U jednom trenutku, kroz šalu, neko mu je rekao da bi bio dobar „ministar prevencije sukoba“. Edin Nurkić je to prihvatio kao ozbiljnu ličnu misiju. Kaže da smo često sami sebi najveća prijetnja. „Skloni smo obračunima i podjelama koje ruše institucije, a poslije ostave prazninu. Ostane samo mrlja“, kaže, „i ostane rupa.“ Njegova formula je jednostavna i glasi: „I kad se ne slažemo, možemo sarađivati. Ne moramo jedni druge promijeniti, ali zajedničkim radom mijenjamo se i razvijamo novi kvalitet.“

Edin Nurkić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita, blaga osmijeha i nenametljive pojavnosti, sjedi kao da se razgovor ne snima za novinu, već je prijateljski susret uz čaj od mente. Takav je i u životu, tih, fine naravi, pozitivan. I danas, dok se hrabro bori s teškom bolesti, u njemu nema patetike. Umjesto toga, ima uporna misao da su kultura i zajedništvo ono što nas drži, i ono što može podići Bošnjake – u Splitu, u Hrvatskoj, svugdje.

Kad govori o Kulturnom društvu Bošnjaka „Preporod“ u Splitu, Edin se ne hvali uspjesima i dugogodišnjim aktivizmom, on slaže činjenice. Djelovanje je krenulo 1993. godine, tada pod drugim nazivom, a 1994. društvo je registrirano kao „Preporod“. Počelo se, kaže, upravo u najtežim vremenima, zahvaljujući grupi entuzijasta koji su uspjeli doći do prostora i organizirati se, često oslanjajući se i na bliskost s Islamskom zajednicom.

U Bosni i Hercegovini tada traje hrvatsko-bošnjački sukob, a u Splitu su Bošnjaci angažirani u odbrani Hrvatske, bez dvoumljenja. „Nije bilo prijepora“, kaže. U njegovom sjećanju to nije ideološka poza, nego jednostavna odluka da se stane uz vrijednosti demokracije i slobode uz zemlju u kojoj živiš.

Mali, manjinski život nikad nije pravolinijski. Edin to opisuje dalmatinski – u valovima. Mladi dođu, unesu energiju, odrade projekte, pa odu, često u Zagreb, pa dalje u zapadne zemlje. Nije to samo bošnjački problem, to je problem vremena u kojemu živimo.

Ipak, „Preporod“ u Splitu drži kontinuitet kroz ono što u kulturi ostaje najživlje, a to je zajednički rad. Imaju zbor koji djeluje više od deset godina, dramsku skupinu, te aktivnosti oko čuvanja tradicije i kulture. Cilj nije „folklor radi folklora“, nego sačuvati nešto što povezuje s Bosnom i Hercegovinom, i sačuvati osjećaj da pripadamo i sebi i gradu u kojem živimo.

Edin svoj profesionalni put počinje kao inženjer tehnike, a kasnije se usmjerio prema radu s ljudima, socijalnom radu i pedagogiji. Poslije rata radio je na projektima s izbjeglicama, a već trideset godina radi s djecom i mladima s poremećajima u ponašanju.

Tu se prepoznaje njegova životna škola te poručuje: „Ne moramo misliti isto da bi mogli raditi zajedno. Ja sam osoba od rješenja“, kaže i dodaje da je u čovjekoljublju i ljubavi općenito uvijek najbolje rješenje. I ta rečenica objašnjava njegov aktivizam bolje od bilo koje titule.

Edin bez uljepšavanja govori o stanju Bošnjaka u Hrvatskoj. Umrežavanje, kaže, nije „lijepa ideja“, nego pitanje opstanka – „pitanje života i smrti“. Ako ostajemo otoci, nestajemo. U Splitu se to vidi i kroz brojke: s nekadašnjih oko 660 Bošnjaka u gradu, došlo se na „tristo i nešto“ po popisu. Većina je starija, a mladi se sve češće ni ne izjašnjavaju kao Bošnjaci. Asimilacija je, kaže, realnost koja raste s vremenom.

Zato vjeruje u povezivanje „vertikalno i horizontalno“, od lokalnih udruženja do institucija, od Splita do Zagreba, i nazad, da se cirkulira, razmjenjuje, uči. Koordinacije, zajednički projekti, zajedničke platforme – sve što smanjuje osjećaj da smo „ostavljeni sami sebi“.

Edin voli sitne, gradske dokaze kontinuiteta. U centru Splita postoji Bosanska ulica – trag trgovine i kretanja ljudi iz Bosne još u ranijim stoljećima. Za njega to nije samo naziv, nego poruka da „veza Bosne i Splita nije izuzetak, nego pravilo“.

„Uvijek se išlo tamo-vamo“, kaže. Split ne može pobjeći od svog položaja, kao što ni Bosna ne može pobjeći od činjenice da je Split prirodna tačka susreta.

Kada priča dolazi do saradnje s Bosnom i Hercegovinom, Edin svjedoči da više saradnje su imali s manjim sredinama – Bugojno, Donji Vakuf, Travnik, Srebrenik, Zenica – nego s Mostarom, njegovim rodnim gradom. Od Mostara su, kaže, očekivali više, ali se to nije desilo.

Ne govori to kao zamjerku, nego kao propuštenu šansu. Veza Split–Mostar mu se čini ključnom, ali naglašava da to ne može nositi samo splitski „Preporod“. Potreban je ozbiljan, dugoročan projekt na nacionalnoj razini, koji bi dao okvir i trajanje, a Splitu omogućio da bude ono što prirodno jeste – poveznica.

O smanjivanju tenzija između Hrvata i Bošnjaka Edin govori pedagoški, kao o nečemu što nema brzih recepata, nema čarobnog štapića. „Ljudi su desetljećima bili u grču i taj se grč ne opušta preko noći. Prvo treba da oni koji žive tu povjeruju da je moguće drugačije“, objašnjava i predlaže da se polazi od onoga što spaja, od projekata i ljudi koji su već povezani. Odnosno treba početi od zajedničkog cilja, pa onda slijedi strpljivi rad s kvalitetnim ljudima, da se pokaže da saradnja nije prijetnja, nego korist.

U jednom trenutku, kroz šalu, neko mu je rekao da bi bio dobar „ministar prevencije sukoba“. Edin je to prihvatio kao ozbiljnu ličnu misiju. Kaže da smo često sami sebi najveća prijetnja. „Skloni smo obračunima i podjelama koje ruše institucije, a poslije ostave prazninu. Ostane samo mrlja“, kaže, „i ostane rupa.“

Njegova formula je jednostavna i glasi: „I kad se ne slažemo, možemo sarađivati. Ne moramo jedni druge promijeniti, ali zajedničkim radom mijenjamo se i razvijamo novi kvalitet.“ U tome vidi put izlaska iz „enklave“ – iz osjećaja da stalno branimo mali prostor koji smo teško izborili.

Edin Nurkić ne sanja kulturu zato što ne vidi teškoće, nego zato što ih vidi previše jasno. Zna da se ljudi rasipaju, da brojke padaju, da se identitet lahko istanji ako se ne njeguje. Zna i da mu je borba s bolešću teška. Ali u njemu nema gorčine.

„To što jesmo, jesmo“, kaže. „I mi ćemo dati svoj trud da budemo bolji, ali da nikome ne tražimo mjeru i nikome ne namećemo nešto što mu je zahmet. Mi ćemo i dalje gurati našu kulturnu misiju.“ Kada je to izgovorio shvatili smo da je pred nama čovjek koji, i dok vodi vlastitu bitku, misli na našu zajedničku. Blag, nenametljiv, a tvrdoglavo okrenut budućnosti u kojoj Bošnjaci preživljavaju zdravim dostojanstvom, kulturom i saradnjom.