvu, drvenu motiku, vile, sjekiru…

Na kraju dojahaše vođe, svećenici Stevan Avramović i Hadži Petko Jagodić, oba u službenim mantijama s velikim krstovima na prsima, mladi ljudi istog stasa, držanja, svježih rumenih lica i kratkih crnih brada. Dežurni knezovi izađoše pred njih, prihvatiše im konje, izljubiše se s njima i povedoše ih za svečanu trpezu. „Koliko ćemo se zadržati ovdje?“ upitao je prota Avramović primaknuvši se Jagodiću. „Dok ne stigne i posljednja grupa“, odgovorio je pop Jagodić iskapivši čašicu, „a onda uz Božiju pomoć odma’ idemo kroz naša sela dizati ljude i popunjavati čete». «Koliko si novca ponio?“ upita ga potom. „Sve što smo imali u crkvenoj kasi – ’iljadu dukata“, odgovorio je pop Jagodić. „Malo“, nezadovoljno je kazao prota Stevan. „No sabrat ćemo ga usput po turskim čardacima i konacima. Do Lipika ćemo ga imati dovoljno“, utješio ga je Jagodić. „Ovdje u Obudovcu je konak Avdi-bega Gradaščevića, brata Rašid begovog. Čuva ga tek jedna oda kavaza i zaptija. Počet ćemo od njega“. „’Oćemo“, prihvatio je pop Jagodić, „u konaku nećemo naći blaga, no makar pokazujemo Turcima šta možemo. To isto smo učinili nekidan u Boki kad smo zapalili kuću i konak Rašidovog brata Reuf-bega“.

Slijedilo je postrojavanje, a onda marš prema šumi Lipik. S druge strane, iz Gradačca, prema istom mjestu krenuli su spahijski konjanici i pješački buljuk nizama sa sabljama. I jedni i drugi su imali novo oružje, jahali su dobre konje i nosili vojne uniforme. Ispred svih je jahao Hadži Salih-beg Gradaščević.

Zora osmog oktobra zatekla je vojske u pokretu. Rađao se vedar i prohladan dan. Ustanici su išli prečicom, preko krčevina i sjenokosa te kod sela Žabara skrenuli prema Lipiku a spahijski buljuci su dolazili iz suprotnog smjera. Između njih se steralo ravno čisto tlo i bješe očito da ono, tako prazno, neće dati prednost ni jednoj strani. Ishod boja mogao je zavisiti samo od ruke i oka strijelca. Ubrzo su vojske ugledale jedna drugu. Omjer snaga je bio neuporediv. Nekoliko hiljada seljaka išlo je na nekoliko stotina vojnika. Vile i sjekire na sablje i puške!

Kad su se približile na pola puškometa, beg Gradaščević je digao ruku davši znak da se stane. Ćehaji je naložio da sačeka sa vojskom, a on se udaljio prema protivniku. Za pratioca je uzeo samo bajraktara. Pojahali su kasom niz polje. Na drugoj strani, ustanici su uradili to isto, osim što nisu svi stali, nego je cijela četa pratila svoje vođe. Protivnici su se zaustavili na rastojanju sa koga su se mogli čuti. „Šta ’oćeš, beže?“ tvrdo je upitao vođa ustanika. „Da koju prodivanimo, pope“, rekao je beg istim tonom, „riječ je vazda bolja od kuršuma“. „Onda da čujem, beže“. Beg nastavi: „Nismo došli da se bijemo i siječemo, a pogotovo ne da se svetimo. Ubijen mi je brat, spaljena su neka imanja Gradaščevića, poharane i druge kuće, kule… Halalimo sve, nu dajte da se dogovorimo“. „O čemu, beže?“ „O nesretnoj trećini, našem zakonskom haku. I vaš vladika presvijetli Melentije…“ Nije dorekao jer je uskok brzo potegao kuburu i pucao mu u glavu. „Eto ti trećina, Turčine!“ uzviknuo je. Salih-beg se bez glasa srušio s konja i na tlu ostao nepomičan. Konj mu je odskočio i sklonio se u stranu. Bajraktar se okrenuo i galopom odjurio.

Nizamlije su istog trena isukali sablje i kao vihor poletjeli na ustanike. Ustanici su zagrajali iz punih grla i navalili na njih. Sudar je bio bespoštedan, žestok. Iz prvih varnica potekla je krv. Prskala je na sve strane. Tijela su padala posvuda sa glavama ili bez njih, valjala se, hroptala. Stenjanje i jauci miješali su se sa fijucima sablji i kuršuma. Uskok je jurišao ispred svih svojih drugova, ali je pao smrtno pogođen prije ijednog od njih.

Već u prvom većem okršaju vidjelo se kako su strane neravnopravne. Brojčana premoć ustanika nije značila ništa. Za kratko vrijeme zacrnili su poprište svojim leševima. Uz to, mnogi su se prevrtali u bolovima od rana i muka. Najzad se boj završio na jedini mogući način – bijegom poraženog i slabijeg. Preživjeli ustanički konjanici, među kojima i vođe, odjurili su prema granici, prešli Savu i upali u Austriju, a pješaci su pobacali motike i bježali prema šumi.